Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.
Piše: Booksa Booksa

Ovogodišnji književni favoriti

Large reading 498102 960 720
Srijeda
25.12.2019.


Kraj je godine i desetljeća i stoga idealno vrijeme da se prisjetimo što smo novo pročitali, kojim smo se domaćim i stranim knjigama vraćali, a koje otkrili (tek) u 2019. Damjanove preporuke već smo saznali, a sada nam Booksine kritičarke i kritičari otkrivaju svoje favorite iz godine na izmaku. 


Dinko Kreho preporučuje:

Nenad Stipanić, Bogovi neona, Sandorf, 2019.
U književnoj kulturi kojom dominira opsesija realizmom, i u kojoj se inovativnost nekog (osobito proznog) teksta još uvijek mjeri prvenstveno njegovom tematikom, kao da je zadaća književnosti da evidentira i katalogizira neku unaprijed poznatu, općerazumljivu zbilju, Stipanićev roman pojavljuje se kao svojevrsni kratki spoj. Da bismo opisali Bogove neona možemo se poslužiti odrednicama kao što su bizarro i weird, no možda je najvažnije istaknuti da se radi o silno zabavnom i maštovitom štivu, koje se ne boji mapirati svjetove tuđe i neprohodne u odnosu na čitateljevo pretpostavljeno svakodnevno iskustvo.

Peter Handke i Olga Tokarczuk
U gunguli koja je nastala oko dodjele ovogodišnjih Nobelovih nagrada, a koja kao da je zasjenila i prošlogodišnji skandal s razotkrivanjem povijesti seksualnog uznemiravanja u Akademiji, jedva da je i bilo riječi o knjigama – ne samo kad je posrijedi prokazani Handke, nego i kad je posrijedi Tokarczuk (čiji wokeness, čini se, nitko ne dovodi u pitanje). Šteta, jer su i njegove i njezine knjige široko dostupne na jezicima naših naroda i narodnosti. Ne želim reći da raspravama o politici nije mjesto u i oko književnosti, nego da, ukoliko ćemo samu književnost uporno preskakati, onda nam ona ni ne treba.

Théophile Gautier, Zaljubljena pokojnica i druge priče, Mala zvona, 2018.
Devetnaestostoljetni francuski pisac Gautier u današnjim povijestima književnosti figurira prvenstveno kao teoretičar larpurlartizma i "prijatelj i učitelj" kojem je Baudelaire posvetio svoje Cvjetove zla. Riječ je o nepravdi, budući da je riječ o silno zanimljivom i svestranom autoru, što ilustrira i izbor iz njegove proze koji se ove godine u prijevodu Sanje Lovrenčić pojavio u Fantastičnoj knjižnici zagrebačkih Malih Zvona. Po svojoj inventivnosti i humoru, ali i stilskim i narativnim kvalitetama, Gautierove priče, koje osciliraju između gothica i groteske, nemaju što zavidjeti fantastičnoj prozi njegovih afirmiranijih i globalno poznatijih sunarodnjaka kakvi su Maupassant ili Apollinaire.

Marija Pavlović, 24, Partizanska knjiga, 2018.
Na ovoj stranici već sam pisao o debitantskom romanu Marije Pavlović; ovom prilikom reći ću samo to da je 24, baš poput Stipanićevih Bogova neona, jedno od velikih osvježenja u domaćoj proznoj produkciji u protekle dvije-tri godine.


Dunja Ilić preproučuje:

Antonio Tabucchi, Pereira tvrdi, Meandar, 2014.
Neobična, misteriozna knjiga o ličnoj transformaciji jednog portugalskog novinara u vreme Salazarove diktature i nastupajućeg Drugog svetskog rata. Scene u kojima se ispija limunada na obali Atlantika samo su jedan od razloga zašto se ovaj roman čita u dahu.

Enda Walsh, The Walworth Farce, Nick Hern Books, 2008.
Drama/komedija/tragedija u kojoj otac i dva sina (kasnije i jedna radnica iz Tesca) igraju drugu dramu – očevo objašnjenje događaja iz prošlosti koji ih je doveo do trenutne situacije. Komplikovan, zanimljiv i potresan tekst.

Sally Rooney, Normalni ljudi, Hogarth; Later Printing edition, 2019.
Drugi roman autorke koja se već izučava na katedrama za irske studije. Normalni ljudi prate par (prijatelja, ljubavnika) od detinjstva do kraja studija. Young Adult roman, ali za odrasle. 

Vladimir Arsenić preporučuje:

Mona Eltahawy, Himeni i hidžabi: zašto je Bliskom Istoku potrebna seksualna revolucija, Buybook, 2016.
Ako zanemarimo svu važnost autorke kao jedne od najvažnijih arapskih feministkinja, ako zaboravimo da je i sama pretrpela nasilje tokom Arapskog proleća, ako stavimo po strani relevatnost teme danas i ovde, upravo u kontekstu porasta fašizma, konzervativizma, klerikalizma i desnice najgore vrste u Evropi koja se uvek obračunava sa slabijima od sebe – ženama, migrantima, osobama drugačije seksualne orijentacije, bolesnima, starima, slabima, decom... Ako, dakle, na sve to okrenemo slepo oko, ova knjiga bi trebalo da nas suoči s nama samima: s našim orijentalizmom, s našim jadnim predrasudama, s našom umišljenom i prljavom supremacijom. Čitajte Monu, ubijte fašiste u sebi.

Aleksandar Hemon, Moji roditelji: uvod, Buybook, 2019.
Neke Hemonove knjige su mi draže, neke manje, ali Moji roditelji: uvod jedna su od najtoplijih i najnežnijih knjiga koje sam pročitao ove godine. Sve je u njoj manje-više poznato nama koji smo odrastali u jugoslovenskom socijalizmu, ali suptilnost kojom se veliki pisac brani od patetike i kiča je veličanstvena. Emocije koje Hemon evocira su gotovo proterane iz današnje književnosti, ali upravo se u tome ogleda njegovo majstorstvo – preneti ono najtananije  što čovek može da oseća i ostati pritom, ako dozvolite oksimoron, prisno ironičan.

Ilija Đurović, Brid, Treći trg, 2019.
Brid je najznačajnija pesnička knjiga ove godine. Ne samo što donosi novu veru u poeziju, već na izvestan način predstavlja programsku knjigu čitave generacije, naravno bez želje ili namere da to bude. Ova zbirka ima sav polet i bes ranog panka, ima drskost koja je preko potrebna, ima nežnost na naočekivanim mestima. Ona je istovremeno rugalačka i lirska, ironična i direktna, duhovita i sentimentalna. Daleko je od savršenog i to je paradoksalno čini još boljom jer poseduje onu "prljavost" koja pokazuje da ima prostora za napredak, kao i da je uložen maksimum energije.


Nađa Bobičić preporučuje:

Arundhati Roy, Ministarstvo neizmerne sreće, Laguna, 2017.
RIječ je o vrlo kompleksnom romanu, ujedno ciklične i mozaičke forme, uz autorkin prepoznatljiv poetički izraz. A ta forma gotovo je potpuno prilagođena sadržaju, što je teško dostižan književni ideal. Naime, autorkina je namjera da iz više perspektiva likova različitih rodnih, seksualnih, nacionalnih, klasnih identiteta prikaže skoriju istoriju Indije, i posebno, njen odnos prema Kašmiru. Ironično, sreća iz naslova u tekstu se jedva probija kroz naslage i naslage ljudske nesreće, siromaštva, ekološke devastacije, rata... Mada sam ga čitala prošle godine, vraćala sam mu se i ove (raznim povodima). Pa iako je iskustvo čitanja teško i izuzetno emotivno, ovaj tekst gotovo da zahtijeva dočitavanje, posebno u kontekstu dolaska ulatradesničara Narendre Modija na vlast, kao i sveopšteg jačanja desnice od SAD, Brazila, UK, Italije, do naše regije.

Jamaica Kincaid, Malo mesto, FMK, 2018.
U pitanju je esej iz 1988. koji je skorije preveden na naš jezik. Obraćajući nam se u drugom licu množine, prodoran autorski glas nas vodi u obilazak Antigue i predočava nam posljedice kolonizatorskog pustošenja. Trideset godina kasnije, na ruševinama nekadašnje Jugoslavije u kolonijalnom položaju poluperiferije, u zemljama poput Hrvatske i Crne Gore, čija ekonomija je potpuno zavisna od turizma, ovaj klasik antikolonijalnog pisanja snažno rezonira.

Margaret Atwood, The Testaments, Penguin, 2019.
Ovaj roman je nastavak Sluškinjine priče, nakon tri decenije i velikog HULU televizijskog hita urađenog po ovom književnom predlošku. Totalni medijski i kulturni događaj, ravan hajpu oko serijala o Harryju Potteru. Slično kao prethodno pomenuti roman, i ovaj je napisan iz tri pespektive, i sve tri su ženske. Na formalnom nivou Margaret Atwood se poigrava s matricama YA žanra i distopije, istina, pomalo nedorečeno i pred kraj zbrzano. Ali značajnije je što se upustila u jedno posebno izazovno polje, kako za književnost tako i za feminizam, a to je prikazivanje svijesti i motivacije tetke Lydije, kao simbola žena na desnici.


Dalibor Plečić preporučuje:

W. G. Sebald, Iseljenici, Paideia, 2012.
Radujem se što polako otkrivam sve više od sjajnog nemačkog autora Sebalda te sam ove godine mogao da pročitam njegovo izvrsno ostvarenje Iseljenici. Zbirka od četri pripovetke u kojima se pripoveda o rekonstrukciji četiri života ljudi koji su napustili Nemačku zauvek, te svojim izuzetnim, suvislim i britkim prozaičnim stilom ocrtava ljude kojima je život postao nepoznati kontekst.

Odvojio bih malo prostora za neke izvrsne regionalne prozaiste:

Petar Denčev, Mali bog zemljotresa
Petar Denčev iz Bugarske koji je u svom novom ostvarenju, romanu Mali Bog zemljotresa (još nije preveden na naš jezik) pripoveda o jednom muškarcu koji misteriozno nestaje usred noći te se vraća stopama svoje i tuđe prošlosti na sofijske ulice, na obalu Dunava i usred skopske stare čaršije.

Marija Pavlović, 24, Partizanska knjiga, 2018.
Sjajan roman Marije Pavlović 24 u pynchovskom maniru pripoveda o policijskom inspektoru Viktoru Stankoviću koji putuje iz Beograda u Malagu kako bi pokušao locirati Vidu Erić, tridesetogodišnjakinju koja je pri povratku u Srbiju iz turističke posjete Španjolskoj misteriozno nestala na aerodromu.

Bojan Babić, Yahoo, Partizanska knjiga, 2018.
Babić piše o novinaru koji u vrtlogu neoliberalnog kapitalizma i nacionalističkog bezumlja detektuje civilacijsko posrnuće te temeljni krah svetle budućnosti usled sunovrata narativa sadašnjosti. 

Živko Grozdanovski, Poslednje ime budućnosti
Priča o životu Johe, inženjera za tunele iz Jene, Istočna Nemačka, čiji se život temeljito menja nakon što bude poslan da radi na tunelu u jednoj zabiti na jugu Bosne i Hercegovine.


Luca Kozina preporučuje:

Hans Fallada, Svaki čovjek umire sam, Znanje, 2011.
Temeljen na Gestapovim dokumentima o stvarnom slučaju, a napisan ni dvije godine nakon završetka rata (1947., i to u svega dva tjedna), ovaj roman govori o tihoj pobuni siromašnog bračnog para protiv nacizma. Anna i Otto Quangel ostavljaju razglednice s agitacijskim tekstovima protiv režima po stubištima stambenih zgrada u Berlinu. Pripovjedačko umijeće,  psihološka karakterizacija i univerzalna empatija pršte iz Falladinog posljednjeg romana. Autor kojemu se treba iznova i iznova vraćati.

Samanta Schweblin, Nit koja nas veže, Fraktura, 2018.
Ovaj me roman oduševio na više razina – inovativna forma, uzbudljiv ritam, koncizan, ali emocijama nabijen stil te majstorsko ispreplitanje elemenata fantastičnog s ekološkom osviješćenošću – i to sve zbijeno u manje od 100 stranica. Zaista, neprikosnoven roman.

Nada Topić, Otac, vlastita naklada, 2019.
Većina hrvatske poetske produkcije opterećena je hermetičnošću i apstrakcijom. Zato je čitanje ove zbirke kao udah svježeg, ali oštrog daha. Ne sjećam se kad je netko uspio u tako malo riječi i tako objektivno, a opet zaigrano govoriti o roditeljskoj smrti. Hemingwayeva teorija o vrhu ledene sante primijenjena na poeziju.


Lucija Butković preporučuje:

Lucia Berlin, Priručnik za spremačice, OceanMore, 2017. i Večer u raju, OceanMore, 2019.
Tko pročita samo jednu kratku priču Lucije Berlin – primjerice Dr. H.A.  Moynihan, prvu u zbirci Priručnik za spremačice – neće zaboraviti autoricu. Natopljena peroksidom, viskijem i krvlju, Moynihan uvodi u prozu koje pleše između raja i pakla Amerike, zaobilazeći čistilište. Ružne li riječi, stoji u Priručniku – kao smetlište, gubilište.

Damir Karakaš, Proslava, OceanMore, 2019.
Čitajući Proslavu mogao bi vam u svijesti bljesnuti lik Cormaca McCarthyja prema kojem se prava književnost bavi "pitanjima života i smrti". To su, naime, i Karakaševe preokupacije u novom romanu. Tragičkih proporcija, protkana finim nitima pjesničkog jezika, Proslava osvaja drugim i četvrtim poglavljem i spada u vrh ovogodišnje prozne produkcije.

Alen Brlek, Sang, Hrvatsko društvo pisaca, 2019.
Imaginarij nove, treće po redu Brlekove zbirke pjesama uronjen je u crnilo zemlje, sivilo grada, bjelinu Arktika i crveno-žuti pijesak koride. Riječ je o jedinstvenom ljubavnom iskazu, ipak tipično brlekovskom – oduhovljenom i ludičkom.

Sara Tomac preporučuje: 

Michael Ende, Dugog putovanja cilj, Mala zvona, 2019.
Kratki roman za odrasle inače diva fantasy književnosti za djecu Michaela Endea priča je o životu osamljenog i čudnovatog Cyrila, aristokrata devetnaestostoljetne Engleske. Od najranijeg djetinjstva obilježen odlascima, otuđenjima i šutnjom, Cyril je u stalnoj neurotičnoj potrazi za mjestom na kojem će pronaći osjećaj pripadnosti i doma. Njegovo antijunačko putovanje s elementima avanture i fantastike preispituje odnos stvarnosti i naših želja i čežnji – postoji li cilj neovisno o nama, ili ga tek naše traganje opredmeti, i, najvažnije, pod koju cijenu? 

Suzana Matić, Usnena predaja, Fraktura, 2019.
Nedavni Netflixov Marriage Story podsjetio me na stihove zbirke Usnena predaja u kojima Suzana Matić dokumentira razdoblje nakon završetka romantične veze. Balansirajući između nostalgičnog, gotovo sentimentalnog vraćanja u prošlost, i oblikovanja, utvrđivanja i mirenja sa sadašnjim osjećajima, njena poezija glavnu tenziju ostvaruje u svakodnevnim narativnim detaljima. Stanja koja Suzana Matić artikulira, a koja se ne mogu staviti pod isti nazivnik niti definirati jednostavno i jasno možda najbolje utjelovljuje rečenica filma: "I will never stop loving him, even though it makes no sense anymore.''

Philip Pullman, Trilogija Njegova mračna građa, Lumen izdavaštvo, 2018.  
Aktualna HBO-ova ekranizacija ovog klasika lijepa je prilika vratiti se književnom predlošku – epskoj fantastičnoj priči koja je Philipa Pullmana ustoličila na prijestolje književnosti za djecu. Predznak ''za djecu i mlade'' zapravo je krinka pod kojom Pullman u Polarnoj svjetlosti, Čudesnom nožu i Jantarnom dalekozoru kroz avanture djevojčice Lyre i njeno istraživanje mističnog Praha oštro kritizira religiju. Priča je to ponajviše o prijateljstvu, sazrijevanju i žrtvama, a Pullmanovi paralelni svjetovi svojom slikovitošću, dinamičnom radnjom, divno okarakteriziranim likovima i veličanstvenom bajkovitošću već gotovo tri desetljeća oduševljavaju. 


Tomislav Augustinčić preporučuje:

Nathaniel Dorsky, Kino posvećenost, Multimedijalni institut, 2019.
Poetična studija o filmu kao mediju i osjećaju posvećenosti, o alkemiji filma i za gledatelje i za filmaše, koja podjednako razotkriva i mistificira, i za stručnjake i za laike, koju se ne može pročitati samo jednom.

T'ai Lin Smith, Bauhaus Weaving Theory: From Feminine Craft to Mode of Design, University of Minesota Press, 2014.
Knjiga je fantastična studija ženske tkalačke radionice u društvenom i političkom okviru i kontekstu Bauhausa i Njemačke, u kojem T'ai Lin Smith daje dubinski pregled na koji način su polaznice, radnice i umjetnice – Anni Albers, Gunta Stölzl, Benita Koch-Otte, Otti Berger – u radionici tkanja, stereotipno ženskom zanatu, definirale i razvijale teoriju dizajna. Polaznice radionice su vrlo brzo počele su pisati tekstove kojima su razvijale parametre i opravdanja za tekstil koji su proizvodile, a nasuprot mnogobrojnim muškim kolegama koji su zazirali od teksta, one su bile preokupirane formuliranjem i reformuliranjem teorije svog zanata, djelujući na priznanju tekstila, njegovom razlikovanju od drugih medija, gradeći ga kao specifično polje i način dizajniranja, pregovarajući i rod, zanat i umjetnost i društveni kontekst.

Goran Ferčec, Priručnik za jučer. Trinaest eseja, Fraktura, 2015.
Priručnik za jučer nisam mogao ne pročitati u jednom dahu, svaki esej bez prekida i bez spuštanja, tek možda da se ugodnije namjestim na stolici ili kauču, dotočim kavu ili vodu. Kraj svakog eseja vodio me na čitanje sljedećeg, podjednako uvodeći u sebe i autorov život, održavajući me otvorenog tekstu i neopterećenog, nimalo tereteći tragičnim epizodama ili humorističnim momentima, sve do kraja. Od čitanja Priručnika ne mogu na isti način gledati nenašiljene olovke. Naime, Svaka rečenica udara u pleksusu (Trinaesta priča), ali s nekom nježnošću, kao ljubavnik.


Neka nam je svima iduća godina književno još bolja i bogatija! 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu