'Glumica': Zamagljene granice između performansa i stvarnosti

U okviru projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“, koji je podržala Kreativna Europa, održava se regionalna radionica pisanja književne kritike „Mlada Evropa čita“. Bit će održano šest radionica na kojima će predavačice i predavači iz regije razgovarati sa sudionicima i sudionicama o knjigama objavljenim u okviru projekta, a nakon svake radionice bit će odabrana jedna kritika koju će objaviti partnerski portali iz projekta iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. 

Na šestoj radionici govorilo se o romanu Glumica Anne Enright, a predavačica je bila Lejla Kalamujić, kritičarka i književnica. Tekst je napisao Lucas Legović.

Jaka svjetla reflektora, glasan pljesak gledatelja i spuštanje kulise na kraju još jednog radnog dana – prizor je s kojim se mogu poistovjetiti profesionalni glumci. To je svijet u kojem stvarnost i fikcija neprestano preklapaju, gdje svaki osmijeh, svaki pokret, svaka riječ može biti pažljivo režirana, ali istovremeno mora izgledati spontano i iskreno. Kazalište, s jedne strane, pruža glumcima priliku za transformaciju i bijeg, dok s druge zahtijeva potpunu ranjivost pred publikom koja žudi za emocijama i pričama. Iza tog glamura šminke, kostima i prividnog savršenstva krije se kompliciraniji narativ, poput onog kojeg Anne Enright na zanimljiv način razotkriva u svojem romanu Glumica. Kroz priču o Katherine O'Dell, irskoj kazališnoj legendi, i njezinoj kći Norah, Enright ispituje stvarni život iza maske javne ličnosti te pokušava osvijetliti skrivene zakutke života provedenog u izvođenju – ne samo na pozornici, već i u ulogama koje nam nameću društvo i obitelj. U središtu ovog djela nalazi se pitanje gdje završava preformans, a gdje počinje prava osoba?

Anne Enright je irska spisateljica koja je stekla međunarodnu slavu i popularnost svojim četvrtim romanom Obiteljsko okupljanje, koji je osvojio prestižnu nagradu Man Booker. Taj roman istražuje teme poput tuge, traume i obiteljske dinamike kroz objektiv Veronice koja se nosi s posljedicama bratova samoubojstva. U Glumici autorica ponovno istražuje kompleksne odnosne unutar obitelji te za temu romana uzima život svjetski poznate glumice Katherine O'Dell, tu progovara o njezinom usponom i padu kroz oči kćeri Norah. Odmah valja naglasiti da ovaj roman ne govori o stvarnim, povijesnim ličnostima, iako se u tekstu ponekad spominju imena slavnih osoba poput Orsona Wellesa ili Thomasa Manna, već da na dovitljiv način Enright ispisuje sjećanja iz života fiktivne kazališne i filmske glumice.

Sam način pisanja osobito je zanimljiv jer pripovjedačica u prvom licu, govori o životu njezine pokojne majke koja je nekoć bila slavna glumica Katharine O'Dell. Pripovjedačica je uspješna književnica koja iza sebe već ima nekoliko knjiga, ali ovu započinje pisati potaknuta razgovorom s Holly Devane, doktorandicom koja piše svoju doktorsku disertaciju o njezinoj majci te se nada da će ju jednog dana uspjeti preraditi u knjigu. Tijekom intervjua s Norah Holly postavlja pitanja o seksualnosti Katharine O'Dell, a kasnije i samu Norah upita je li bila zlostavljanja kao dijete. Razočarana i razljućena pristupom koji Holly Devane zauzima u konstruiranju priče o njezinoj majci, pripovjedačica odlučuje stvar preuzeti u svoje ruke i sama napisati roman o velikoj Katharine O'Dell. Iako je velik dio ovog romana fokusiran na život poznate glumice, pripovjedačica nudi uvid i u vlastiti život odnosno govori o svojem odrastanju i upoznavanju adresata ovog romana – njezinom suprugu i njihovoj zapletenoj ljubavnoj priči.

„Sve se desilo odjednom. Možda tako uvek i biva. Zvezda se rađa, zvezdom se ne postaje, jer zvezde nisu glumci – neke od njih su, u stvari, očajni glumci, bar je majka tako govorila. Šta god da su bile karakteristike zvezda, te osobe su se s njima rađale, i Ketrin Odel ih je već sa devetnaest sve posedovala.“ (str 95.) Riječi su kojima pripovjedačica opisuje zvijezdani status njezine majke koji je ostvarila rano u životu. Glumačka karijera Katharine O'Dell svakako je vrijedna pažnje, a ona započinje s radom u putujućoj glumačkoj družini te doseže svoj vrh u snimanju hollywoodskih filmova. Uz njezini karijerni uspon, pratimo prijelaz junakinje iz radničke u srednju klasu, iako se tome u ovom romanu ne pridaje velika pozornost. Ipak, vidljivo je da promjena statusa utječe na odnose Katherine O'Dell s drugima likovima pa je to na naki način i razlog zašto prekida odnos s bliskom prijateljicom Pleasance: „Takođe se s tugom prisećala Plezans Makmaster kojoj je tih meseci bilo veoma teško ugoditi. Plezans je tvrdila da se ona, Ketrin, promenila, iako je bila ista kao i ranije. Uostalom, nije imala vremena da se menja. Jedva da je stizala da kupi garderobu za događaje kojima se očekivalo da prisustvuje – gde bi još našla vremena za promenu?“ (97. str.)

Vratimo se na sam početak romana koji započinje sljedećim riječima: „Ljudi pitaju: “Kakva je bila?“, i ja pokušavam da shvatim misle li na to kakva je bila kao obična žena: u papučama dok jede tost s marmeladom, ili kao majka, ili kao glumica – nismo koristili reč zvezda. Uglavnom, međutim, žele da znaju kakva je bila pre nego što je poludela, kao da se plaše da bi se to moglo desiti i njihovim majkama, da bi se mogle pokvariti poput flaše mleka ostavljene preko noći van frižidera. Ili se možda pitaju da nisu i sami, u potaji, malo ćaknuti.“ (str 7.) Posebno je zanimljivo kako se Katherinino ludilo, koje kulminira incidentom kad upuca Boyda O’Neilla u stopalo, interpretira i kontekstualizira. Ovaj događaj postaje simbol njezina raspada i trenutak nakon kojeg je društvo u potpunosti odbacuje, smještajući je u umobolnicu i time je učinkovito uklanjajući iz sfere javnosti. Takav narativ može se smatrati suvremenijom reinterpretacijom arhetipa „luđakinje na tavanu“, koncepta koji su razvile Sandra M. Gilbert i Susan Gubar u svom djelu The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination. Katherine O'Dell postaje još jedna u nizu ženskih figura u književnosti čija se kreativnost, neovisnost ili otpor sustavu interpretira kao znak ludila. Njezina „pobuna“ – čin nasilja koji proizlazi iz niza osobnih i profesionalnih razočaranja – od društva se ne doživljava kao reakcija na nepravdu ili patrijarhalni pritisak, već kao manifestacija psihičke nestabilnosti.

Enright vješto koristi ovaj motiv kako bi istražila šire teme: marginalizaciju žena, odnos između javnog i privatnog identiteta te granice između glumačkog performansa i osobne stvarnosti. Katherine nije samo žrtva društvenih očekivanja prema ženama, već i vlastite profesije koja zahtijeva stalno igranje uloga, čak i izvan pozornice. Incident s Boydom O’Neillom, njezin trenutak pucanja može se tumačiti kao čin kojim odbacuje društvene norme, ali i svoj zvjezdani status, i time paradoksalno završava priču o sebi kao zvijezdi i započinje onu o sebi kao osobi. Kroz ovaj motiv, Enright također otvara prostor za introspektivna pitanja o sjećanju i sramu. Norah, pišući o majci, pokušava shvatiti ne samo kako ju je društvo percipiralo, već i vlastite osjećaje prema njezinom raspadu. Roman tako iznova otkriva „luđakinju na tavanu“ kao složen, tragičan, ali i subverzivan lik, kojemu ludilo nije samo kraj, već i svojevrsni početak novog pogleda na vlastiti život i uloge koje je bio prisiljen igrati.

Osjećaji nostalgije i melankolije kojima je priča prožeta daju romanu poseban ton. Norah, s vremenskim odmakom, pokušava napisati biografiju žene koja je istovremeno bila mitska figura irske kazališne scene i njezina majka – osoba koja joj je podarila život, ali koja je, paradoksalno, ostala djelomično nedokučiva. U procesu rekonstrukcije Katherineina života i karijere, Norah se suočava s majčinim unutarnjim proturječjima: glamuroznom zvijezdom koja je oduševljavala publiku i ranjivom ženom čija je privatna stvarnost bila ispunjena nesigurnostima i boli. Ključ romana krije se u memoarskom tonu koji povremeno može zavarati čitatelja. Enright s iznimnom vještinom oživljava pojedine epizode iz života Katherine i Norah, pišući na način koji ih čini gotovo stvarnima. Čitatelj lako može povjerovati da su likovi i događaji stvarni, a ne plod autoričine mašte, što dodatno doprinosi uvjerljivosti i emotivnom učinku priče.

Stil pisanja Anne Enright u romanu Glumica na prvi pogled djeluje jednostavno, no iza te prividne jednostavnosti krije se iznimna dubina i slojevitost. Enright koristi jezik koji je izravan i pristupačan, ali istovremeno prožet suptilnim detaljima i nijansama, čime omogućuje čitatelju da osjeti složenost odnosa između pripovjedačice i njezine majke. Prevoditeljica Jelena Filipović vješto je prenijela bogatstvo jezika i emotivnu dubinu Anne Enright u ovom, prevedenom izdanju romana. Njezin prijevod uspijeva očuvati suptilne nijanse pripovjedačkoga glasa, posebno u emotivno nabijenim dijelovima koji zahtijevaju delikatnu ravnotežu između melankolije i humora. Dodatno, njezin prijevod vjerodostojno prenosi kulturni i povijesni kontekst priče pa su tako zadržane nijanse koje odražavaju atmosferu romana.

Pred kraj Glumice, otkrivamo šokantnu istinu koja dodatno komplicira složenost Katherine O'Dell kao junakinje – Norah saznaje da je njezina majka ostala trudna s njom nakon što je bila silovana. Ovo saznanje postavlja Norah pred novu perspektivu majčina života, otkrivajući bolno nasljeđe koje se proteže kroz generacije. Istodobno, Norah se suočava i s vlastitom traumom, prisjećajući se kako ju je profesor s fakulteta seksualno zlostavljao, što oslikava paralelne niti boli i nasilja koje povezuju ove dvije žene.

Kroz ove događaje, roman istražuje pitanja ženske seksualnosti, slobode i bijesa, ukazujući na način na koji je žensko tijelo često bilo prostor društvene kontrole i nasilja. Katherinin bijes koji se tretira kao ludilo i Norahina tiha, introspektivna borba, predstavljaju različite načine na koje žene reagiraju na nepravdu i traumu. Njihove priče, iako posve osobne, ujedno su i univerzalne jer upućuju na sustavne nejednakosti koje oblikuju ženska iskustva. Enright ovdje ne nudi jednostavna rješenja, već koristi ove trenutke za promišljanje o kompleksnosti odnosa između osobne slobode i društvenih očekivanja. Ženski bijes u Glumici nije samo reakcija na individualne nepravde, već i kolektivni krik protiv povijesti potiskivanja i nasilja. Ove teme čine roman emotivnim i politički značajnim, istražujući ne samo tragedije svojih likova, već i snagu potrebnu za suočavanje s vlastitim nasljeđem i definiranjem vlastite budućnosti.

Kroz Norahinu retrospektivu, čitatelj ulazi u svijet u kojem su granice između performansa i stvarnosti zamagljene, dok su ljubav, bol i gubitak neizbježni pratioci slave. Ovo djelo nije samo priča o ženi koja se borila s pritiscima karijere i osobnim demonima, već i duboko promišljanje o naslijeđu, sjećanju i neispričanim pričama koje oblikuju našu percepciju prošlosti. Enright svojom prozom uspijeva uhvatiti kompleksnost ljudskog iskustva, čineći Glumicu djelom koje ostaje dugo u mislima nakon posljednje stranice.