Začitavanje: 'Arlington Park'

One nemaju suludo visoke jagodične kosti i ne šetaju Wisteria Laneom snimajući mlade latinose kako vrtlare za džeparac i servisiraju gazdarice za džabe, niti je preko njih prešlo pola njujorške muške populacije dok su tražile izvjesnog Facu. Pred kulisama Arlington Parka, sasvim uobičajenog britanskog (ili bilo kojeg drugog) prigradskog naselja, životi Juliet, Maisie, Solly, Christine i Amande poprimili su jednolični ritam svakodnevice. Britanska autorica Rachel Cusk (1967.) u jednom nam danu  predstavlja žene koje u suburbanom Potemkinovom selu, koje je zamišljeno kao raj za obitelj, nisu pronašle sreću.

Julietini akademski uspjesi nekoć su obećavali, a sada je daleko od uspješne karijere u Londonu, živeći monotoni život uz muža, uspješnog učitelja, i okrutnog sinčića koji koristi svaki njen trenutak slabosti. Salasta Solly je iscrpljena djecom, četvrto je na putu, a ipak smatra da je žena nitko i ništa bez muža i malih slinavaca. Maisie, pridošlica iz Londona, pokušava se prilagoditi suburbanom svemiru, dok Amanda prividno spasenje od tamnih misli pronalazi u čišćenju. Lepršava Christine, nesigurna žena u strahu od budućnosti, organizira zabavu na kojoj će se okupiti sve navedene ogorčenice s njihovim muškim pandanima. Ako ste, kao ljubitelj katarzom obilježenog kraja u kojemu će se eventualni nagomilani zapleti razriješiti, očekivali da će spomenuta večera žene dovesti do neke po njih povoljne transformacije, morat ću vas razočarati. Arlington Park (Vuković&Runjić, 2008.) je rastegnuti status quo u kojem ima par slučajeva osobnih epifanija, ali dominira tihi bijes žena zatočenih majčinstvom. Monotonija nezadovoljstva koja nema namjeru da se transformira, slično kao u Franzenovim Korekcijama ili Čehovljevim dramama, podebljana je neprestanom  kišom koja zvuči poput ironičnog pljeska frustriranim antijunakinjama. 

Ambiciozno odabravši jedan dan kao vremenski okvir, i priču kojoj se gotovo ništa ne događa (žene idu po djecu iz škole, hodočaste u mall, popiju kavu, spremaju se za večeru), Whitbreadovka (1993. za Saving Agnes) Rachel Cusk dala si je u zadatak antropološkom preciznošću opisati živote žena koje su međusobno labavo povezane površnim prijateljstvima. Cusk svojom prozom nigdje ne žuri, ostavljaući dovoljno mjesta za razradu detalja. Ova tvrdnja nije kurtoazni eufemizam, već opisuje stil koji je uglavnom uspješan u minucioznom predstavljanju likova koji rijetko djeluju, a iznutra kipe. Iako nam se njihova motivacija ponekad izgubi iz vida, ostaje činjenica da Arlington slavodobitno plasira istinu o ispraznosti, razočaranju i zatočenosti, koja će svakome ostaviti bar malo gorčine u ustima. Ova suburbia je tiha, ali postojana disturbia.

Srđan Laterza