Aleksandar Lukić

Osjećao se baš usrano. Prespavala je sinoć kod njega, gledanje filma završilo je negdje na pola. Obično je tako, zato idu u kino kad ozbiljno žele pogledati nešto. U prvim mjesecima njihove veze skinuo ju je i prije no što je radnja započela, kasnije se dešavalo da ipak pričekaju do druge polovice. Sada uživaju i kad jednostavno zaspu zagrljeni.

"Ej, opet nemaš kalodonta", uzrujano je vikala iz kupaonice tog jutra.
Bila je bijele, bijele kože. Oduvijek je mislio da je njena koža nešto najtanje što je dotaknuo na ljudskom tijelu, nešto što i kap vode može povrijediti. Bilo ga je strah jače ju pogrepsti po leđima.

"Kol'ko puta sam mu rekla za taj kalodont", pomislila je četkajući zube praznom četkicom. Pranje zubi joj je bila opsesija, ne samo higijena. Kad god ju je htio iživcirat, ili joj se želio osjećati bliže za čestih odvojenosti, spomenuo bi kako jučer nije stigao oprati zube i kako ga zaboli gore desno kad jede sladoled.

"Kretenu", rekla bi, a on bi ju osjetio uz sebe.
"To fakat ne kužim, takva domaćica kao što si ti, a svaki drugi put kad prespavam ovdje nema tog jebenog kalodonta", nastavila je iz kupaonice.
"Ma ima još malo, samo jače stisni."
"Ima drek, a ne kalodont", promrmljala si je u bradu.

Ono što je za nju bio 'kalodont', za njega je bila 'domaćica'. Čarobna riječ zbog koje se osjećao kao idiot, pogotovo kad su se tek upoznali. I ona je to znala, zato mu je sada iz kupaonice to i doviknula. Zapravo ga nije živciralo to 'domaćica', već cijela glupa situacija oko toga. Jer živio je sam, čistio i prao, pokušavao nešto skuhati, išao u nabavku. Hoćeš, nećeš - bio je domaćica. I kad je nakon par mjeseci napokon svladao sve te vještine osjećao se nekako ponosnim. Gledao je na to kao da je naučio voziti motor. Bio je ponosna domaćica. I na vrhuncu svog ponosa upoznao je nju.

"Tebi je uvijek sve ovako čisto i uredno?" pitala ga je kad je prvi puta došla u njegov stan, kao da joj je sve jasno.
Nije znao što bi joj odgovorio. Pa normalno da je sve oribao i pogurao u ormare kad mu je po prvi puta dolazila, ali neće joj to valjda reći pa da ona pomisli da je to sve zbog nje.
A ne može joj reći ni da je to uvijek tako, jer sve je očito bilo k'o u apoteci. Ne sjeća se što joj je odgovorio, ali dobro pamti da su se baš nekako u to vrijeme na internetu počeli otvarati članci tipa "Pale li se komadi na muškarce koji sami spremaju?" i "10 stvari koje će uništiti vezu prije nego počne."

Nakon par mjeseci ispuhao se njegov ponos domaćice, nije se više zamarao gluparijama s interneta, ali svejedno mu je njena čarobna riječ ponekad zastala u uhu. Ako je bio dobre volje samo bi se nasmijao, ali bilo je trenutaka kada bi mu, iz ne znam kojeg razloga, smetala. Kao tog jutra.
"Pa ti si još u krevetu", viknula je trčeći iz kupaonice u sobu. "Ne stignem nam ni kavu skuhat, idem, čujemo se. Kupit ću kalodont."
Ostao je ležati još malo, nije mu se žurilo. Danas je lakši dan, sastanak i kava s partnerom.

Oko dva mu je zazvonio mobitel.
"Ej, jesi ostavio ključ? Mislila sam da ipak dođem do tebe večeras, ranije sam gotova s poslom."
"Ključ je na svom mjestu. I ja sam brzo gotov danas, možemo negdje van."
"Ma mislila sam nešto skuhat, ne da mi se vraćati u grad. Može?"
"Sve pet."

Večerali su polako i pričali, bez žurbe.
Odjednom se digao od stola i pošao do police s knjigama. Bio joj je okrenut leđima, nije znala što radi.
"Vidi", rekao je pružajući joj fotografiju.
"Što je to? Pa nisam nikada vidjela tu fotku, a kao pokazao si mi sve svoje slike iz djetinjstva!" rekla je iznenađeno.

Format 9x13, dječak plave kose, u sivom puloveru na kopčanje, mijesi. Valjak pritisnuo lijevom rukom o stol, desnom posipa brašno. Glavu je nagnuo i približio jestivoj masi kao da je miriše, ne bi li se uvjerio da je sve kako treba. Oko pasa zavezana pregača.    

"Joj kak slatko, on, mali kuhar. Koliko si tu imao godina, što to mijesiš?"
"Mlince, kruh, kolače, ne sjećam se više. A mislim da sam išao u drugi, treći razred."
"I onda se ti ljutiš kad ti kažem da si domaćica", nježno ga je privukla k sebi.
"Ma nisam ti to pokazao da još jednom utvrdimo moj status domaćice", rekao je nekako veselo, "već me zanima hoćeš li pogoditi zašto sam dvije-tri godine zaredom, svakih šest mjeseci provodio noć ovako, s valjkom u ruci i pregačom?"
"Ma daj molim te!"
"Ozbiljno, dva puta u godini sam se ovako opremio, čiste ruke, stol, brašno, jaja, voda i ajmo, mijesi cijelu noć."
"Opet nešto izmišljaš."

Ovo s fotografijom ju je iznenadilo i zabavljalo, osjetila je i ona da jutro nije prošlo kako treba, zato ga je i nazvala. Bila je sretna što su večer započeli ovako. U rukama joj se našao zapetljani komad vrpce, zaostao od jučerašnjeg pripremanja nekih poklona. Nesvjesno se počela igrati njime, razmotavati ga.  

"Možda si odlučio mami i tati za rođendan ispeći kolače. To je dva put godišnje!" uzviknula je pobjedonosno nakon par trenutaka.
"Ne."
"Onda nemam pojma, stvarno, jel to bilo nešto za školu, ti si još imao Domaćinstvo u osnovnoj?"
"Mijesio sam jer je bilo bitno da ne zaspim."
"E sad stvarno sereš. Pa što te mama i tata nisu onda lijepo stavili pred televizor ili ne znam, igrali Monopoly s tobom?"
"Jesu, prvi-drugi put. Ali brzo bih zaspao i drugo jutro ne bi bio umoran."
"A zašto bi ujutro i trebao biti umoran? I kakve to veze ima s kolačima?"
"Zapravo sam prilično siguran da nisu bili kolači nego mlinci."

Nervozno je pokušavala raspetljati vrpcu prebacujući je iz jedne u drugu ruku.

"Ne znam, ne znam, sad me zajebavaš, reci mi ili ću te stalno zvati domaćica."

Umjesto odgovora otišao je do komode i izvukao debeli žuti fascikl. Gledala ga je začuđeno, znala je taj fascikl, u njemu je čuvao nalaze i povijesti bolesti za ključnu kost koju je slomio prije par godina.

"Dokaz B", pružio joj je harmoniku od papira.

Ostavila je zapetljanu vrpcu i počela razmotavati papir, pomalo sa strahom.

"Nemoj me plašiti, što je sad ovo, kakve su to fore, to ti je fascikl od bolesti, zar ne?"
"Nisu fore, ajd' pogledaj, igramo asocijacije, ovo ti možda pomogne da pogodiš konačno rješenje", rekao je, očito uživajući u predstavi.

Nije ovo smislio unaprijed, palo mu je napamet za večerom jer je znao da nema razloga biti neraspoložen i zvocati oko onoga ujutro, a ipak se osjećao bezveze.     

"Nalaz EEG-a, snimanja mozga?" pitala je.
"Točno, mog mozga."
"To bi ti trebalo i ovog trenutka, definitivno. Kolači, EEG nalaz, mijesiš cijelu noć, moraš se umoriti", trudila se iako joj ništa suvislo nije padalo napamet.
"Daj reci već jednom, nije mi više zabavno!".

Uzeo je fascikl u ruku, izvadio povijest bolesti i počeo čitati.

"Pacijent dovežen iz Doma zdravlja Medveščak gdje se prilikom vađenja krvi onesvjestio i udario glavom o stolac. U bolnicu primljen u nesvjesti. Nalaz EEG-a uglavnom uredan: srednjovoltažna aktivnost je u alfa ritmu 8-12 Hz. Blokiranje očima slabije izraženo. Zbog dobi pacijenta i manjih smetnji obavezno višesatno snimanje mozga dva puta godišnje, u dubokom snu. Očekuje se da pacijent na ranojutarnje polugodišnje preglede dođe umoran i da je u stanju brzo zaspati."

Iznenađen pogled spustila je s njegovih očiju na svoje ruke. Raspetljana vrpca. "Game over domaćice", rekla je i poljubila ga.