OLOVKA
čak je i bog bio nemiran tih svibanjskih dana
brade umrljane brašnom i kapima crvenog vina odsutno je
mijesio blijedo tijesto
u drvenoj zdjeli...
(u danima pred kišu još osjećam mjesta gdje je palcima
oblikovao kralješke
moga besmrtnog tijela)
u susjedovom crvenom fići majka je dobila trudove i prešutjela,
iz pristojnosti i straha,
a onda je, u posljednim dobrim danima komunizma,
uz pomoć stare babice i duha svetoga rodila olovku.
seoske su starješine blagoslovile čudo,
babe u crnim maramama ispod brade tri su puta pljunile kraj
moje kolijevke
i nitko nije na glas izrekao riječi, samo poglede
- a oči su glasne kad mrze.
nespretna u igri, drvene noge i kruta tijela,
svugdje sam stršala kao besmisleni
prometni znak u ravnici kojom nitko ne prolazi...
spasila su me slova...
naime, u školi svaka je olovka kraljica!
i dani su blagonaklono prolazili u modroj sreći...
papir je postao najbolji prijatelj, knjiga prijeteljica
i zajedno projahali smo u ekstazi sve svemire,
dotaknuli beskraj...
pisali smo o smrti moga djeda Ivana čija
crvena vesta još sebično čuva mirise štale, vina i jeftinih cigara
pisali smo o genu moje visoke, brezolike bake uvijek zagledane
u daljinu
kako za vrijeme nedjeljog ručka naivno progovara iz svoje
šutnje, kao proročanstvo:
- voljela bih otići avionom u Nev Jork...
pamtili smo podsmjehe i bakinu zatitralu usnu
koja je nakon toga zašutila još upornije i tiše...
no, vrijeme je vrijedno šiljilo...
sedam smrtih grijeha u sedam dnevnika jedne grafitne
provincijalke,
meke i sjetne...
tribiilijarde sedamstopedeste dvije suze – zapisano.
prva nesvjestica od poljupca – zapisano.
prvo pijanstvo - zapisano.
prva odrasla sreća - zapisano...
olovka piše srcem
zato
- smijem se glasno,
plačem da se ne čuje...
pišem jer dišem,
što drugo jedna olovka može...
DJETINJSTVO
uvijek je ljeto
topla prašina ulazi među nožne prste
imamo bicikle
sestrin se zove kostolom i brži je od naših
kraj listopadnog bankomata zastajemo podići ekološku plaću
- njome kupujemo disanje i
sve što davor drži na svom paket tregeru mašte
poslije brzo skačemo u baru
puna je šaša, krastača i bjelouški
brzo! brzo!
prije nego djed prekine poslijepodnevnu siestu
i krene u obilazak...
krave su stalno gladne i žedne
- mi nikada
BARA PETRLINOVA
osmero mi ih je dal bog
nisu svi kak treba,
ali kaj sam mogla?
kaj?
Marijan, Vlado i Katica su praf,
i budu se snašli...
Števec je dobar,
je, nije baš kak se spada, ali sluša...
bude to dobro...
i poštar donese svoje svaki mesec
i tak...
imamo blaga u štali
i kuruze...
imam ih osam...
a kaj sam ja tu mogla? rečete,
- kaj sam mogla?
ŠTEVEC PETRLINOV
danas bum prešel malo po selu.
blago je dobilo svoje,
mamica veli da ne moram prati poda u kunji, niti suđe - da bu to
Katica.
veli mi - odi sinek, odi, malo se podruži..
pa hodim tak brzo kak lugar, kak lugar!
Ivek, Branko i Joža na jutro se nisu popišali u krevet,
a ne budu niš razbili ni za obed.
idem, idem, idem Biserki Komarovoj
-nju niko neće ženiti,
vele joj stara cura, stara cura, stara cura!
ja svakog kušnem kad ga vidim na cesti,
a ona ne da da ju stiskam...
ali, bu bu bu ona moja žena
i budu svi vidli da Števec nije samo za krave na pašu.
puška vas božja ubila!
ja bum imal, bum imal, bum imal
Biserku za ženu...
ne bu Števec za niš
ne bu više spal u štali na toplom senu
bu dobil dete, posel i novi lugarski kaput...
ZA DOBROG DANA
jeste li spoznali moju boju očiju?
- modro i zeleno
nešto između mladenovićeve pjesme i travnjaka dinama
i taj lavanda začin elizabeth taylor
od kojeg se mačke mrijeste i zimi, u kućama sa crijepom
pa smjeli marilyn monroe hod koji
zaljulja i najtreznije ulice u svom ritmu
i svi koji me dotiču bivaju marleyevski sretni
sun is shining, the weather is sweet
...like me
ja sam kul kao kćer p.j.harvey i bjork iz istog jajeta
donosim merylstreepovsku dramu među svakodnevne obroke
i ljubavne limunade pune medičastih začina sa sjajem oscara
svingam presleyevski kroz uredsko sivilo
dok sharonstonovski sjedam na stolac
i skroz u prolazu zavodim ovaj dan...
kao clooney, bale i eastwood zajedno
frajerski ukucavam pin života
i svako malo dižem iznose kojim kupujem sreću
nickolsonski namještam svoje jockerovsko lice
i draculski ispijam život iz čaše za šampanjac
dok smijehom i pjesmom kupujem vječnost
***
Ivana Kovačić
foto:
DewFrame Pjesme su nastale u sklopu Booksine Radionice pisanja poezije koju je vodila Dorta Jagić.
