Andrej Milić

Djevojka je pješačila nekoliko koraka ispred Igora. Nikad je prije nije vidio i nije imao pojma tko je ta cura. Na ulazu u kafić ispred groblja žicao ju je cigaretu. Upustili su se u kratki razgovor i ustanovili su da ona posjećuje grobnicu broj 966, dok su Igorovi roditelji bili na grobnom mjestu broj 968. Nikad se nije snalazio u brojnim puteljcima najvećeg gradskog groblja, pa je društvo i zbog toga bilo dobrodošlo. A bila je i zgodna, uostalom.

"Mislim da su parni grobovi svi na istoj strani, kao i kuće u ulicama", rekla je pomalo veselo, osvrnuvši se polovično, tek toliko da baci pogled na Igora krajičkom oka.

"He, pa onda smo susjedi. Koga ti posjećuješ?"

"Nikoga. Imam tu praznu grobnicu. Znaš, dobila sam stan na nagradnoj igri Večernjaka. Činilo mi se da nema smisla posjedovati neki tako privremeni smještaj, prodala sam ga i kupila lijepu grobnicu za dvoje, nek se nađe. To je ipak nešto za vječnost. I još mi je ostalo novca, pa sam s ostatkom nekoliko godina stalno putovala, bila sam u Kini, na Kubi, u Brazilu, ma svugdje."

"Čekaj, prodala si stan i kupila grob?"

"Pa da, živim u iznajmljenom stanu, sve je u životu privremeno. Život je privremeno stanje, mislila sam zašto ne bi iskoristila tu privremenost za dobar provod, a onda još imam siguran smještaj za vječnost. Mislim da je to bio bolji potez  nego da sam uživala u tom stanu i s pet tisuća kuna plaće životarila po Zagrebu, kaj ne misliš tako?"

*****

Prvo su došli do groba njegovih roditelja. Bila je tu lijepa mramorna ploča s crnim slovima i zvijezdom petokrakom na vrhu. Stari je bio član Komunističke partije i nipošto ne bi pristao na križ, pa se obitelj odlučila za petokraku. Mama je doduše bila vjernica, ali za nju su računali da će joj Bog već oprostiti što je pokopana pod crvenom zvijezdom.

Uz pogled na tatinu sliku s trodnevnom bradicom prisjetio se Igor kako mu je stara uvijek prigovarala zbog korištenja jeftinog Ralona, ali ćale nije posustajao. Cijeli život je koristio Ralon i nije se želio prebaciti na neku drugu afteršejv kombinaciju iz bogatog izbora koji je donijela promjena društvenog uređenja. Majčina fotografija bila je pomalo čudna tako sparena s tatinom. Naime, stara je zadnjih dvadesetak godina života opsesivno izbjegavala fotografiranje, pa je na mramoru bio pomalo zapušteni pedesetogodišnjak u kombinaciji s tridesetogodišnjom ljepoticom. Više su izgledali kao otac i kćer nego kao muž i žena.

"Moja sućut", rekla je dubokim glasom nepoznata djevojka, vlasnica grobnog mjesta broj 966.

"Hvala", rekao je instinktivno, iako mu se taj izraz zahvalnosti činio čudan u tom kontekstu.

"A sad da vidimo moj smještaj za vječnost", rekla je kroz smijeh čudna djevojka.

Bio je to grob vrlo sličan onom njegovih roditelja. Velika mramorna ploča, crna slova s imenom. Igor je nepravio nekoliko koraka i pročitao natpis. Očito se djevojka zvala Sandra Krivić, rođena je 1974. godine, znači bila je tri godine mlađa od Igora. Nakon te godine bila je crtica i prazan prostor, očito prostor za još neutvrđenu godinu smrti. Pogledao je Sandru i obuzeo ga je blagi osjećaj jeze. Ona se pak primila čišćenja, bacivši nekoliko grančica sa svoje ploče. Zatim je iz torbe izvadila nekakvu krpu i izglancala mramor. Kada je sve sredila, zadovoljno se nasmiješila. Primijetio je da njezin osmijeh odgovara onom s fotografije na grobu.

"Čekaj, stavila si već i fotku?"

"To je fotka iz južne Kine, bila sam tamo godinu dana i bilo mi je to najbolje razdoblje u životu. Ne bi imala ništa protiv da je bilo zadnje, tako mi je bilo odlično. Mislim da je slika zato odgovarajuća za grob."

Nasmiješio se.

"Čekaj da izvadim fotić, želim te slikati", poželjela je Sandra i izvadila iz torbe neki prastari fotoaparat.

Otišli su zatim kod Igora. Ujutro je Sandra nestala.

*****

Kada je mjesec dana kasnije u Igorov poštanski sandučić stigla fotografija, ona koju je Sandra slikala na groblju, nemalo se iznenadio. Na poleđini fotografije pisalo je "Da li si sretan?".

Sve bi bilo kao i obično usprkos tome što je u Igorov život ušla neobična djevojka (naviknuo je on i na čudnije), da nakon nekoliko dana nije ustanovio kako nikako ne može zaspati. Tih dana često je kroz prozor svog podstanarskog stana gledao žutim svijetlima osvijetljene zgrade na drugoj strani ulice.

Nakon nekoliko dana u njegov poštanski sandučić došla je nova kuverta. Bila je ista kao i prva, a u njoj je opet bila Igorova fotografija. No ovaj put na licu je flomasterom  bila nacrtana brada, a na poleđini je pisalo "Koristiš li Ralon? Imam tvoju dušu."

Koristio je Ralon, jer je nekako smatrao da je to njegova obaveza prema ćaletu, produljenje obiteljske tradicije. Stari je cijeli život bio vjeran toj domaćoj marki. Nije mu bilo jasno kako Sandra zna taj detalj o njegovoj obitelji. No da, pa mogla je ustanoviti da koristi Ralon kada je bila kod njega, nije morala znati da je to njegova, moglo bi se reći, obiteljska tradicija. Možda je Sandra nestala bez riječi jer joj nije odgovarao njegov Ralon?, pomislio je već iscrpljen nesanicom.

Osjećao se malodušno i nije znao što bi dalje. Pomislio je da mu nije stvarno Sandra kad ga je fotkala nekako uzela dušu. Zašto inače ne bi mogao spavati otkad ju je vidio? Stavio je fotografiju na stol i počeo ju je pažljivije proučavati, da vidi ima li na njoj nešto neobično.

I stvarno, iza njegova lica vidio se, mada malo mutno, grob njegovih roditelja. No kad je pažljivije pogledao majčina slika bila je nekako drugačija. Kao da je to bila starija žena, u pedesetim godinama.

Zgrabio je obiteljski album i pokušao pronaći neku fotografiju stare. Bilo ih je dosta, ali nijedna na kojoj bi ona imala više od 30 godina. Pa nisam valjda poludio, znam dobro kakva je fotografija na grobnici?!, pomislio je. Taj dan napokon je zaspao.

*****

Probudio se, kako je ustanovio kad je upalio televiziju, gotovo 20 sati kasnije. Bio je prilično uznemiren. Sanjao je da je na nagradnoj igri Večernjaka dobio polovicu grobnog mjesta 966 te da je izvlačenje obavljeno pred kamerama Hrvatske televizije. Voditelj je bio Oliver Mlakar, a hostesa Sandra.

"Dobro jutro dragi", rekla je djevojka koja je ušla u Igorovu spavaću sobu. Šokiran, Igor je shvatio da je to Sandra.

"Što ti radiš ovdje?", pitao je.

"Pa vlasnica sam tvoje duše, zar misliš da bi u tim okolnostima trebali imati neke ograde u našem odnosu?"

"Što izvodiš jebote, zašto si onaj dan samo tako nestala i zašto mi sad šalješ fotke s groblja?"

"Da te potaknem da razmisliš i shvatiš, ali očito nije pomoglo. Nisi se nikad pitao zašto se tvoja majka nije željela slikati?"

"Zašto?"

"Prije nego što sam se rodila, prišao joj je jedan čovjek i ponudio vječnu mladost u zamjenu za to da svoju kćer, to jest mene, dade jednom kultu. Rekao joj je da sam izabrana. Majka je prvo pristala, ali kad je rodila, odustala je. Da me ne bi pronašli, dala me je jednoj obitelji. Pristala je na starenje, ali nije htjela vidjeti da stari, zato se više nikad nije htjela fotografirati."

"Čekaj, čekaj, uz tu puknutu priču još tvrdiš da si mi sestra?"

"Ne tvrdim, ja ti jesam sestra."

"Ali spavali smo zajedno?"

"Da, i zatrudnila sam onu večer."

"Molim?"

"Mama mi je ostavila pismo i jedan fotoaparat. Dobila sam  ga kad sam napunila 18 godina i u njemu mi je sve objasnila. Fotoaparat je bio poseban, uzimao je dušu onome koga s njim fotkaš i činio ga vječno mladim. Dobila ga je od tog čovjeka, koji joj je vjerovao jer nikad nitko nije prekršio dogovor. Mama je to eto napravila i spremila taj fotić na skriveno mjesto."

"Ti si luda."

"Možda, ali u svakom slučaju želim da moj brat bude sa mnom među izabranima", rekla je Sandra "i naše dijete", dodala je.

"Ti si stvarno luda."

"Pa dobila sam na nagradnoj igri Večernjaka, misliš da se to može samo tako, bez đavolskih veza? Znaš valjda tko je vlasnik Večernjaka?"

"Hmm. Zašto si kupila onaj grob ako si besmrtna?"

"Da, to je jedan od uvjeta za besmrtnost. Fotka mora biti na grobu", objasnila je.

*****

Tada se Igor probudio, ovaj put stvarno uspaničen. Brzo je pogledao sat na mobitelu i shvatio da je spavao jako, jako dugo. Sad više nije bio siguran da li je ovo buđenje stvarno. Uštipnuo se za ruku i uz bolan uzvik shvatio da je to napravio jače nego što je trebao.

Zapalio je cigaretu i popio gutljaj tri-u-jedan neskafea. Zatim je odlučio otići do groblja provjeriti što je s njegovom nagradom iz sna.

Sada je groblje bilo prekriveno snijegom. Prvo je pogledao roditeljsku grobnicu broj 968. Na njoj nije zamijetio ništa neobično osim što je preko majčine fotografije, zataknut u uskom prostoru između pločice sa slikom i mramora, visio komadić prozirne vrećice.

Zato mi je njezino lice na Sandrinoj fotki izgledalo drugačije, zaključio je.

Onda je napravio nekoliko koraka. Na Sandrinoj mramornoj ploči na prvi pogled također nije bilo ničeg čudnog, no pogled nagore otkrio je da se na spomeniku nalaze dvije fotografije. Pokraj njezine, bila je i njegova slika.

Smrznuo se. Sve je bilo stvarno.

"Hahahaha", glasno se nasmijala djevojka iza njegovih leđa. Bila je to Sandra. Bacila se na zamrznutog Igora, zagrlila ga i poljubila.

On je bio zbunjen, a već za djelić sekunde i ljut.

"Halo, što se događa? Zašto si mi slala one fotke? Zašto si stavila moju sliku na grob?"

"Haha", nasmijala se: "Oprosti, vidjela sam te kada si dolazio na groblje i odlučila se malo poigrati, nadam se da se ne ljutiš?", rekla je držeći ga za ruke.

"A što je s onim fotografijama, šeme o otetoj duši i to, zašto si ih slala?"

"Dugujem ti objašnjenje. Dan nakon što smo se sreli morala sam hitno otići u Kinu, jedan prijatelj je bio jako bolestan. Shvatila sam da nemam tvoj broj, samo sam zapamtila adresu. Ali ionako se nisam mogla ranije vratiti pa nisam htjela da započinjemo naš odnos dosadnim telefoniranjem ili glupavim e-mejlovima. Ali što s njima?"

"E pa nisam mogao spavati danima, eto što! Izludila si me, posebno s onim porukama na poleđini fotki."

"Sori, zar fotografije tako utječu na tebe? Jebote, porukama sam ti samo htjela dati do znanja da mi je stalo, mislila sam da ćeš shvatiti. Zar sam trebala poslati neku bezveznu razglednicu s kineskim zidom?"

Igor je duboko udahnuo: „A ova slika na grobu, samo zajebancija. I kako si znala da ću doći na groblje?"

"Pa rano jutros mi je sletio avion i čim sam odnijela stvari u stan prvo sam se zaputila ovdje. A fotku, vidiš da sam je sad nalijepila", rekla je i skinula fotku oblijepljenu selotejpom s mramora.

Znači ovo je bio jedan veliki nesporazum, a ja sam zabrijao. Kvragu, nikad više trip, nikad me ovako dugo nisu prali flešbekovi i paranoje, pomislio je Igor i zagrlio Sandru. Ona se na trenutak otela i uzela krpicu za čišćenje sa svoje nadgrobne ploče.

Dok su zagrljeni odlazili jedan crni broj devet, prvi u nizu od tri broja koja označavaju grobna mjesta, preokrenuo se (slučajnosti, događaju se).

"Znaš, u Kini sam imala dosta vremena za razmišljanje. Shvatila sam da nije slučajno da sam baš pored tog svog groba, kojim sam nekako bila opsjednuta, srela nekog tko mi se tako svidi. Što kažeš na to da prodam tu grobnicu, dignemo još neki kreditić i kupimo stan?"

Igoru se na trenutak učinilo da je još uvijek na tripu, obuzela ga je poznata paranoja. No, kad je bolje razmislio, shvatio je da mu se Sandra stvarno sviđa. Pa zašto ne?

"Može, ali ne smiješ me nikad fotkati."

"Molim?"