Andreja Rambrot

- Okreni još malo lijevo. Vidiš da ti cvijeće gleda prema ploči.
- Ajde, ko' da je važno kamo gleda. Mislim da je bitnije da smo se sjetili pokojnika.
- Naravno da je važno kamo gleda! Ne želim da se priča okolo kako smo škrti pa donosimo šibe bez cvjetova.
- E, za to vrijeme dok tu sereš, mogla si otići po vodu.
- Čekam tebe. Ne mogu nositi dvije kante sama.
- Što će ti dvije kante? Pa u vazu ne stane niti litra!
- A sa čime ću oprati grob? Joooj, ti si uvijek najpametniji.
- Daj, molim te. Ti si ta kojoj nikada ništa nije dobro. S tim okretanjem vaze me maltetiraš zadnjih pet godina! Ako ti toliko smeta na koju je stranu što okrenuto, moš' se vratiti noćas ovdje pa posložiti kako tebi najviše odgovara.
- Ok, okreni je kako hoćeš. Ionako su tvoji ovdje. Tebi će se ljudi smijati.
- Viš, nije ni čudo da ti tata pije antidepresive. Ista si svoja mater! Po cijele dane samo laješ i laješ bez ikakvog smisla.

Ona se okrene u stranu.

- Idem po vodu.

Sitnim nervoznim koracima plašila je ptice, jedine živuće stanare miroševačkoga groblja. Do crpke se nekoliko puta spotakla, svaki put obavezno nešto mrmljajući, a zatim je pomno odabrala dvije najčišće kante i napunila ih. Donijevši kante, stavila ih je na rub mramora.

- Hvala. Nisi trebala, već bih ih ja donio.
- Peri grob i šuti.
- Sviđaš mi se kad si namrgođena. Tad si mi nekako posebno seksi, - zasmiljulji se, usput čisteći grob.
- Ako nastaviš tako, bit će ti seksi onaj jastuk sa trosjeda kojeg ćeš noćas grliti umjesto mene - pogleda ga značajno i nasmije se.

Njegov pogled nije uhvatio znak pomirenja. Upućeni mu osmijeh ostao je lebdjeti u zraku.

- No pa zašto si takva? Zadnjih tjedan dana stvarno si nemoguća. Samo bi se svađala. Ne kužim u čemu je problem. Znaš da te volim.
- Znam.

On prestane prati grob, ispravi se i cmokne je u čelo.
Tišina je isplela svoj vrhunac. A onda je Ona, kao iz vedra neba, tiho promrmljala.

- Trudna sam.

Zazujilo mu je u ušima. Čeoni režanj i tjeme spojili su se pod pritiskom. Prividno. Osjećao je kako ga vjetar nosi poput bijele plastične vrećice – čas ulijevo, čas udesno, ali s težnjom prema tlu. Levitirao je u svojoj izbezumljenosti.

- Otvorenih usta i izbuljenih očiju buljit ćeš u mene do poroda?
- Samo, šokiran sam.

On sjedne na rub groba.

- A i ja sam. Nije da smo to planirali.
- Da, nije. Mislio sam da...  da ima vremena...
- I ja sam mislila. No, sretna sam. Zapravo, malo se bojim jer mi se ti ne činiš sretnim.
- Ma sretan sam ja...  Samo, mislio sam da su još godine pred nama, da ćemo proputovati pola svijeta, da ću pokrenuti svoj časopis, a i da ćemo se prvo vjenčati. Ali jednoga dana. A sad je sve tu, sve nas je preduhitrilo, odnosno, to dijete, ono je tu prije nego li smo se pripremili, prije nego li sam ja spreman...
Moramo tražiti veći stan... moram potražiti drugi posao...
- Ej, stani. Smiri se. Imamo još sedam mjeseci – nasmije se i vrati mu onaj cmok u čelo, koji je i sama maločas dobila.