Začitavanje: 'A Christmas Carol'

Gospodin Scrooge, računovođa, je uz Grincha najpoznatiji božićni zlikovac angloameričkog svijeta. Škrt, uskogrudan, nedruželjubiv, Scrooge je sušta suprotnost onome što smatramo da bi božićni ugođaj trebao biti. Scrooge mrzi sudjelovati u badnjačkoj euforiji: odbija poziv na večeru svojeg nećaka, odbija dati milostinju za siromahe i nevoljko daje slobodan dan za Božić svojem pomoćniku gospodinu Cratchitu. Ispunivši svoju normu badnjačke čangrizavosti, Scrooge se zaputi svojoj samotnoj kući i spremi se za počinak. Međutim, noć koja ga je zadesila nije bila nimalo mirna. Čudnovate događaje nagovijestilo je pojavljivanje njegova pokojnog ortaka, gospodina Marleyja, a uslijedila su tri božićna duha. Duh Prošlih Božića pokazao je Scroogeu prizore iz njegova djetinjstva: samotni Božić u internatu, daleko od okrutnog oca, a zatim božićna svađa s djevojkom koja ga ostavlja zbog njegove pohlepe za novcem. Scroogea, koji bi se vjerojatno dojmio doktora Freuda, posjećuje potom Duh Sadašnjeg Božića pokazujući mu radost u obitelji njegova pomoćnika Cratchita u središtu koje je maleni hromi Tim. Najjezovitiji od svih, Duh Budućih Božića donosi Scroogeu sliku vlastite smrti i smrti malenog Tima, sina siromašnog Cratrchita koji je na plaći kod Scroogea.

Takav intenzivni tretmat koji su mu priuštila tri duha, bio je dovoljan da se iz najvećeg škrtca Scrooge pretvori u najbožićnijeg od svih devetnaestostoljetnih Engleza. Pošao je k nećaku na večeru, povećao Cratchitu plaću i širio blagdanski cheer kud god je krenuo.

Izuzetno primjenjiva u visokokapitaliziranom društvu, iako simpatično naivna, Dickensova Božićna priča (A Christmas Carol, 1843., recentno hrvatsko izdanje je ono Večernjeg lista iz 2004., u izvrsnom prijevodu Predraga Raosa), postala je neizbježan motiv svakog angloameričkog Božića, što dokazuje pedesetak što filmskih, što televizijskih adaptacija predloška. Dok je pisao ovu novelu raskošnog i zaigranog stila (sastavljenu od tzv. kitica, engl. stave), Dickens je bio pritisnut financijskim dugovima, pa mu je, vjerojatno, slika škrtog i okorjelog zelenaša, ili kakovog drugog lika koji hendla novcem,  bila u mašti vrlo živa. Ipak, Dickensov je zlikovac svojim pokajanjem zaslužio sretan kraj:

I Scrooge svoje obećanje nije samo održao, nego i premašio. Učinio je sve to, i neizmjerno više od toga, a Majušnome Timu, koji NIJE umro, postao je drugim ocem. I postao je tako dobar prijatelj, tako dobar gazda, tako dobar čovjek, da boljega dobri stari grad nije poznavao, niti ovaj niti ijedan drugi dobri stari grad, ili gradić, ili predgrađe, ili dobri stari svijet. Neki su se smijali, videći tu promjenu, no on ih je puštao da se smiju, i malo se na to obazirao; jer je bio dovoljno mudar da bi znao da se na ovome svijetu nikad ništa dobro nije dogodilo, a da ljudi na to u početku nisu izlili svoju mjericu smijeha; a znajući da su ti i tako slijepi, pomislio je kako je onda bolje da oči sakriju u nabore smijeha, nego da ih ta bolest napadne u kojem od svojih manje dopadljivih oblika. Njegovo se srce smijalo: i za nj je to bilo dovoljno.

S Duhovima više nije imao posla, već je živio provodeći se za načelom potpunog trezvenjaštva, od tada pa dovijeka; i uvijek su o njemu govorili da on, ako itko, zna kako se slavi Božić. Neka bi se isto poistinu reklo i o nama, svima nama! I tako, kao što reče Majušni Tim: Bog nas blagoslovio, sve nas!

Ako vam se ne čita Božićna priča (a ako je tako, ne znam što radite na ovom sajtu), pogledajte jednu filmsku i jednu televizijsku adaptaciju u božićnom izdanju Kina Bookse.

Srđan Laterza