Autorica: Ksenia Čačić
IQ
Panorama zvukova.
Unesen vonj auskultacije.
Zubat osmijeh sa stola, mala masna mrlja podriguje.
U rodeu smrtnih grijeha ti zajašeš šesti.
Svi kao da znaju da je večeri kraj. Svi znaju da je večeri kraj.
Negdje pod starim krovovima čuče ljudi.
Bića uklopljena u sivilo daju crnilo.
Možebitno farsa ogledala. Povlače se tihe riječi molitve bogova.
Bogovi mole sami sebe .
Apokalipsa zajamčena.
Psi kao da osjete glas na vrhu krošanja.
Psi osjete glas na vrhu krošanja.
Kao jutarnja kava navečer
Kao dječja pornografija
Utišana glazba
Poljubac kraj usana
Ljepljive ruke
Govor gluhih
Nečisto donje rublje
Vomitus po cipeli
Ljudska inteligencija.
ZAŠTO PIŠEM?
Sude li carevi preoštro?
Kad uzmičem sve zveči crno.
Samo sam dvije godine više proživjela no što proživi prosječan
pas.
Na tijelu tek rođenog crnca, onoga iz same Namibie,
moje ruho ostaje netaknuto.
Penjući se dvorem znanja škole, svi pamte pa vrate, vrate,
i dalje pamte.
Ja sam Edgarov smiješni zvonar crkve, pogrbljene kičme od
maštanja.
Ulaskom u glavno predvorje svijet postaje tiši.
Otvaram vrata svih nijansi ljubičaste, gmižem po tlu
Sito i veselo
Kao zvečarka nakon obroka.
Razjapjenih usta sjedam na drveno.
Svečanost počinje.
Glavna za znanje priča melodiju, smatram, ljepšu od svih fonova
Bečkih velikana. Maše slovima po stranama svijeta.
I kukci joj zavide na govoru.
Pa odjednom kaže:
Otvorite bibliju.
Bibliju.
Otvorite bibliju.
Greška.
Otvorite čitanku.
Otvorite bibliju.
I suprotno od kafke počinje preobrazba.
Rečenica ravna kralješke, lumbalna tekućina cvjeta.
Kao priviđenje Marije kršćanima - previše poznat potpis ispod
stihova.
PALE SAM NA SVIJETU
Sad je jesenje jutro, zubato, malo.
Vanjski produžetak stana poziva. Traži smiraj.
Traži golo tijelo na fotelji.
Moje tijelo izlazi.
Pa sjedam, pa mislim...
Što bi zubi žvakali da zaborave?
Zubi nemaju pojma. Zubi ne dišu.
Sada je dobro. Kronično odgovara.
Uzimam dim gorućeg duhana i sjećam se..
Na travi urin pasa,
Pod krošnjom nepomičan starac čeka prestanak pljuska.
No pljuskovi ne prestaju.
Majke pljuskaju sinove, sinovi pljuskaju prolaznike,
Prolaznici pljušču životinje.
MOZGOVNIM OVOJNICAMA LJUDSKA GLUPOST.
MOZGOVNIM OVOJNICAMA LJUDSKA GLUPOST.
Sada je dobro.
Na urinu pasa kadaveri poguljenih obraza.
Sada je dobro.
Sama u jesenjem jutru, zubatom, malom.
NEOLOGIZMI
KAŽE ONA: STIGLE SU MI OPET OBRVE!
SAMOUČNE, CRNORUČNE OBRVNODLAKE
PRIČEKAVAJU KRAJ SIVOPRUGE DLAKOVLAK.
TETROTREPERE. ZASUNČAVAJU VRHOVE,
A U SMEĐOLIKIM KOŽNOLAŽNIM KOFERUŠAMA
SVAKA ČUVARI NAD ČEŠLJEM.
PRISTIGNIŠTVOM KORJENODAJU CESTULICAMA.
KADA ČUJEŠ PRSTOKUC, ETO IH PONOVNO!
***
Ksenia Čačić
foto:
Chris Feichtner Pjesme su nastale u sklopu Booksine Radionice pisanja poezije koju je vodila Dorta Jagić.
