'Francia': Životi na papiru

Prošle godine, provela sam sedam ljetnih dana na radionici za mlade kritičare u sklopu koje sam zajedno s kolegicama i kolegama slušala i razna predavanja. Na jednom od tih predavanja smo s gostujućim predavačem razgovarali o autorovoj namjeri, no taj razgovor se razvio u debatu o važnosti razmatranja autorove intencije pa time i pitanja postoji li jedno, ispravno značenje teksta. Naravno, taj razgovor je odmah prizvao tezu Rolanda Barthesa o smrti autora koju je istraživao kroz istoimeni esej u kojem naglašava tekst kao izvor stvaranja značenja, a ne autora, koji djeluje izvan teksta. No, kako pristupiti tekstu u koji se autor direktno upisuje i kao njegov tvorac i kao njegov lik?

Nancy Houston u prologu romana Francia koji, jer autorica u njemu objašnjava svoju motivaciju za pisanje, više liči na predgovor nego na prolog, odlučuje kako će sebe upisati u roman, „sviđalo se to likovima ili ne“ (Huston 2026: 12). No, autorica će svoju prisutnost u tekstu i uključenost u živote vlastitih likova realizirati pod krinkom novog imena: Grifona. Kako roman započinje ovom tvrdnjom, pojavljuje se pitanje: kako tumačiti tekst čija autorica je i lik u tekstu? Kako bih mogla obrazložiti odgovor, bitno je reći u kakav roman Nancy Huston, to jest Grifona, sebe upisuje. Centar je ovog romana Francia, transrodna prostitutka koja dolazi u Pariz iz ribarskog mjesta Girardot u Kolumbiji kako bi mogla financijski podržati svoju obitelj koja živi u njezinom rodnom mjestu. Vrijeme koje zauzima veći dio radnje su Francijinih dvanaest sati koje provodi na radnom mjestu i tokom kojih će joj prići sedamnaest mušterija. No, tih sedamnaest mušterija će imati šansu da se i njihova priča i motivacija za dolazak Franciji ispriča naizmjenično s Francijinom pričom.

Unatoč činjenici da Grifona nije glavni lik, svijest njezine prisutnosti visi nad glavom čitatelja. Kada Grifona pita Franciju treba li ubaciti u tekst pjesmu koju je napisala, Francia njoj odgovara kao autoričin kritičar, izjavljujući da bi to bio čudan postupak. No, autoričina involviranost dovodi natrag do pitanja kako analizirati tekst u koji se vlastita autorica upisuje i što onda raditi s autorovom namjerom. Dopušta li autorica tim činom razmatranje autorove namjere? Možda to i priželjkuje? Također, treba prepoznati kako sam čin pisanja Francijine priče više nije izvanknjiževna stvarnost, nego postaje dio teksta. Svaki postupak u romanu se tretira kao onaj koji se u trenutku čitanja kreira. Francia je svjesna da je dio radnje romana, ali ujedno njezin glas utječe na tijek romana i time pomaže ispisati vlastitu sudbinu. Ipak, ne možemo zanemariti da je Francia fiktivni lik romana koji autorica piše te ne može imati kontrolu nad onime što nije njezina tvorevina van romana. Mogućnost upravljanja svojim životom vrijedi samo u književnom svijetu za čiju literarnost možemo vjerovati da je Francija svjesna, a taj postupak komplicira njezinu ulogu u tekstu. Nadalje, povodom čina brisanja granice izvanknjiževne i književne zbilje, propitivanje autorove namjere postaje ujedno i analiziranje motivacije lika, a autorica postaje lik u tekstu koliko i njegov autor – zanimljiv eksperiment koji utječe na raščlambu Francije i likova koju ju okružuju, ponajviše muškaraca koje susreće.

Francijin život počinje na operacijskom stolu kozmetičkog kirurga koji izrođuje/izrađuje njezino novo tijelo – sada nadopunjeno grudima od silikona. Njezino postoperacijsko iskustvo  je inicijalno obilježeno osjećajem ispunjenja i euforije, ali ubrzo smo podsjećani na bezbroj rituala potrebnih za postizanje maksimalne razine femininosti: „(Napokon, nema  trideset šest načina za uklanjanje brade i brkova, treba uštedjeti i priuštiti si tretmane laserom i strujom“ te je „morala ići na satove ortofonije, pohađajući nastavu iz tjedna u tjedan…)“ (str. 16).  No, svi ti rituali koji omogućuju rodnu afirmaciju i stvaraju euforiju su pozadinski, privatni procesi tekstualno obilježeni zagradom. Trenutak novog rođenja ujedno znači odroditi Rubena, dječaka koji je odrastao u Kolumbiji. Ipak, njih će uvijek povezivati iščašen zglob dobiven pri njegovom rođenju. Odnos Francie i Rubena, osobe koje dijele istu povijest i rodbinu, isticat će se retrospektivnim pripovijedanjem jer svaki put kad se dotaknemo Francijinog života, pojavljuje se Ruben. Rubena će biti ne moguće u potpunosti odroditi jer Ruben je oduvijek bio Francia.

Ruben je odrastao kao jedini dječak u svojoj obitelji, što je bilo veliko razočaranje za njegovog oca, s kojim je imao, a i Francia danas ima vrlo tmuran odnos. Konstantno okružen ženama, Ruben je imao veliku ljubav prema radu koje su one obavljale, a poseban je odnos imao sa svojom bakom koja ga je naučila šivati. Rubenov nagon prema ženstveno rodno označenim radom koji je suprotan njegovom rodu, te odbojnost prema ikakvom nasilju, odrediti će njega kao osobu, ali i Franciu. Ispostavit će se da Francijine mušterije njoj ne dolaze radi čistog seksualnog zadovoljenja, već i radi ženstvene i majčinske brige čiji simbol postaju njezine grudi.

Takva potreba mušterija za majčinskom brigom će potvrditi poglavlja posvećena pripovijedanju njihovih života. Veliki dio ovih mušterija izražava svoju frustraciju s trenutačnim stanjem svog života koji ih ne ispunjuje, ali svaki će biti centriran oko žene u njihovim životima – majke, supruge ili sestre jer u njihovoj svijesti su u konačnici one uzrok te frustracije. Svaki od njih je u nekakvom konfliktu sa ženskom figurom u svom životu, uslijed manjka seksualnih odnosa, ili ideoloških razlika, ili im općenito nedostaje žena u ulozi životne partnerice. Jedan muškarac svojoj supruzi zamjera manjak posvećenosti njegovim brigama  u isto vrijeme kada se ona brine za njihovu malu djecu, uloga koju on smatra njoj prirodnom i obveznom, dok drugi mušterija ističe prema njemu preveliku nezavisnost žena i koliko se seksualiziraju dok on njih sam seksualizira iz daljine. Postoje brojni razlozi koji ih potiču Franciji koju vide kao majčinsku figuru, ali kojoj negiraju potpuno utjelovljenje žene koristeći muške zamjenice. Njezine grudi su njima oslonac koji u njihovim očima njima nepravedno nedostaje.

Koliko Francijine mušterije traže, toliko i Francija daje jer je svjesna transakcijske prirode njihovog odnosa. No, majčinska briga koju Francija pruža nije sasvim pružena radi novaca, ona je dio njezine osobnosti i ne pruža ju samo mušterijama. Francija najviše brige daje vlastitoj obitelji i drugim seksualnim radnicama, pogotovo mlađima kolegicama. Kao seksualne radnice, one su konstantno izložene nasilju, fizičkom i sistemskom. Francija je u svom dugogodišnjem radu pomogla kolegicama, ali ih i izgubila u tragičnim i nasilnim napadima. Za vrijeme rada užurbano je pozivaju druge mlađe seksualne radnice iz Rumunjske, Ileana, Marina i Andrea, u panici zbog Florice koja je nakon silovanja zatrudnjela, ali kao imigrantica koja nije dokumentirana ne može dobiti potrebnu zdravstvenu brigu. Francia joj pokušava donijeti utjehu i dovesti je u bolnicu, ali naposlijetku ne uspijeva zbog rizika koji predstavlja nedostatak Floricinih službenih dokumenata. Floricina tragična sudbina svjedoči o riziku kojemu su seksualne radnice konstantno izložene i gotovo nepostojećoj zaštiti. Veliki dio njih su imigrantice koje konstantno moraju paziti da njihovi dokumentu budu ispravni, kao Francija, ili su nedokumentirane te nemaju nikakvu zaštitu kao Florica, no sve su u Parizu kako bi preživjele i uzdržavale vlastite obitelji.

Roman sadržava samo jedan dan u Francijinu životu uz momente retrospekcije, ali dvanaest ispripovijedanih sati je ipak samo jedan radni dan koji čitatelj provodi uz Franciju, u usporedbi s godinama rada koje ona na sličan način provodi. No, kao što i Grifona ističe na kraju, Francijin život je samo fikcija i sve što se događa u romanu nije stvarno. Grifonina zaključna misao potvrđuje tezu koju sam pokušala potvrditi od prologa – Francia je fikcija, ali Grifona, to jest autorica djela, nije tu samo kako bi se miješala u život junaka, već ona stoji na granici fikcije i zbilje. Iako ovo nije nova misao, Grifonino postojanje u Franciji podsjeća čitatelja kako jaz između fikcije i zbilje nije toliko velik, likovi jesu fiktivni, ali njihova iskustva ne moraju biti. Ponekad se kritika nekog fiktivnog djela kao što je roman sastoji u tome da je način na koji su određeni likovi ili događaji prikazani fiktivni te da su time izolirani od zbilje. No, unatoč takvim odgovorima, umjetnost i pogotovo književnost konstantno dokazuju koliku mogućnost imaj aktivirati empatiju u čitatelju ukoliko se brižljivo posveti izgradnji likova o kojima se piše. Francija je roman koji pruža svakom liku ime, pozadinu i mogućnost da zažive u čitateljevu umu, ne samo kao fikcija, već kao životi koji supostoje i na papiru i u zbilji. 

Marta Hribar

Tekst je nastao u sklopu mentorskog programa na portalu Booksa.hr, u sklopu projekta Kritika - danas za sutra. Mentorica je bila Dunja Ilić.