BEZ NASLOVA
Poezija je bezoblična
Nepravilna je
Opire se
Opire se meni jer joj želim dati oblik žute plastične kante
Urliče na mene
Smrdi joj iz usta
I nestaje kada ugasimo mozgove.
Želim joj ugoditi,
Napraviti da prede. Ni to mi ne da
Što želi od mene?
Podsjeća me na mjehuriće zraka u kipućoj vodi…
Svojim mirom peče
Ne dijeli isprike
Liže rane, ali širi zarazu.
Mijauče. Ne, riče. Nariče
Igra se. Dira me.
Leži na odru, ali nikako da umre
Sad je svijeća, vosak, dim, mrak, glazba…
Netko drugi pritišče okidače
I stavlja mi riječi na jezik.
Ja ne govorim ništa
Pijani starac podriguje u mikrofon pa ga nazivaju umjetnikom.
Želim mu porezati lice, uživati
Dok viče
Dok mu se oči šire od nevjerice
Dok usta nalikuju deformiranoj rupi
Dok sve u njemu kipi
Dok peče, dok cvili.
SAKUPLJAČICE
Neželjena staklena smetala u metalnome okviru tamnocrvene / boje.
Mrska pomagala dvanaestogodišnje mene -
Druge oči, ispravne oči, jer moje to nisu.
Ne iznosim ih na ulicu, možda jedino do dućana.
Dopuštam im da gledaju naše od dima požutjele zidove.
osjećam ih kada pritisnu ih ramena mojih roditelja.
Naočale!
Izoštrivačice mojih slova,
Sakupljačice događaja,
Čuvarice očiju.
Tihe promatračice mojih misli,
Nepriznate pomagačice,
Okviri jedne obiteljske stvarnosti u kući na broju 32.
Naočale!
Pokazateljice puta,
I oltar mojeg obrazovanja.
Šteta što ste samo neželjena staklena smetala u metalnome / okviru
Tamnocrvene boje.
U KADI
Nije od ovoga svijeta
njezina crvena kosa
i kralježnica što se nazire
ispod bijele kože.
Nije visoka roda
jer kada joj je
limeni tanjur
kojeg pere nakon sebe
i nove kaplje znoja zajedno
s vodom stvaraju ogledalo
njezinim nenaslikanim očima.
Lijepa je u svojem nepostojanju,
u plavoj sobi za vrućeg ljetnog dana.
Pognuta, presavinuta na pola
pokazuje nam svoje lopatice.
Zamišljam da se uspravlja,
da me plavim očima gleda,
da gola sjeda u svoj limeni tanjur,
da povlači tkaninu s pastelnog poda,
da se ne boji kože napete preko rebara
i četvrtastih nožnih palaca.
Rukom stišće žutu spužvu,
upire, trlja, pere.
Vidim izbočenu žilu na njenu vratu
jer sav je zrak izbila iz pluća.
Vidim pregibe njezinih udova.
Vidim madež na stražnjici.
Promatram ženu s druge strane platna.
Voljela bih biti voda što klizi
joj niz mliječna bedra
i završava u limenom tanjuru.
DATI PETAMA VJETRA
Zašto traže od mene da svojim petama dajem vjetra?
Moje bi pete puno radije malo slane vode.
Ne vole one kada im puše,
Zato ih umatam u čarape.
A možda bih radije petama dala ogledalo
Da se u njemu ogledaju
I žale na svoje linije.
Možda moje pete žele da im se da put,
Da prolaze pored poluraspadnutih trešanja na ulici,
Da nose žute kožne sandale i platnene tenisice.
Mislim da im je mrsko kada pod njima nešto gori,
ali da bi zato voljele biti za nečijim tuđim petama.
A ako mi se srce ikada nađe u tim tjelesnim predjelima,
možda ću tada svojim petama dati vjetra.
KUPAONSKI PAUK
Pozdravlja me ujutro,
Kada je možda malo prekasno
jer zastor na kadi je već navučen.
Kupaonski pauk me ne gleda.
Od veće mu je važnosti preko keramičkih pločica
stići do stropa.
Kada posrne
drži ga paučinasta nit
što izlazi iz predljive bradavice.
No, ne izgleda da mu je ugodno dok nogama traži oslonac.
Skoro ga mogu čuti kako diše dok pada.
Voda navire i nema ga više…
***
Maja Omerzu
foto:
Paul S Pjesme su nastale u sklopu Booksine Radionice pisanja poezije koju je vodila Dorta Jagić.
