Čovjek na klupi

Ispred moje zgrade je veliki park. Pun je zelenila, raznolikog raslinja i drveća koje je građevinska firma koja je izgradila naselje zasadila potkraj osamdesetih, navodno 1988. U tih dvadeset i više godina, dok se u našim životima štošta događalo, drveće je raslo i naraslo upravo u veličini idealnoj za jedan park, ni preprazan ni prezagušen. Trava je nedavno pokošena, kroz njega prolazi školski izvedena staza, dijagonala. Okružen je klupama, u centralnom dijelu su dječje ljuljačke, postoji livada za pse i još nekoliko livada ničije zemlje, ni pseće ni dječje.

Ali ovo nije priča o parku, ovo je priča o jednoj njegovoj klupi, točnije o posjetitelju te jedne klupe.

Primijetila sam ga prvi put prije možda godinu i pol dana. Bila je zima, a on je sjedio na klupi, gledao u prazno i pušio. Bilo je zaista hladno, deset stupnjeva ispod ništice, no čovjek na klupi je mirno sjedio, kao da nema apsolutno ništa s tom hladnoćom, kao da se ona njega uopće ne tiče. Bio je, moglo bi se reći, debeo, ali nekako skladno raspoređene debljine, više jak, visok, krupan, pedesetih godina. Sjedio je u trenirci, tenisicama, jakni. Na glavi je imao frotirnu kapuljaču. Ritmično je privlačio ruku ustima, povlačeći dimove.

Drugog dana je opet bio tu. Još neobičniji prizor. Na klupi sjedi čovjek i puši. Gleda u prazno. Puši. Ne vidi ništa izvan sebe, sav je u svojoj nutrini. Pada ledena kiša, po njemu, po klupi, po kartonu na kojem sjedi. Moj pas zalaje, trznem ga, pokušam ga ušutkati, ali on opet zalaje, želeći vjerojatno privući pozornost čovjeka na klupi. Ovaj nas uopće ne vidi, premda prolazimo tik pored njega.

Razmišljam, tko je on, što tu radi, kakvi ga problemi muče? Svaki dan je tu. Vidim mu i ženu, tek nakon dugo vremena. Posjećuje ga, dolazi na njegovu klupu i sjedi s njim satima, nekad razgovaraju, ali uglavnom šute. Ona je plavuša, kratke kose. Srednjih je godina, moglo bi se reći čak odjevena sa stilom, ponekad je u crnoj pelerini i crnom šeširu od filca koji podsjeća sa svojim šiltom na željezničarsku kapu. Našminkana je, po njoj zaključujem da nisu siromašni. Uz njega je, hrabri ga sjedeći na klupi kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao da je došla posjetiti supruga na njegovo radno mjesto. Sjedi i drži kišobran, a kiša pada po njenim koljenima. Primjećujem da su vrata njegovog automobila potpuno otvorena. Parkiralište je prazno, radni je dan, a on je na klupi, na svom radnom mjestu. Ispred njega parkiran metalik sivi Passat, karavan, s otvorenim svim vratima, uključujući i vrata prtljažnika.  I tako svaki dan. Dan za danom. Čovjek sjedi i puši, a vrata automobila su širom otvorena. Automobil je upaljen, radi. Što je u njegovoj glavi, što li mu se dogodilo? Što je vozio u tom automobilu kad ga mora toliko provjetravati, kad ne može podnijeti da vrata budu zatvorena?

Raspitujem se o njemu. Upozoravam djecu da ne idu tom stranom parka. Pomišljam, možda ima bombu, mogao bi se raznijeti. Kako sebično, razmišljam, ali ipak je tako. Iz sigurnosnih razloga upozoravam djecu na njega. Sve dok se i sama potpuno ne priviknem. Danas su, npr., taj park i ta klupa neobični bez njega i vjerojatno bi se toga trebalo plašiti.

Sve ovo vrijeme pokušavam uspostaviti kontakt s njim, ali ne uspijevam, niti jednom me dosad nije pogledao, ni krajičkom oka, a već je ljeto, vrućina je nesnosna, on i dalje sjedi... Bacio je pogled na mog psa, koji je u međuvremenu prestao lajati i naviknuo se na čovjeka koji sjedi na klupi, ljeti, zimi, po kiši i po snijegu.  Doznajem da je navodno branitelj, da ima PTSP, da živi na brijegu i ima prekrasnu kuću iz koje nije izlazio uopće, punih deset godina. Navodno je sad mnogo bolje jer uspijeva sjesti u automobil i odvesti se do obližnjeg parka. Ali samo do te jedne klupe…  Samo sjedi, nikad ne hoda.

Jednog dana vidim i njegovu djecu. Stariji tinejdžeri, srednjoškolci, u crnim rockerskim majicama. Sin i kćer. Došli su ga posjetiti. Pokušavaju razgovarati, ali njemu ne ide. Jako su smireni, ljudi ih pogledavaju, ali to im ne smeta, uopće se ne srame svog tate. Kćer mu nešto govori, pomaže mu da ustane, on kao da je u budnoj komi, ona mu skida majicu, uzima vlažne maramice i briše mu leđa, to me podsjeća na bolesničku sobu, bolnička posjeta. Briše mu i prsa. Početak ljeta je, vruće je, sunce je prilično upeklo, ali on se ne da sa svoje klupe. Cura uzima dezodorans, raspršuje ga po njemu, spreja ga intenzivno kao da tjera muhe s njega, ali to radi pomno, s ljubavlju. Kao da je to neki ritual. Sin za to vrijeme radi nešto oko upaljenog automobila, koliko li su samo goriva potrošili, razmišljam. Ovaj automobil je stalno upaljen. Radi danima, puno radno vrijeme. Kao da je čovjeka s klupe strah da, ugasi li ga, neće moći dovoljno brzo otići, pobjeći, nestati iz tog prizora, zagrebačkog parka socijalističkog naselja s kraja osamdesetih.

U međuvremenu, mislim da je žena dala ili dobila otkaz, više ne radi, jer tu je i radnim danom, ujutro. Dođu skupa, ona obavi kupnju, nosi velike vrećice pune namirnica. Sjedi kraj njega. Puši i ona. Više ne pokušava previše govoriti. Između njih se, kako dan odmiče, gomilaju prazne limenke...

Ali kao da mu je bolje odnedavno! Primjećujem da su brojni ljudi uspostavili kontakt s njim. Uglavnom umirovljenici. Zastanu, pozdrave ga, jer on je uvijek tu, kao klupa, samo živ. Razgovaraju, ne znam o čemu. Shvaćaju da mu treba ljudski kontakt, zato i sjedi tu, a ne u svom vrtu s pogledom na grad. Ili su jednostavno znatiželjni, zanima ih njegova priča. Smišljam taktiku, što da ga pitam, što da mu kažem, kako da započnem razgovor? Nekako cijenim ga, tu njegovu patnju i tugu, s druge strane ga se bojim. Pitam se što se sve događalo u ratu, koje sve užase nosi u sebi? Što su radili njemu, a što li je tek on radio drugima? Kad je toliko puko…

Da, bolje mu je! Čovjek na klupi više ne sjedi tamo tako dugo, svega 4-5 sati, za razliku od početnih 8 ili 10 sati dnevno. Automobil više nije parkiran pored njega (žena dođe, obavi kupovinu, odveze se automobilom). Neki dan sam ponovno vidjela djecu, ali više ga ne tretiraju kao zombija. Došla je kćer, nešto mu je govorila i otišla vrlo brzo. Nije bila ljuta, ali nije imala ni toliko suosjećanja i sažaljenja prema ocu kao nekad.

Opet je kišni dan, gledam kroz prozor i vidim ga. Izgleda kao da tu sjedi oduvijek. U međuvremenu mu je i žena posve propala. Prvo je bila na štakama i s nekakvom longetom na nozi mjesecima, nije mogla hodati i činilo se da je, barem fizički, u gorem stanju nego on. Pušila je cigaretu za cigaretom, neobični željezničarski šešir više nije skidala, bilo proljeće ili zima. Strašno se udebljala. Zbog lijekova ili zbog tolikog sjedenja, tko će ga znati. Dolaze zajedno, donose debele jastuke, kad pada kiša ili snijeg jastuci su stavljeni u najlon vreće i zavezani da vlaga ne bi ulazila u njih. Piju sve više, pivo u limenkama i plastičnim bocama, sokove, čak su donijeli i veliku pepeljaru koja se smjestila između njih da ne prljaju okoliš i da ne bacaju opuške unaokolo. Sjede dok god se prostor između njih potpuno ne napuni limenkama i opušcima. Debeli su i pogrbljeni, šute neprestalno, imaju iste pokrete, nekako ukočene i usporene, kao da su u nekom čudnom polusnu iz kojega se nikako ne mogu probuditi. Ona i on sad su isti. Nije ona pozitivno djelovala na njega, nego je njegova patnja prešla na nju, kao da je kuga, gripa ili šuga. Izgleda da se jedino nešto poboljšalo uz ideju automobila. Dal' zbog štednje ili zbog poboljšanja stanja, auto više nije upaljen. Parkiran je u neposrednoj blizini, svega nekoliko koraka dalje, ali bunker, bunker je i dalje širom otvoren.

Sve je manje nade za oporavak. Stanje je već dugo nepromjenjeno. I ona je sad loše; u ovom kadru parka s kraja grada, život kao da je stao, na toj jednoj, nezanimljivoj klupi, s još nezanimljivijim pogledom na garaže. Hoće li im ikad biti dobro, hoće li napraviti barem jedan krug oko parka, smanjiti doze lijekova i pića, prestati se debljati od tog jada?

Svako jutro su vani prije mene, prije osam sati. Svako jutro prođem tik pored njih, ali nikad me ne gledaju, kao da su svjesni mog pogleda i srame se toga što ih je zadesilo. Moj pas više ne laje, naviknuo se. Na čovjeka na klupi i na ženu pored njega.   

Aleksandra Brzić
foto: Horia Varlan

***

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić)