Annie Ernaux, Jedna žena, Booksa i MaMa, 2021.
Annie Ernaux (1940.), etablirana i višestruko nagrađivana francuska spisateljica dugo je bila prisutna samo unutar francuske književnosti, da bi tek unazad desetak godina, prevođenjem na engleski jezik, došla u žižu interesa svjetske literarne i intelektualne javnosti. Svoju popularnost i sveprisutnost u nas postiže knjigom Jedna žena, napisanom još 1987., a ove godine preveo ju je Marko Gregorić u izdanju Bookse i MaMe.
Možda je po žanru knjiga Jedna žena najbliža autofikciji, mada sama spisateljica kaže: „Ovo nije biografija, ni naravno roman, možda nešto između književnosti, sociologije i povijesti.“ U knjizi je prikazan kompleksan odnos između majke i kćeri, s težištem na majku, čiji život i smrt autorica kirurškom preciznošću secira do najsitnijih detalja. Tu bezvremensku temu o odrastanju i starenju, ta dva suprotstavljana antipoda koja su u jednom trenutku isprepleteni, spisateljica spretno upakira u društvena i socijalna događanja u Francuskoj na kraju dvadesetog stoljeća.
Kao što Albert Camus u Strancu započinje roman hladnom konstatacijom: „Danas je majka umrla. Ili možda jučer, ne znam“, slično započinje i Annie Ernaux svoju knjigu Jedna žena: „Majka je umrla u ponedjeljak, sedmog travnja u domu za starije i nemoćne bolnice u Pontoiseu, kamo sam je smjestila dvije godine ranije. Bolničar mi je rekao preko telefona: 'Vaša je majka preminula jutros nakon doručka.' To je bilo oko deset sati.“ Ovih par rečenica, izrečenih hladnim birokratskim rječnikom u trenutku saopćavanja smrti jednog od roditelja, nabijeno je snagom kojom nas spisateljica vješto uvlači u priču. Dok je Albert Camus u Strancu fokusiran na apsurd ljudske egzistencije, dotle je Annie Ernaux čvrsto fokusirana na realnost ljudske egzistencije. Osim upečatljivog i lako prepoznatljivog početka jednog i drugog romana, daljnja sličnost među njim tu staje.
Knjigu započinje pisati dva mjeseca nakon majčine smrti i ta retrospekcija je podijeljena u dva dijela. Prvi dio teče prilično linearno, vezano uz majku i majčinu obitelj, koju piše iz perspektive kćeri i drugi dio u kojem pero povremeno prepušta pripovjedačici. Biografski dio pretače se u fikciju iz čije je perspektive lakše prikazati te bolne trenutke odrastanja i separacije. Kako sama kaže: „Da izbjegnem to klackanje (misleći o majci čas kao „dobroj“ a čas „lošoj“) koje dolazi iz najranijeg djetinjstva, pokušavam opisati i objasniti kao da se radilo o drugoj majci i djevojci koja nisam bila ja.“
Priča je to o tri generacije žena čiji su životi i sudbine duboko ukorijenjeni u francusko društvo dvadesetog stoljeća. S jedne strane baka, koja se brzo miri s društvenim obrascima ponašanja svog vremena i mada dobrih sposobnosti, napušta školu u dvanaestoj godini života. Majka gotovo u istoj dobi napušta školu, ali ne prihvaća način života sredine u kojoj živi i buntovno spremna traži puteve kako da se izvuče iz siromaštva i zaostalosti. Na kraju kćer, životom obrazovane intelektualke, ovjekovječuje majčine težnje. Majka je spona između tih krajnosti socijalno raskoljenog društva, koju doživljavamo kao „prvu generaciju“ u kontekstu društvenog iskoraka. Koliko god je bila duboko svjesna svoje podređenosti u društvu koju je teško prihvaćala, istovremeno je svoju ambivalenciju prema višoj klasi kojoj je težila često omalovažavala riječima „nisu oni ništa bolji od nas“. Ponosila se time što je prva generacija koja nije rođena na selu jer je još jedino seljak niže od radnika. Po prestanku školovanja majka počinje raditi u tvornici margarina, mjestu s najtežim uvjetima rada, zatim u konopljani, da bi vlastitom upornošću i željom za probitkom postala mala poduzetnica, a zatim i vlasnica male trgovine mješovitom robom. Daleko je to bilo od nekog značajnijeg materijalnog blagostanja, ali sam čin izdvajanja i ulazak u niži srednji sloj, bio je ostvarenje njezinih ciljeva.
U romanu se isprepliću povijest i obiteljska priča bez imalo romantiziranih likova. Sve su to likovi čvrsto građeni od krvi i mesa, likovi žena koje je isklesao težak život. Kćer, kao pripovjedačica, ne uzima samo oštar skalpel u ruke dok secira majčine postupke već i pravo da majku razgoliti do kraja, razgolićujući na taj način i sebe. U svojoj težnji za usponom na društvenoj ljestvici majka ne bira sredstava. Njezinu borbu hladno opisuje kroz modni odabir odjeće, frizuru, boju kose, rječnik buržoazije koji nastoji usvojiti ubacujući pojedine „učene“ fraze u svakodnevni govor, uz to naglašavajući da je između majčine želje da se bude kulturan i toga da to doista jesi, postoji jaz.
Važnost obrazovanja kao ulaznicu u višu klasu majka rano prepoznaje. Kćer potiče na učenje i nastoji joj omogućiti ono što ona nije imala. U kćerkinom uspjehu zrcali se i majčin uspjeh. S jedne strane, ponos što se kćer intelektualno uzdiže istovremeno generira strah na vlastitu neobrazovanost, što dovodi do obrata u njihovim odnosima. Kćer počinje doživljavati gotovo kao klasnog neprijatelja. Postaje ljubomorna i zla, njezini emocionalni ispadi i nekontrolirano ponašanje idu od fizičkog nasilja do izljeva ljubavi. „Pokušavam ne razmišljati o majčinoj nasilnosti, njenim izljevima nježnosti, prigovaranju, samo kao karakternim osobinama, nego ih uklopiti u njezinu povijest i njezine društvene prilike“, kaže pripovjedačica.
Francusku danas primarno percipiramo kroz obrazovanu i kulturnu srednju klasu, smatrajući da je niža, podređena radnička klasa u čvrsto determiniranom klasno podijeljenom društvu stvar prošlosti, ostala zarobljena unutar korica romana francuskog realizma, kraja 19. stoljeća. Spisateljica, inače po profesiji bivša učiteljica, gotovo da naslućuje čitateljevu nevjericu o neobrazovanosti i preranom napuštanju škole, tako da u fusnoti dodaje izrezak iz novina ne bi li još jednom naglasila problem obrazovanja u Francuskoj: „Varka je, međutim govoriti samo u prošlom vremenu. U Le Mondeu od 17. lipnja 1986. nalazimo tekst koji govori o majčinoj regiji, Gornjoj Normandiji: „Zaostatak u obrazovanju koji nikad nije nadoknađen, unatoč poboljšanjima, i dalje proizvodi svoje učinke.“
Prijeloman trenutak u odnosu majke i kćeri nastaje donošenjem odluke da majku smjesti u dom. Počelo je to najprije s gubitkom ključeva ili odlaskom u trgovinu kad je već zatvorena do čekanja vlaka na peronu koji je već otišao. Ta tanka linija između zaboravljivosti i bolesti postepeno se izgubila i Alzheimerova bolest polako se ušuljala u majčin život. Trenutak spoznaje kad te vlastita majka oslovi s „gospođo“, učtivo kao da je kćer otmjena dama, a stvarno jer joj je zaboravila ime, je nepovratan. To fizičko i mentalno propadanje majke stavlja težak teret odluke pred kćer. Trajna borba između želje da se potpuno posveti brizi za majku i gotovo istovremena spoznaja da za to nije sposobna, generira težak osjećaj krivnje.
Knjiga Jedna žena je tako mala po broju stranica, a tako velika po snazi ispričane priče. Ova autofikcija ima najsnažnije uporište u socioekonomskoj kritici društva. Siromaštvo i neobrazovanost francuske provincije druge polovice dvadesetog stoljeća čini gotovo nepremostiv jaz klasno podijeljenog društva. Priča je ispričana kroz odnos majke i kćeri, vrijeme odrastanja i puberteta u kojem je kroz mržnju najlakše postići separaciju, trenutak očaja kad kćer u sebi prvi puta prepozna vlastitu majku do teške odluke i grižnje savjesti smještanja majke u ustanovu za dementne osobe.
Knjiga je pisana vrlo jednostavnim jezikom, naoko hladno, gotovo linearno, bez prevelikih oscilacija u emocijama, prostirući pred čitatelja najdublju intimu obiteljskog života. Ova knjiga je imala utjecaj na novije generacije pisaca u Francuskoj i šire. Edouard Louis, mlađi queer autor, u svom romanu Raskrstimo s Eddyjem gotovo na sličan način progovara o francuskom društvu i njegovoj dubokoj podijeljenosti, o provinciji, o nasilju i isključivosti, o rasizmu, nebrizi za djecu koja prerano napuštaju školski obrazovni sustav i to sve s početka 21. stoljeća. I u romanu Nore Verde Moja dota, kroz dirljivo ispričanu priču o odrastanju obilježenom klasnim sramom prepoznajemo utjecaj Annie Ernaux.
Knjiga se čita u jednom dahu i ne treba ju propustiti jer otvara cijeli vrtlog pitanja u kojima se često i sami prepoznajemo.
Mira Lončar Dušek
O projektu Čitaj i pričaj i druge kritike pronađite na linku.
