'Čovjek koji je sve vidio': Reflektirajući mozaici traume

Postoji vjerovanje da čovjek prije smrti vidi čitav svoj život. Upravo je ta misao ona na kojoj je zasnovan za Bookera nominirani roman Čovjek koje je sve vidio britanske spisateljice Deborah Levy. Saul Adler glavni je lik, ujedno i pripovjedač priče koja se počinje rasplinjavati od trenutka kada na istoj zebri Abbey Roada na kojoj su nekada fotografirani Beatlesi doživi nesreću. Od toga trenutka kada našem glavnom junaku na zebri počinju ispadati papiri za predavanje o muškim tiranima, poput malih mozaika se počinje slagati priča o njegovu životu ispunjenom traumom. Priča je to o krhkim identitetima, preispitivanju prošlosti i njezina pisanja, o seksualnosti i opisivanju ljepote, o oštrim autoritetima, kako u domicilnoj sferi, tako u onoj javnoj, režimskoj…

Radnja romana podijeljena je na dvije vremenske cjeline i dva lokaliteta, što se sve u našem homodijegetičkom pripovjedaču miješa, pa tako pred sami kraj romana likovi iz Istočnog Berlina iz 1988. ušetavaju u suvremeni London iz 2016. godine, što na prvom mjestu oslikava neartikuliranu traumu glavnoga lika. To se ponajbolje vidi kada Saula Adlera, povjesničara koji istražuje komunističku istočnu Europu, promišljanja o Staljinu ili Hitleru vode k sjećanjima njegove vlastite obitelji, najprije oca. Upravo je takva psihologizacija likova najsnažniji moment ovoga romana. Pored Saula Adlera, za priču o traumi važan je lik njegova prevoditelja Waltera Müllera koji ubrzo postaje njegovim ljubavnikom, zatim lik njegove sestre Lune čiji je strah od svega i svačega najbolji simbol straha (ali i paranoje) koji vlada DDR-om, lik Saulova brata koji je jedan od inicijatora njegove traume, te na koncu tu je lik Jennifer Moreau, Saulove ljubavnice koja mu ne dozvoljava da opisuje njezinu ljepotu.

Lik Jennifer Moreau, osim što služi kao prikaz naglašene subjektivizacije doživljaja, također je mehanizam prikaza subverzije muškog pogleda. Levy se ne libi dotaknuti aktualnih feminističkih pitanja koja su u posljednje vrijeme (i to punim pravom) sve glasnije i sve češće postavljana, pa tako na jedan prividno jednostavan način miče pogled sa ženskog lika na muškog, odnosno muškarac postaje, u doslovnom smislu, objektom ženskog pogleda koji se skriva iza fotoaparata. Dok je žensko tijelo zabranjena tema, muško je ovjekovječeno na fotografskoj izložbi, a subverzija se također krije i u prikazivanju ženskog seksualnog zadovoljstva, dok opis muškog zadovoljstva ostaje negdje postrani. Za sve one koji žude za malo promjene takve vrste unutar književnog teksta zadovoljstvo bi mogli pronaći i u dalekim literarnim svjetovima nagrađivane slovenske autorice Gabriele Babnik (npr. u romanu Sušno doba).

Levy simboliku provlači kroz čitav roman. Kada Saul pita Waltera gdje je točno taj zid, kada mu kaže da ga ne vidi, Walter mu odgovara da je on svugdje. Uz Berlinski zid dižu se i oni metaforički zidovi između likova. Oni su zabetonirani između Saula i Jennifer, dijele Saula od njegove obitelji, pa čak natruhe toga zida u izgradnji vidljive su i u njegovu odnosu s Walterom. Iako se naglašava da se Saul u odnosu s Walterom ne pretvara, ipak i od njega skriva određene stvari – primjerice, seksualni odnos s njegovom sestrom Lunom, a onda i ono bitnije, pokušaj da Waltera, bez njegove suglasnosti, izbavi iz Njemačke demokratske republike, što samo rezultira većom tragedijom za Waltera.

Levy zapravo ovim romanom pokazuje da je ono što čovjek vidi prije smrti ono što ga proganja – u slučaju Saula Adlera – žaljenje. Njega proganja jednosmjeran odnos s Jennifer, tek uočava da je nikada nije pitao ni najosnovnija pitanja oko njezine strasti – fotografiranja, proganja ga nepoznata sudbina Lune koja je tik prije rušenja Berlinskog zida pobjegla iz Njemačke, proganja ga i to što je aktivno sudjelovao u kreiranju sudbine Waltera čiju dozvolu nije dobio, a proganja ga i pitanje zašto se ne uklapa u svoju obitelj. Metaforički se zid diže i na široj društvenoj razini. Iako radnja smještena u Njemačku demokratsku republiku završava samim rušenjem Berlinskog zida, radnja postavljena u suvremeni London započinje gradnjom nevidljivog zida sačinjenog u Brexitu. Autorica takvom paralelom zadire i u socijalna pitanja i artikulira svojevrsnu zabrinutost zbog potencijalnog ponavljanja povijesti.

Levy samim načinom pripovijedanja uspijeva odlično oslikati ošamućeno ljudsko stanje, a da pritom ne zbuni čitatelja. Jezik kojim ona piše ovu priču gotovo pa je hipnotičan, a kako bi pokazala ljudsku svijest koja je na odmaku, dolazi do glitcheva u pripovijedanju koje se rastapa u svim smjerovima poput kaleidoskopa. U Istočnom Berlinu Saul je uvjeren da je vozač koji vozi Walter i njega, ista osoba koja je usmrtila njegovu majku, a u Londonu je pak uvjeren da je njegov doktor ista osoba iz Istočnog Berlina – špijun Reiner. U drugom dijelu priče, smještenom u Saulovu sadašnjost, priča zaista počinje pucati po šavovima. Pripovjedačeva nepouzdanost najuočljivija je u trenutku kada mu otac saopći da je on mrtav, a onda kada taj isti otac za kojeg se vjerovalo da je mrtav, kojeg Saul pokopava u DDR-u, ušeta u bolničku sobu u kojoj njegov sin leži. Takva je nepouzdanost također produkt Saulove traume, pa on tako objašnjava, kako mu otac svako toliko umire, pa se ponovno vraća u život. Saul tako, simboličnim pokapanjem svoga oca simbolično pokapa svoju traumu.

Levy u ovom romanu ispisuje krhotine povijesti jednog uistinu krhkog čovjeka. U veliku povijesnu priču smješta priču jednog malog čovjeka koji se bori s pronalaskom vlastitog mjesta unutar svijeta, a kada to ne uspijeva, odluči zakoračiti na zebru Abby Roada, gdje za njega sve istovremeno i počinje i završava. Ovo je jedini prevedeni roman autorice, te odlično pokazuje njezinu spisateljsku virtuoznost i posebne literarne svjetove koje ona stvara.

Nadam se ne samo da će čitatelji posegnuti za ovim romanom već da će i prevoditelji vidjeti isti potencijal autoričina pisanja, te da ćemo se u budućnosti moći pohvaliti s više prevedenih djela Deborah Levy!