'Pasja kola': Prevrednovanje ustaljenih obrazaca

Činjenici da je čitav jezik metaforičan, najbolje svjedoče frazemi koji su se uvukli u svakodnevni jezik toliko da ih više nitko ne primjećuje. Jedan od njih je i izgrditi ili ispsovati koga na pasja kola. Hrvatski frazeološki rječnik definira ovaj frazem kao „grditi koga vrlo oštro“, ali nigdje se ne navodi otkud psi i kakve oni veze imaju s kolima u svemu tome. Jedino mogu pretpostaviti da se pse može psovati jer oni ne mogu odgovoriti, oni mogu samo lajati. A možda se i lajanje povezuje sa psovanjem, prema čemu bi psi koji laju zapravo neprestano psovali. I svoje vlasnike i druge pse, pritom veselo mašući repom.

Metaforičnosti frazema bliska je jedino metaforičnost poezije, a zbirka takve poezije Nataše Govedić, Pasja kola, izašla je ove godine u nakladi V.B.Z.-a kao dio biblioteke posvećene poeziji Tridvajedan pjesništvo.

Književnica, kritičarka, teatrologinja i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Nataša Govedić, nakon objavljenih dvaju romana, svojom drugom zbirkom poezije uvelike se naslanja na prethodnu Zlice i vilice u kojima se lirski glas poigrava jezikom, rasklapa riječi i ponovno ih sastavlja na neočekivane načine.

U Pasjim kolima okosnica zbirke dva su već spomenuta motiva – psovka i pas – koji su leksički povezani svojim korijenima ps-. Zbirka je stoga podijeljena na trinaest dijelova čiji naslovi prokazuju psa skrivenog u mnogim riječima koje s njim na prvi pogled nemaju nikakve veze, kao što su psihoza, passport, pasodoble, pastuh, pastrva. One riječi u kojima psu nedostaje slovo ili dva da se u njima pojavi, lirski se subjekt ne libi prekrojiti pa se tako pred čitateljem pojavljuju i pasjekotina, pasoptikum i paslanje. Osim toga, uz naslov svakog dijela zbirke pridodana je rječnička natuknica koja pojačava novostvorenu riječ. Iz njih saznajemo da je npr. passport „izraz za pseću sklonost pišanju po granicama“. Poigravanje s rječničkom formom otkriva namjeru lirskog subjekta za konstrukcijom novog jezika na ruševinama njegove svakodnevne uporabe.

Upravo je to i uloga koju ova zbirka namjenjuje poeziji uopće. U pjesmi paslovice, nakon što jedna poslovica varira riječi koje slično zvuče („klin se klinom izbija / kljun se kljunom napaja“), lirski se subjekt čudi svakodnevnoj neopterećenosti uporabe jezika: „nije mi jasno kamo vodi sva ta samorazumljivost / osim ako nije zamka“.

Poezija postaje upotreba jezika koji prokazuje jezične zamke i neosviještena iskliznuća iz ustaljenog jezičnog reda. U tome sudjeluju, kako je već navedeno, psi koji se pojavljuju na nesvakidašnjim mjestima u svakidašnjim riječima, ali i psovke koje tobože uljuđeni i pristojni jezik poezije čine više ljudskim pa bismo na tragu zbirke mogli reći da ga opasmenjuju.

Posljedica je hibridnost koja se pokazuje u sadržaju pjesama kao što je crne pera u kojoj se uspoređuju tukan i kos s obzirom na veličine njihovih kljunova i na sposobnost pjevanja. Na samom kraju pjesma lirski se glas pita: „može li čudovište /  s dva kljuna“, u čemu se spajanje suprotnih obilježja dviju životinja otkriva kao čudovišno, a pomanjkanje riječi za takvo biće otpisuje ga čak i kao pojmovnu mogućnost. Psovka će hibridizirati psa i boga te će se oni u pjesmi sakralna arhitektura pojaviti kao ista osoba, ali samo u psovkama. Konačno, posveta zbirke otkriva da je ona pisana krajnje nespojivim „lajavim vrstama koje predu“.

Hibridnost je vidljiva i na formalnoj razini. Pjesme su različitih duljina, a njihovi se stihovi najčešće lome na sintaktičkim granicama. Pritom su neke od njih grafički oblikovane tako da izgledaju poput kraćeg proznog teksta, dok druge dosljedno umeću razmak između svakog stiha propuštajući prostor u pjesmu, čineći od teksta pjesme hibrid teksta i bjeline.

Da se vratimo na ranije spomenuti problem zamke. Autorica je uspješno predvidjela da bi se zadržavanjem samo na problemu pasa i psovki njezina zbirka našla žrtvom zamki jezične igre. Bio bi to pjesnički eksces kratkog životnog vijeka, koji bi brzo smijenio neki drugi sličan pokušaj manipulacije jezika, da se u zbirci ne nalazi i druga linija koja se prepliće s onom već opisanom, a koju je zbog njezine heterogenosti možda najlakše nazvati etičkom. U nizu pjesama lirski subjekt se bavi problemom odnosa s drugim. Lirski subjekt to vrlo glasno iskazuje u pjesmi kondunkterska u kojoj se želi bondati s onima bez karte, a na kraju mu se čini

„i kao da je pokaz / malo sramotan / jer ga nemaju svi“.

U pjesmi kolega i ja riječ je o iskustvu postjugoslavenskih pisaca na Zapadu prisiljenih neprestano govoriti o bratoubilačkom ratu umjesto o književnosti, a okupacijom Palestine bavi se pjesma omiljenom palestinskom pjesniku. Od osobnih do geopolitičkih odnosa, etički problemi čine drugu provodnu nit zbirke čiji je najveći nedostatak vrlo nategnuta uklopivost u cjelinu zbirke. Teško se može prepoznati što povezuje toliko heterogene pjesme pa pojedine od njih koje su zaista uspjele ne čine s ostatkom pjesama zaokruženu cjelinu. Tako se u njoj nalaze pjesme posvećene i Kamovu i Matošu, zatim Mladenu Vasaryju i njegovoj ulozi lude u predstavi Kralj Lear, pjesme koje se bave Nietzscheom i lordom Byronom te nizom duhovnih motiva.

Od njih je možda najzanimljiviji mali marijanski ciklus koji se proteže cijelom zbirkom, a u kojem lirski subjekt reinterpretira ulogu Marije u zapadnoj kulturi i tradiciji. U pjesmi trubaduri su pisali sve te volitve ona od duhovne instance postaje tjelesno biće koje prkosi jednodimenzionalnosti vlastite interpretacije:

„naravno, uvijek će biti onih / koji ljube samo sukno Marijine haljine // i prave se da misno vino / nije vlažno // ali riječ je tijelom postala / i Marija je skliska“.

Zatim se u pjesmama pošta za Mariju i Marija i ja nekad šetamo gradom pokušavaju osporiti norme koje isključuju drugoga, što je prispodobljeno ponovno životinjama kojima se brani ulazak u crkvu. Lirski se glas pritom čudi zajedno s Marijom što su crkve zaključane i ne primaju životinje, a u pošti za Mariju odlučuju se na radikalan čin puštanja ptica da propovijedaju. Najizravnija intervencija u tradiciju pjesma je mater noster u kojoj Marija postaje ta koja skida svog sina s križa, ali ne pada joj na pamet o tome napisati Evanđelje. Utjecanje feminističkoj teologiji najodvažniji je korak u koji se lirski subjekt upušta i najjasnije svjedoči o namjeri prevrednovanja i preispisivanja ustaljenih obrazaca kulture, tradicije i jezika.

Konačno, možemo se zapitati što ćemo dobiti ako približimo etičke zahtjeve koje zbirka postavlja te psovke kao neuralgične točke jezika. Ako pretpostavimo da psovke i njima bliske kletve pripadaju jeziku obespravljenih, onih nad kojima se vrši nasilje, a oni ne mogu nikako odgovoriti nego jezičnim, dakle, simboličnim nasiljem, kako im u tome može pomoći poezija? Ponovno se vraćamo na pitanje je li poezija psovanja još uvijek samo lajanje u vjetar i kako ona može postati jezik onih koji osim jezika nemaju ništa. Zbirka Pasja kola, premda ne daje odgovore na ta pitanja, može reći da ih barem postavlja kao središnji problem svoje poezije.