Kada je krajem šezdesetih počinjen onaj nesmiljeni zločin u kojemu je
Autor nasmrt iskrvario, Čitatelj je, konačno spokojan, nastavio okretati stranice njegove knjige i ostavljati svoje crvene otiske na svakoj od njih. Umnogostručivši se, zauvijek je postao nedohvatan svim patrolama. Nekoliko desetljeća atentatorova mirnoga života prekinuto je kada se ubijeni počeo oglašavati iz podzemlja i s neba. Od tada ga, shizofrenog, neprestano muče autorski glasovi. Naš je Čitatelj poludio.
Očito, nemoguće je, pa i nepoželjno, očistiti tekstove od intimnih upliva onoga koji piše. Ipak, s vremenom se dio književnosti pretvorio u terapeutski program, u lječilište na gori koja čezne postati Parnas. No, kada bi svaki jaki bol bio umjetnost, svijet bi se, preplavljen lošom poezijom, pretvorio u kor koji ne prestaje ponavljati uvijek iste žalobne napjeve.
Drugojačija Suzane Matić dolazi nakon zbirke
Samosanacije i proznoga djela
Koliko sam puta okidala s boka. I treća njezina knjiga djeluje kao zbir dnevničkih zapisa koje objedinjuju velike teme gubitka i samoostvarenja ili samoizgradnje, kao i oni sitni događaji koji do njih vode. Ipak, autorica ne uspijeva od svojih pjesama stvoriti više od dugačkoga intimnog pisma za čiju emotivnu buku sluha može imati tek poneki čitatelj namjernik. Nedostatak suptilnosti, vidljiv u mnogobrojnim klišejima, pretvara naboj snažnih osjećaja u buntovno izricanje vlastitoga ja, a relacije ja-ti ili ona-on uspostavljaju se najčešće nizom potrošenih fraza koje ponekad dovode do estetskog neukusa, pa tako nalazimo stihove poput: "Poslije ju je somelijerski kušao... do njenog pijanstva" (
Enologija) ili "a ona se nasmijala i rekla: no dobro, bar sam izvukla onaj tvoj pogled koji ubija" (
Egzekutor).
Zbirka je podijeljena u četiri dijela, a svaki od njih počinje uvodnom mišlju, stihovima koji govore o stanju koje je prethodilo ciklusu pjesama ili pak taj ciklus sintetiziraju. Formalno, zbirka je vrlo lijepo i smisleno organizirana. Prvi njezin dio, Rekao – kazala, donosi dramatiku sukoba, drugi dio Vivaldizam okreće se samome subjektu koji prestaje komunicirati s adresatom i usredotočuje se na sebe i ono što ga okružuje, prema prvome dijelu odnosi se antitetički – gotovo kontemplativno. Treći dio Bluram po uspomenama oblikovan je dosljedno naslovu, pjesme toga dijela donose sadržaj sjećanja i nepodnošljivu tjeskobu zaborava. Posljednji ciklus, Papir, sadrži pjesme vezane uz sam čin pisanja, uz postupak pretvorbe misli u riječ, najprije govorenu, a potom pisanu kao najsavršeniji, konačni oblik.
No, glavni razlog zbog kojega je, kao Pandorina kutija, na samome početku otvoreno pitanje odnosa autora i čitatelja kronični je nedostatak praznih mjesta u zbirci ili, točnije rečeno, nastojanje Matić da svaku uočenu prazninu ispuni unaprijed smišljenim značenjima, ne dopuštajući tako čitatelju da sudjeluje u tekstu, da ga pogrešno protumači, da ga prilagodi sebi.
Mjesta ironije, i uopće svakog oblika koji sugerira prenošenje značenja, redovito su stavljena u navodnike ili kurziv, a anglizmi koji bi, kao stalno obilježje subjektova glasa, trebali biti izjednačeni s ostatkom diskurza, dodatno su istaknuti i time nepovratno obilježeni kao neprirodno, strano tijelo. Svaka mogućnost maštovitog lutanja isključena je pomoću brojnih zagrada, grafičkih ormi koje usmjeravaju čitatelja u jednome pravcu, dodatno objašnjavajući i secirajući sve ono što je već samo po sebi razumljivo. Tako nastaju suvišne riječi, estetski nefunkcionalne, koje ne pridonose pjesmi, nego je nepotrebno proširuju dok je na koncu posve ne razvodne. Njihova je svrha protumačiti (ah, kako je to mrsko poeziji!) i služe samo kako bi utabale stazu osobnoj intenciji. Kako bih oprimjerila rečeno, navodim ulomak iz pjesme Uzimanje mjera napuštenoj prošlosti:
"Pa i dok naizgled mjerim slikovite nekretnine / i uzimam precizne mjere po kojima ću ih - „a ono odmah / sutra"/ (jer je investitor uvijek ona osoba smještena u vremenu – „nema vremena") / a sve bez i jedne cigle posve – prebrikati, / ili im, verzija druga, / u istom tom nevremenu iskrojiti „projekt uklanjanja" i / pretvoriti ih u aorist"
Čitatelj nastupa isključivo na mjestima koja su za njega predviđena, a to su tek tri prazne crte u dvjema pjesmama. Praznine su to koje bi mogle kvalitetnije funkcionirati kada se ne bi dodatno naglašavalo njihovo postojanje. Poezija je prostor između prisutnih i odsutnih riječi, a magnetizam postoji isključivo ako postoje oba pola. Na samome kraju pjesme Ja sam ista kao i prije nailazimo na jednu takvu obilježenu prazninu:
"Eto, vidiš da sam ista kao i prije / Da sam u posve iste dijaloge - sebe protiv sebe / Dok, kao, tebi govorim / I dalje nerazmrsivo / Zapletena / Ja sam ista kao i prije / Ja sam u tebe baš posve jednako / ____________"
Jedno od obilježja zbirke svakako je i tendencija k obratu na samim krajevima pjesama. Stih koji ga donosi izdvojen je, stoji u zasebnom retku ili se dodatno odvaja bjelinom, ali zvuk bubnjeva koji najavljuju promjenu često završi u decrescendu. Budući da su stanke važna mjesta u tekstu (a prijelom retka i strofe može imati izrazito veliku ulogu i u oblikovanju značenja), riječi koje dolaze prije i poslije dublje pauze doživljavamo kao teže, one su opterećenije značenjem i emocionalnim nabojem. Problem nastaje kada se u tom položaju nađu riječi koje su podložne klišeiziranju. One tada postaju dominantne, obrat se banalizira i pjesma prestaje biti intrigantna. Štoviše, takav neoprezan završetak može u nekim slučajevima narušiti pjesmu u cjelini pa i ono što smo u njoj doživjeli kao vrijedno i osobito ostaje u sjeni. Promotrimo pjesmu Blizina:
"nemoj me više bilježiti sobom.
ni svojom prisutnošću, niti svojom odsutnošću.
odmakni se korak dva, molim te,
da mi bar nakratko budeš
blizu"
Ili sam kraj pjesme Tko ima oči, vidjet će:
"ipak, tu i tamo...
ima neka priča koju sam posve razmaknula rukom.
pa tko ima oči, vidjet će...
me"
Također, jasno je izražena svijest autorice o stilskim postupcima. Najčešće i najlakše možemo uočiti anaforu i aliteraciju kao najučinkovitije oblike ritmiziranja. Nailazimo i na različite igre riječima koje su dominantno stilsko obilježje zbirke. Ipak, njihovo postojanje ne jamči kvalitetu. Izvedba 'lirske igre' može, kao i svaki drugi postupak, biti vješta ili nevješta, obrazac se može stvoriti ili preuzeti. Preuzimanje starih obrazaca ili gomilanje etimoloških figura, koje su često osnovno autoričino polazište, može nepovratno uništiti pjesmu ili od nje stvoriti tek poligon za vježbanje vlastite dovitljivosti. Sama se figura, naravno, ne može klišeizirati, ali njezina kvaliteta u pojedinoj pjesmi ovisi o sadržaju kojim se napuni te o okolini u kojoj se nalazi.
Na sve je to potrebno obratiti pažnju kako igrivost ne bi postala tek odavno viđena dosjetka. Već u samome naslovu zbirke imamo umetanje zamjenice 'ja' u pridjev 'drugačija' sugerirajući time da je lirsko ja ove zbirke drugačije od svih ostalih: od ti, od mi, od vi i od mnogih drugih ja. Ipak, u pjesmama ne nalazimo nijedan dokaz za to. Pjesma Milna gubi se u igranju riječima: "smilila se ljetu / nadi umilila / srce umirila / iz redova između plima miline / slova mi se razmilila"
A pjesma Sjena na papiru u svojoj nezgrapnoj i suviše naivnoj aluziji djeluje gotovo komično: "prije nego sam napisala pjesmu / na dvorišna vrata objesila sam: "PAZI! OŠTAR TRAG!” // nisu pazili."
Suzana Matić teži raznovrsnošću u zbirci pa u njoj i pronalazimo aluzije na brojalice i zagonetke, uočavamo brojne dijaloge, apostrofirani govor... Ali sve navedeno, premda skladno funkcionira, ne čini nimalo intrigantan sklop jer se naučeni obrasci perpetuiraju i postaju zamorni.
Ne možemo, dakle, reći da je ova knjiga naročito vrijedan doprinos našoj književnosti, ali čitatelj u njoj može podcrtati i sačuvati poneku zanimljivu sintagmu koja se, kao mala dragocjenost, nađe u kutiji s kamenjem. Neki odsječci bi tako mogli funkcionirati i kao samostalna cjelina, zasebna pjesma, kada bi autorica fragmentarnost shvaćala kao prostor u kojemu se literarnost ostvaruje u najvišem stupnju, a ne kao pogrešku koju treba ispraviti. Ipak, činjenica da pogreške postoje ostavlja prostor za osobni napredak pjesnikinje, za neke nove i drugačije riječi.
Foto: yeowatzup / Flickr
