Ana Brigović

- Tup  - Tup  - Tup...
Helo je klečala u svom krevetu, ritmički se ljuljajući naprijed nazad i udarajući glavom o zid.
- Tup... Svakim sudarom lubanje o zid lupala je sve jače i jače, osjećajući kako testira elasticitet svoga čela o hladan beton. - Tup... Na zidu je već nastala masna mrlja na mjestu gdje se njezina koža utiskivala u sivu boju.
- Tup... Ljuljala se naprijed nazad hvatajući momentum, zalet za finalni udarac, a uvojci njene kose poskakivali su i poigravali su oko njene glave tvoreći iluziju rasplesane svile oko njezinog crvenog i sada već nateklog čela.
- Tup.
I svijeta nestade, utone u mrak.
 
Prije nekih 20-ak godina, dok je Helo još bila mala curica, znanstvenici su dokazali da su snovi puka nuspojava nasumičnih neuronskih podražaja u moždanoj kori. U dobu kada je vrijeme značilo novac, a ljudi su bezuspješno kaskali kroz živote pokušavajući svinuti vrijeme i izvući što više moguće, napredak je donio pomake k strožoj kontroli i većim oblastima čovjeka nad čovjekom samim.
Vlastitu nagonsku uvjetovanost k spavanju ljudi nisu uspjeli nadići no zato su se barem obradovali spoznajom da se ne moraju više zamarati snovima. Postepeno je postalo općeprihvaćeno i obvezno spram sna se odnositi kao spram neizbježnog zla koje valja barem maksimalno ublažiti... San se indiciralo u strogo kontroliranim uvjetima uzimajući derivate melanina u vidu pilule za spavanje s točno ograničenim djelovanjem od 6 sati i specifičnim neuronsko inhibirajućim efektima koji su garantirali san bez snova.
 
Prije tih istih 20-ak godina Helo je naučila kao varati roditelje i glumiti san pod pilulom. Svake večeri bi se pravila da je progutala pilulu i pala u balženi mir crnila i praznine koje traje točno 6 sati. A tada bi imala punih 6 sati vožnje po najluđim mjestima, obučenim u najživlje boje i najljepše pejzaže.
Svoju slatku varku uspjela je skrivati gotovo čitav život zahvaljujući besprijekornoj pouzdanosti unutarnjeg sata.
Zatim se, prije dvije godine, odselila od kuće u svoj vlastiti stan, svoj privatni mali univerzum slobode. Nakon napornog dana hodanja pod teretom maske jedinke društva, koja ispunjava i zadovoljava sve dane obveze i dužnosti, dolazila bi kući u svoju oazu mira, u polaznu postaju na putu prema opojnim i mirisnim pećinama boga Hypnosa.
Spavati, sanjati, znači pobjeći od suhoparne svakodnevnice životarenja. Na poslu, u gradu ili podzemnoj, Helo bi se prečesto osjećala kao da je zarobljena usred sumanutog stada stoke. Mrzila je svoj život i nije željela sudjelovati u toj bezumnoj strci; u svijetu isforsiranih, potisnutih duša.
Bivajući sve više nesretna onime što vidi oko sebe sve više se povlačila u svoj nutarnji svijet, u slatki zaborav, pod meke skute pasivnosti.
Zatim je postepeno sve drugo prestalo postojati i Helo je samo spavala i spavala. U beskonačnim maratonima uživala je u svojoj pospanosti, bijegu pod dekom, zatrovanosti idejama o boljem životu.
Bilo je puko pitanje vremena do intervencije od strane zabrinutih stranaka. Desilo se da je zaspala sjedeći na WC školjci i razbila čeljust pri padu. Sa hitne su je smjestili ravno u Kliniku za Liječenje Funkcionalnosti.
 
U Klinici je ponovno učila aktivno doprinositi zajednici i društvu. Čak je ponovno počela raditi; naravno samo par sati dnevno, pod nadzorom djelatnika Klinike. A onda ju je kriza za samo još jednim gutljajem nektara sna savladala toliko da jednostavno više nije mogla titrati nafilana efedrom i praviti se da je sve super. Tako je počela lupati glavom o zid. Jedan moment zasljepljujuće boli značio je pad u sretno stanje slobode od svega što je okružuje.
 
Sada je Helo sanjala zelene livade, crvene konje i francuske šansone. U zraku se miješao sladak miris meda sa razdražujućim notama čilija. Napokon više nije robovala praznini, već ju je utjeha da postoji sretnije i humanije mjesto na ovom svijetu potpuno ispunjavala. Najbolje od svega je to što je svaki put u Hypnos značio nadu. Svako zatvaranje očiju, da te lađe ponesu u svijet snova, značilo je da će možda idući put kad otvori oči svijet biti drugačiji, bolji, sličniji tim izgubljenim zemljama na rozim otocima blaženstva gdje se nalaze pećine boga sna.
 
Trzaj!
Buđenje. Helo teško otvara oči, pulsira joj u kapcima kao da su puni pijeska koji grebe i struže sliku njenog utočišta do neprepoznatjivih mrlja. Eto je opet u klinici, okružena bolničarima i sivim zidovima. Svijet je isti, ništa se nije promijenilo, nikakav tračak empatije nije uspio prijeći s njom iz svijeta Hypnosa. Isto joj se usne svinu u smiješak. – Drugi put. Sljedeći put će sve biti drugačije, pomisli. Još uvijek ima nade.
Bolničari se na tren uskomešaju, došao je doktor. Helo se samo okrene na drugu sranu, pokušavajući zatvoriti oči, vratiti se, ali ne ide. Mora da su joj ovaj put dali stvarno visoku dozu... – Nema veze. Popustit će kad tad.
I nije ni primijetila da je pripremaju za operaciju. Odlučili su da je jedini uspješan način da ju izliječe onaj kirurškim putem. Preblizu je njeno koketiranje sa Hypnosom tanatu. Dužnost je klinike da opravda povjerenje zajednice te povrati što veći postotak pacijenata u funkcionalni optok.
 
Laku noć Helo. Zbogom snovi.