Teatrologinja, vrsna kritičarka, znanstvenica Nataša Govedić 2022. poetski je začinila svoje stvaralaštvo i svojim čitateljima složila posve drukčiji jezični jelovnik od onoga na koji su od nje navikli – riječ je o pjesničkoj zbirci Zlice i vilice, čije korice i unutrašnjost prate neobične "črčke" Hane Lukas Midžić. Već sam naslov najavljuje da imamo posla s jezično osviještenom, a dalo bi se reći i stilski raznolikom zbirkom poezije. Ludička parafraza izraza žlice i vilice pretpostavlja prepoznavanje i tumačenje pomaka – odmah nas poziva barem na razmišljanje koliko je uistinu riječ o žlicama, koliko o zlicama, koliko o jednoj ili drugoj ili trećoj vilici. Nepažljivi čitatelj ili mrežni čitatelj možda bi pomislio i da je riječ o zatipku. Ako nas ništa od ovog nije zaintrigiralo, onda barem pitanje kako naglasiti vilice – tako da postanu mitološka bića ili pribor za jelo?
Koga već sam naslov nije uvjerio o kakvoj se nevjerojatnoj, konstantnoj poetičkoj svijesti i metaforičkom potencijalu radi, trebao bi zaviriti i unutra, u njezine pjesmice („tako o poeziji govore oni koji se srame / svoje potrebe da ih glasno lizne / njen dugački, hrapavi jezik“, reklo bi se u jednoj od početnih pjesama, naslovljenoj upravo „pjesmice“). U pjesmi „krvožednost“ („kad sletim na čistu bijelu stranicu / i samo malo prošetam / kratkim i brzim nožicama / preko svetinja“), uz malo interpretativne slobode, uspostavlja se analogija između (naizgled toliko udaljenih) pojmova muhe i pjesničkog glasa i time tematizira sam čin pisanja. A uz malo više slobode, prema fonološkoj sličnosti riječi krvožednost i književnost, književnost je u tisućama individualnih leća ove muhe žedna masakriranja papira.
U zbirci postoje brojna mjesta koja ukazuju na razmišljanje o gradbenome materijalu kojim se autorica koristi – problematiziraju se pitanja poezije. Osvješćuje se da je jezik njezino sredstvo, a pritom riječ nerijetko preuzima funkciju agensa i(li) nositelja atribucije. Usp. „Ponekad mislim da je tvoje tijelo grob čitavog jezika. / I da u njemu držiš samo alate za ubijanje riječi / I nitko ti ništa ne može / Jer ubiješ svakog glasnika”. U istoj će pjesmi (pod nazivom „zlomislica“) lirska kazivačica reći: „Sve što sam o tebi ikad rekla samo je varijacija šutnje. / Puno sam šutjela o tebi. Puno sam i plakala. Što je / također oblik tišine.“ Iako se jezik i govor nameću kao apsolutna snaga, ništa slabijom i manje rječitom nije ni nadasve prodorna i smislom nabijena tišina, tišina koja se ostvaruje kroz suze, kroz šutnju, kroz izbrisanost slova. Kao i govor, tišina logički proizlazi iz misli te postaje njemu ravnopravnim, ako ne i nadređenim komunikacijskim medijem. Vrijedan alat u konstruiranju značenja čine i bjeline. Autorica u pjesmi „subota“ ocrtava slijetanje tišine („hoću da mi na ruku sleti tišina“) pomoću bjelina i rasporeda riječi. Ovdje bjelina igra ulogu prostora leta, a u pjesmi „rad bez rezultata“ bjeline odvajaju fonetske riječi: „kako su samo stvari beskonačno strpljive”. Ta postmodernistička gesta pokazuje da nositelj značenja ne mora biti ni glas, ni slovo, ni riječ, već samo bjelina.
Zbirka ulazi i u dijalog s različitim oblicima ustaljenih izraza, poslovica, frazema, krilatica, klišejiziranih fraza i slično, pritom ih, kao i ostale jezične jedinice, nastojeći komentirati, preosmisliti, prikazati iz druge vizure ili u prepoznatljivoj, ali neobičnoj gramatičkoj formi: „strpljen, spašen / ubijen”; „tvrdoglav pop i jariće krsti / tvrdoglava baba s vragom tikve sadi“ (u narodu bi slijedilo: „o glavu mu se razbijaju“ – sva sreća pa je u ove glava tvrda). Poigrava se i s prirodom retoričkih žanrova – pjesma „kletva i protukletva“ podijeljena je na dva dijela, što se naslovom i naslućuje, samo što kletvu zapravo baca protukletva, čime je čitatelj svakako na dobitku (prvotno očekujući upravo suprotno).
Da bi ovu zbirku uopće čitao, nitko ne mora biti ljubitelj poezije. Dovoljno je voljeti jezik, a ubrzo će i poezija pokazati svoju moć. Stranice knjige postaju spremnik (funkcionalnih, fleksijskih, derivacijskih) neologizama (poput kolorupcije, stihoholičarke, errosa, dla, zlobra, jevanja, činjeničadi, dnova). Toliko se čitatelj na njih navikne, da nakon određenog vremena počinje preispitivati i riječi koje su mu poznate. Nekomu bi to moglo djelovati i pretjerano, ali komu smeta, može sugerirati autorici da knjizi doda rječnik neologizama (uz postojeću posebno zanimljivu bilješku o autorici). Uvodna je pjesma naslovljena pjesničkim neologizmom zlobro, stopljenicom antonimnih pojmova koja sugerira njihovo povezivanje (po sličnome je modelu nastala i riječ zlobrota u istoj pjesmi). Već ta prva pjesma osvješćuje mehanizme koji tvore skoro čitavu zbirku, a čitatelja upućuje kako pristupati pjesmama – vrlo vjerojatno uz Anićev rječnik, pomno čitanje i puno „muć muć muć muć: / mućkuriš glavom“.
Kako se, dakle, služiti Anićem pri čitanju: npr. u pjesmi „pojačani signal“, Nataša Govedić upotrebljava riječ zvukionik, stvorenu analogijom prema svjetioniku, 'uređaju koji svjetlosnim signalima omogućuje orijentaciju brodova i regulaciju plovidbe' ili, jednostavnije rečeno, „koji upravlja svjetlosnim signalima“. Tako bi zvukionik trebao upravljati zvučnim signalima, odnosno osiguravati pojačavanje, smanjivanje signala. To se uklapa i u kontekst pjesme, u kojoj stoji: „paziti da nikoga ne povrijediš / isto je kao i paziti da ne postojiš” – možda bi zvukionik u današnjem svijetu svakomu dobrodošao, koji bi pritom pazio koliko ćemo glasno što izgovoriti, dokle će i koliko sigurno otplivati naši zvučni valovi (bez povređivanja ikog na tom putu). Zanimljivo je da se autorica ne ograničava samo na hrvatski, nego zadire i u druge jezike (to be young; lege artis; schaubühne; bol d'abeilles).
Prethodno spomenute pjesme podcrtavaju jedno od triju obilježja novijega pjesništva koje izdvaja Krešimir Bagić u eseju Tekuće hrvatsko pjesništvo – na prvi pogled. Riječ je o angažiranosti koja se, prema Bagiću, realizira kao kritička problematizacija iskustava pojedinca i društva te tamnih mjesta velike povijesti, a pjesnici se aktivno zauzimaju za slobodu pojedinca, protestiraju protiv ratova i rigidnih ideologija, upozoravaju na zlostavljanje ili marginalizaciju pojedinih skupina, na društvene anomalije, autodestruktivnost suvremenog svijeta... U pjesmi „dovoljno je biti feministkinja i već se čini da radiš nešto veoma važno“, „feminizam je puno više od heretičke lente / točan dolazak na nekoliko poslova / gdje i dalje / nismo dovoljno / (ispuni praznu rubriku)“. Dakle, da bi feminizam razumio, moraš biti dijelom njegove stvarnosti, moraš odgovoriti na poziv za čitateljsku igru i ispuniti rubriku. A i „nije dovoljno BITI FEMINISTKINJA / treba trenirati kao da je u pitanju / svjetsko prvenstvo u reprezentaciji / treba voljeti megdan“. Da bi se bilo feministkinjom (zanimljivo je i na razini jezika što se autorica odlučila za oblik feministkinja umjesto feministica), mora se imati žara, mora se osjetiti euforija kao u vrijeme svjetskog prvenstva (kada se igra stereotipno muški sport), mora se biti spreman na megdan, odnosno tjelesno vježbati i nadmetati se, ići u boj. Ako se još uzme u obzir da se „megdan“ organizirao uz narodne i vjerske skupove u balkanskim zemljama Osmanskog Carstva, od srednjega vijeka (u skakanju, jahanju, bacanju koplja, kamena i sl.), onda biti feministkinja znači ulaziti u ring s balkanskim mentalitetom (koji se možda i nije toliko promijenio od Osmanskog Carstva), s vjerskim fanaticima i patrijarhatom. U okviru Bagićeva trojca, osim angažiranosti, nalazimo u zbirci i hipermetaforičnosti. Zahvalan primjer slijevanja metafora bila bi pjesma „dobar ko suvi lebac (plač)“: „samo zato što možemo plakati / čupati krikove iz bunara utrobe / krkljati i gušiti se, / slomiti se / kao trska i razmočiti kao papir / curiti dugo i nezaustavljivo / tako da nam ostanu / samo dvije brazde ispod očiju / samo zato što možemo zavijati kao ljuta godina / (...)“
Što se sve od čitatelja očekuje da bi prepoznao tzv. stilski obilježena mjesta pokazuje pjesma „Erros“: „i silaze i penju se / Orfej i Euridika / Erfej i Oridika / Eros i Opojaz / sve tipke nadahnjivanja / za cjelivanja / niste valjda mislili da nema seksa nakon smrti / niste valjda mislili da ih razdvajaju jedne stepenice“. Čitatelj mora poznavati priču o Orfeju i Euridiki, znati tko je Eros a što Opojaz (a ako i ne, onda te riječi mora brzo utipkati u tražilicu). Odnos među njima gradi se najprije fonološkom zamjenom i hijazmom. To još jednom dokazuje kako je neumorna poetička svijest Nataše Govedić. U sličnu jezično-metaforičku stupicu upada i riječ beskućnik u pjesmi „u potpisu: tri kamenčića“ („Dugo mi je trebalo da iz beskućnika / postanem kućnik / i da prestanem tretirati poeziju / kao dječju bolest koju nekako / moram prerasti“). Dakle, tri bačena kamenčića postala su tri slova u prefiksu bez-. Pjesma „re:/ceptura“ (čiji naslov opet upućuje na sadržaj) objašnjava postupak nastanka pjesme i procesa čitanja – ona čini upravo ono što govori. A ako ste mislili da će igra stati krajem zbirke, vidjet ćete da i bilješka o piscu može postati jezično igralište. Bilješka se bitno udaljava od primarne biografske zadaće jer je naslovljena neologizmom „Poe/Tesarica“, pri čemu se na osnovi etimologijske igre i spajanja grčkoga i slavenskoga korijena aludira na zanatlijsku narav umjetničkoga stvaranja, a uzevši u obzir da je riječ razlomljena na specifičnom mjestu, moguće i na pjesnički uzor.
Možda će ova kritika komu djelovati razbacano, kao što će nekom i zbirka ličiti na rasute terete (u nekoliko polja) uspješne književnice Nataše Govedić. No valja imati na umu jedno – da bi se zahvatilo barem djelomično u sve ono što pjesnikinja kolažira, trebalo bi još i jošvišejoš prostora. Kritičarima, lingvistima, stilističarima, teoretičarima servirala je izuzetno težak izazov, koji zahtijeva puno snažnije oružje od žlice i vilice. Možda doduše ne bi bilo loše imati uza se vilice za šaptače, ali one dugouzlazne. Da bi prepoznali sve tragove, dovinuli se do neuhvatljivog mjesta idealnog čitatelja, svi prethodno pobrojeni moraju vladati znanjem iz mitologije, japanske kulture, narodna života, lingvistike, kazališta, književnosti, i tako dalje, a najvažnije od svega – moraju neumjereno čitati. Od antike do tekuće scene, sve to da ne bi počinili seppuku, ako odluče prihvatiti izazov.
Anamarija Mrkonjić
Kritika je objavljena u sklopu projekta Kritika - danas za sutra koji financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.
