Začitavanje: 'Mirotvorci'

Mirotvorci - šest mjeseci koji su promijenili svijet (Naklada Ljevak 2008.) poznate kanadske povjesničarke Margaret MacMillan knjiga je koja briljantno opisuje prvih šest mjeseci Pariške mirovne konferencije 1919. koji su rezultirali potpisivanjem Versailleskog mirovnog ugovora 28. lipnja te godine. Ta je mirovna konferencija uvelike obilježila europsku (geo)politiku 20. stoljeća, uz u javnosti uobičajeni stav kako je Versailleski mirovni ugovor izravan povod za početak Drugoga svjetskog rata. Upravo taj stav MacMillan razbija tvrdnjom da su između ta dva događaja - potpisivanja Versailleskog mirovnog ugovora i početka Drugog svjetskog rata - protekla dva desetljeća u kojemu su brojni akteri i brojni događaji o kojima nitko ništa nije mogao znati 1919. itekako utjecali na izbijanje rata.

Mirotvorci su izvrsno napisana knjiga, s brojnim anegdotama i izvrsnim portretima svih glavnih (Wilson, Clemenceau, Lloyd George i Orlando) protagonista, ali i brojnim 'epizodistima' poput Lawrencea od Arabije, poljskog pijanista s kratkotrajnom političkom karijerom Ignaca Paderewskog, japanskog princa Saionjia, rumunjskog premijera Bratianua i mnogih drugih. Ti su portreti iznimno važni jer otkrivaju karaktere sudionika konferencije, ali i činjenicu da je mnogo toga moglo (pa ponekad i uspjelo) poći po zlu zbog njihovih karaktera.

Razdoblje Pariške mirovne konferencije bilo je razdoblje početnog velikog optimizma da će se svijet urediti na novim, pravednim osnovama (zapisanim u 14 točaka Woodrowa Wilsona), ali i razočaranjem konačnim rezultatima. Glavni je cilj konferencije bilo stvaranje Lige naroda i usprkos činjenici da se ona pokazala neuspješnom u svom djelovanju (posebno 30-ih godina), MacMillan već samoj ideji odaje priznanje jer su države svijeta prvi put u povijesti napustile sistem saveza kao jamca sigurnosti i dobrovoljno se odlučile za stvaranje svjetske organizacije. Prvi svjetski rat, njegove posljedice, i Pariška mirovna konferencija imali su goleme geopolitičke posljedice po Stari kontinent, veće nego li Drugi svjetski rat. Na raspadnutim tijelima tri carstva (Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija) trebalo je urediti odnose i granice novonastalih država. Već tu se pokazalo koliko je provedba prava na samoodređenje komplicirana i, zapravo, nemoguća. Istodobno upravo u dijelovima knjige u kojima MacMillan piše o poratnom uređenju Europe i granica, izvanredno portretira goleme teritorijalne apetite malih europskih zemalja pri čemu se ne zna tko je imao veći apetit: grčki premijer Venizelos, rumunjski premijer Bratianu (u usporedbi s rumunjskom delegacijom jugoslavenska se doimala razumnom, piše MacMillan) ili, pak Italija pri čemu će za domaćeg čitatelja priča o Rijeci i talijanskom presizanju za taj hrvatski grad biti jedan od najzanimljivij (usput, radilo se o jednoj od ključnih točaka sukoba velikih sila pobjednica na Konferenciji). No, dok su u Europi granice pokušavali iscrtati koliko-toliko razumno (uz brojne nelogičnosti), dotle su se velike sile prema području Bliskoga i Srednjeg istoka, ponašale kao klasične kolonijalne sile koje, istodobno, nisu shvaćale da doba kolonijalnih imperija polako jenjava. Posljedica je toga velikim dijelom i današnja karta tog dijela svijeta, ali i brojni sukobi koji su generirani ne samo na Konferenciji zbog podjele plijena i zona odgovornosti i čudnog načina stvaranja država, nego već tijekom samog rata kada su i za taj dio svijeta sile Antante sebi međusobno davale obećanja koja je iznimno lako dati - dodijeliti nekome teritorij koj pripada nekom trećem - ali iznimno teško održati.

Zaključno, knjiga Margaret MacMillan, izvanredno je štivo, potrebno stručnjacima za Prvi svjetski rat (kojih je u nas toliko da stanu na prste jedne ruke), ali lako čitljivo i mnogo manje upućenom znatiželjniku.

Tihomir Ponoš