Najpredanije čitam kad vrijeme kradem od drugih obveza. Najednom, kad se vrijeme za čitanje oslobodilo, imam osjećaj da mogu čitati bilo kad, pa onda ne čitam nikad. Ili rijetko – tek ujutro. Kasnije dođe nešto drugo. S virusom se najednom oslobodilo mnogo vremena, toliko da se čini da ga je previše. Da to što volim mogu činiti bilo kad u danu jer ionako imam slobodan cijeli dan. No vrijeme u dokolici nestaje, topi se. Baš zato što se čini da ga imamo tako puno, ne brojimo ga. Privilegija je biti zatvoren u kuću s knjigama, no nemamo li ih previše? I nije li previše filmova, i muzike? Toliko puno da to sve odbacujemo i odlučujemo se za ništa. Možda je ovo vrijeme da se okrenemo praznini, za promjenu. Ili humoru. A oni koji nemaju vremena čitati koliko bi htjeli, koji u normalno vrijeme nisu okruženi knjigama kao mi, da napokon pročitaju onu jednu knjigu koju već dugo planiraju.
U posljednja dva-tri dana čitam kratke romane mladog i vrlo talentiranog Edouarda Louisa, Tko je ubio mog oca i Povijest nasilja. Oba su rijetko kvalitetno štivo i oba govore o onome o čemu se rijetko govori u suvremenoj književnosti: klasnim razlikama.
Pri ruci još imam Tomasa Espedala i njegovu meditativnu knjigu Hodati, zapise i razmišljanja o mjestima, ljudima i pješačenju. Kad to završim, vjerojatno ću čitati Otok Sandora Maraia. Njegova proza nepogrešivo odgovara mome senzibilitetu.
***
Ružica Aščić novinarka je i spisateljica. Na portalu je pisala Mikropriče (kratke priče od maksimalno 900 znakova). Dvostruka je dobitnica nagrade "Marin Držić" za drame Košnice i U meni raste. Za rukopis Dobri dani nasilja osvojila je nagradu "Prozak" za 2014. godinu.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
