Zašto ovo nije prevedeno? – anglofone autorice

Nakon kratkih priča, došao je red na roman. Osim razlike u književnoj formi, razlika u odnosu na prethodno Začitavanje jest da sam se ovaj put fokusirala na tri autorice, meni jako drage i važne. Nisam ih odabrala samo zbog sentimentalnih razloga, već zato što su to žene koje su itekako zadužile književnost. Iako su sasvim različite jedna od druge – kako po temama, tako i izvedbi – povezuje ih (osim jezika) izvanredna spisateljska vještina i sposobnost uvlačenja čitatelja u svoje narativne svjetove. Također, nisu (još) prevedene na hrvatski jezik. 

Carson McCullers, The Member of The Wedding (Mariner Books, 2004)

Uz Williama Faulknera, Flannery O'Connor, Tennesseeja Williamsa, Eudoru Welty, autorica Carson McCullers (1917.-1967.) je neprikosnoveni klasik ne samo južnjačke, već cjelokupne američke književnosti. Iako je nešto malo od njezinog opusa bilo prevedeno u bivšoj Jugoslaviji (prema katalogu Knjižnica grada Zagreba, 1960. je objavljen Srce je samotan lovac, a 1961. Dama i njezin vojnik, u prijevodu Zlatka Gorjana), to je ipak nedovoljno s obzirom na posebnost i značaj ove autorice za svjetsku književnost.

Na scenu je stupila u dobi od 23 godine, s odličnim i nevjerojatno zrelim romanom The Heart Is A Lonely Hunter o tragičnom prijateljstvu dva gluhonijema muškarca – u neimenovanom južnjačkom gradiću. Do svoje smrti objavila je kratke priče, drame i tri romana, među kojima je i The Member of The Wedding (1946.), kojeg ovdje uključujem kao reprezentativni dio autoričinog opusa koji zaslužuje (ponovni) prijevod na hrvatski jezik.

Protagonistkinja ovog kratkog romana je dvanaestogodišnja Frankie, a radnja se odvija u neimenovanom gradiću američkog Juga "onog zelenog, ludog ljeta". Djevojčica nema prijatelja (osim svoje crne dadilje i šestogodišnjeg rođaka) i "ne pripada nikakvom klubu", ali je ludo zaljubljena u svog brata i njegovu buduću ženu i mašta o tome kako će njih troje ići na medeni mjesec u Aljasku i živjeti zajedno. McCullers je svoje mjesto među majstorima zaslužila bolno preciznim analiziranjem psihologije socijalnih i egzistencijalnih izopćenika, muškaraca i žena koji nigdje ne pripadaju. U ovom romanu to je djevojčica na pragu puberteta, razdoblja u kojem počinje preobrazba u odraslu osobu i skidanje sa sebe kože nevinosti. Kroz razgovore s dadiljom i rođakom te jednim bliskim susretom sa svojom seksualnošću koja je još u povojima, Frankie će doći do bolnih uvida o svijetu kojem ne pripada i, koliko god se tome opirala, prići korak bliže odraslosti.

"She was afraid of these things that made her suddenly wonder who she was, and what she was going to be in the world, and why she was standing at that minute, seeing a light, or listening, or staring up into the sky: alone."

Ukratko, ovo nam treba jer se radi o melankoličnom i gorkoslatkom prikazu svima poznate želje za istovremenim pripadanjem svijetu i samome sebi.

Anna Kavan, Ice (Penguin classics, 2017)

Anna Kavan (1901.-1968.) je jedna od onih autor(ic)a kod kojih je granica između autobiografskog i fikcionalnog toliko mutna da se ne zna gdje počinje jedno, a gdje drugo. Tome je mnogo doprinijela njezina misterioznost. Anna Kavan je bio pseudonim Engleskinje Helen Wood koji je preuzela nakon boravka u psihijatrijskoj ustanovi 1938. od protagonistkinje jednog od svojih prvih romana. Zajedno s imenom odbacila je prirodnu, smeđu boju kose i obojala se u hladno plavu, a promijenili su se i stil i teme pisanja – iako je prvih nekoliko romana bilo psihološki intonirano i usredotočeno na unutarnji život njenih protagonistkinja, sve što je pisala nakon svoje preobrazbe je bilo izglobljeno iz realističke podloge prethodnih romana. Realizam je ustupio prostor nadrealizmu, fantastičnim motivima, kafkijanskoj atmosferi proganjanja i temama mentalnog propadanja što je bilo motivirano autoričinom dugogodišnjom ovisnošću – ne o alkoholu, "tipičnoj" spisateljskoj drogi, već o heroinu.

Vrhunac, i kao što će se kasnije ispostaviti, kraj ovog drugog razdoblja je roman Ice (objavljen godinu dana prije autoričine smrti). Prvo što je bitno naglasiti jest njegova žanrovska neodređenost. Iako je bio nagrađen nagradom za najbolji SF roman 1967., Ice bih radije okarakterizirala kao slipstream. Usprkos "sfastoj" prostornoj i vremenskoj premisi romana (radnja se odvija na kraju svijeta, kada se zbog nuklearnog rata svijet polako pretvara u led), stil pisanja i književni postupci su izrazito modernistički – prevladava struja svijesti, vremenski skokovi te realistički precizan, ali emocionalno prazan jezik.

Radnja je gotovo nepostojeća, pa se osnovna premisa može opisati u jednoj rečenici. Protagonist je neimenovani pripovjedač koji luta svijetom u potrazi za djevojkom koja je ljudski ekvivalent leda – ledeno plave, gotovo prozirne kose i plavih očiju, krhka. Halucinogena atmosfera knjige u kombinaciji s čestim sekvencama snova i iznenadnim vremenskim preskakanjima, kao led zamućuje i čini likove nejasnima, kao i ono što se odvija pred čitateljskim očima. Ali, Kavanini opisi, iako nadrealistični i često mučni u svom ponavljanju (pogotovo motiv leda), su precizno realistični da čitateljica može doživjeti zaleđeni svijet ovog romana. Kritičari zamjeraju nedostatak psihološke karakterizacije likova i nedostatak jakog narativnog temelja, ali bez obzira na to Ice odlično predstavlja svu raskoš Kavaninog talenta i pruža mnogo materijala za opetovanu kritičku evaluaciju – od pitanja identiteta, nasilja, muško-ženskih odnosa pa do ekoloških tema.

"Closer, the trees round the house, sheathed in ice, dripped and sparkled with weird prismatic jewels, reflecting the vivid changing cascades above. Instead of the familiar night sky, the aurora borealis formed a blazing, vibrating roof of intense cold and colour, beneath which the earth was trapped with all its inhabitants, walled in by those impassable glittering ice-cliffs. The world had become an arctic prison from which no escape was possible, all its creatures trapped as securely as were the trees, already lifeless inside their deadly resplendent armour."

Ukratko, ovo nam treba jer predstavlja idiosinkratičnu kombinaciju SF-a i modernizma jedne nepravedno zaboravljene autorice.

Ursula K. Le Guin, The Lathe of heaven (Harper Perennial Classics, 2003)

Postoji prijevod ovog romana jedne od najboljih autorica ne samo SF i fantasy žanra već i suvremene književnosti. Slično kao i kod Carson McCullers, radi se o prijevodu na srpski jezik (Nebeski strug, 1987., Zoroaster, preveo Zoran Jakšić etc.), dostupnom u nekoliko primjeraka u zagrebačkim knjižnicama.

Otada je prošlo više od trideset godina, stoga je pravo vrijeme da se čitateljsku publiku podsjeti na ovaj izvrstan roman o opasnostima snova, onih doslovnih i metaforičkih. Naime, snovi protagonista romana George Orra (navodno homage piscu Georgeu Orwellu) doslovno postaju stvarnost. Uplašen odgovornošću koju ova sposobnost nosi, introvertni i pasivni Orr zatraži pomoć psihijatra Habera. Ekstrovertni i samopouzdani Haber isprva želi pomoći Orru, no odluči sebi prisvojiti ovu nepodnošljivu moć i njome podjarmiti svijet.

Kažu da se dobra književnost poznaje po tome što postavlja prava pitanja. Ovdje su to pitanja: što znači ostvariti svoje snove, imati moć nad nečim krhkim i masivnim kao što je to svijet i smije li se čovjek uopće igrati Boga? Pitanja koja sa sve bližim dolaskom budućnosti u kojoj će ljudi uz pomoć umjetne inteligencije moći bez ikakve zadrške demonstrirati svoje novostečene moći.

"We're in the world, not against it. It doesn't work to try to stand outside things and run them, that way. It just doesn't work, it goes against life. There is a way but you have to follow it. The world is, no matter how we think it ought to be. You have to be with it. You have to let it be."

Ukratko, ovo nam treba jer Ursule K. Le Guin nikad nije dovoljno, a i zato što je Lathe of heaven savršen prikaz njezinog pripovjedačkog talenta i filozofske dubine.

Foto: izvor.