'Ni na asfaltu, ni na zemlji': Ni strogo prizemljeno, ni posve udaljeno

Suzana Matić autorica je žanrovski raznovrsnih književnih djela, čije ranije literarno stvaralaštvo obuhvaća dnevničke knjige Samosanacije, Koliko sam puta okidala s boka, dvije zbirke poezije Drugojačija i Usnena predaja te dvije zbirke priča Ne naginji se unutra i Leglo. Njezina najnovija knjiga, pjesnička zbirka naslovljena Ni na asfaltu, ni na zemlji izdana je u nakladi Fraktura u jesen 2024. godine, a urednica knjige je Monika Herceg.

Zbirka Ni na asfaltu, ni na zemlji strukturalno je i tematski podijeljena u dva dijela i to prema naslovu same zbirke – prvi dio tako nosi naziv "na asfaltu", dok je drugi dio naslovljen "na zemlji". Ovu pjesničku zbirku odlikuje pluralnost tematika koje se međusobno nadopunjavaju; ljubav, obitelj, svakodnevica, intimnost, identitet, gubitak i žudnja. Prvi dio zbirke zastupljen je ljubavnim pjesmama koje se ciklički bave mislima o pronalasku "Drugog", onog pravog partnera nakon već jednog ljubavnog razočaranja, intimnosti između dvoje ljudi, zaljubljenosti i svih njezinih mana i vrlina, ali i ženskošću i ranjivošću u bliskim odnosima. Drugi je dio zbirke pak posvećen temama obitelji i gubitka, odnosa djece i roditelja čiji odlazak ostavlja duboke ožiljke, ali i inspirira iskrene stihove intonirane tugom.

Ono što je jedinstveno za ovu pjesničku zbirku jest inverzija same strukture pjesama. Suzana Matić pišući svoju poeziju koristi naslov svake pjesme kao prvi stih, čime on postaje esencijalan dio pjesničkog teksta, a samo je čitanje njezine poezije na taj način osvježeno jednim drukčijim literarnim postupkom.

Kako ne vidiš da sam

Otiskujući se prema kraju

Svijeta

Od tvog stjenovitog rta

Svojim izgrebanim stopalom

Na slabo napuhanom luftiću

Bez daha, netremice

Jedino pazila na taj oštri greben

Da ga ne zaljuljam

Da ti ne potoneš

Nema sumnje da je Suzana Matić u svoju poeziju upisala zrelu lirsku junakinju koja svoje misli pitko prenosi u poeziju, međutim učestala prenaglašenost i poneka opća mjesta među stihovima odaju dojam dopunskog objašnjavanja same poezije. Također, u previše se pjesama čini kao da im nedostaje redukcije i jednostavnosti te stoga smatram da je pjesnički iskaz Suzane Matić mnogo uspješniji u kraćim formama jer su na taj način misli koje prezentira u pjesmama mnogo konciznije i djeluju manje rastegnuto. Misao i ideja iza onih suviše dugih i kompleksnijih pjesama nerijetko se izgube među nagomilanim stihovima pa čitatelj povremeno ostaje zbunjen, ali i zamoren u traženju centralne misli u pojedinim pjesmama. Unatoč tome, pjesme su kvalitetno izvedene i većina ih je vrlo uspjelih, i cijela zbirka skladno funkcionira u književnom i, ono najvažnije, poetskom kontekstu.

Da sam ja prva žena na Mjesecu

Prije nego bih otišla

Jednog jutra

Kad bi izlazila puna Zemlja

Ostavila bih na tebi neki svoj trag

Po kojem će se sve koje će se ovdje nasukati poslije mene

Iz nekog svog mraka

Gubiti na tvojoj svijetloj strani

Neke od pjesama Suzane Matić mogu se zasebno čitati kao vrlo kratke priče ili crtice iz svakodnevnog života upravo zbog svoje izrazite prozaičnosti. Smatram da se ova zbirka poezije može čitati i kao literarni prijelaz prema proznom, koje je pak obogaćeno lirskim motivima i poetskom atmosferom. Lirski senzibilitet jasno je vidljiv iz poezije Suzane Matić i intimnost iskaza ipak se uspijeva probiti u ponekim gustim pjesmama kojima je, smatram, za ostvarenje punog poetskog potencijala potrebno čišćenje viškova i ponegdje nepotrebnog gomilanja u ponekim predugim stihovima. Unatoč emotivnosti i liričnosti koja jasno proizlazi iz stihova, ponegdje u pjesmama nedostaje dublje metaforike, nešto više začudnosti, gibljivosti teksta i poetske intuitivnosti.

Ipak, zbirku Ni na asfaltu, ni na zemlji karakterizira oslobođeni ženski lirski subjekt, odriješen svih normi i kalupa, koji piše svoju poeziju u jednom dahu, bez rukavica, jer ne zna nikako drugačije, kako pjesnikinja i sama naglašava na početku zbirke:

Lagala sam ti

kad sam rekla da nemam rukavice, imam ih, ali nikad nisam naučila pisati u njima, i znam da mi vjeruješ kad kažem da je ovdje to isto.

Jedan od ključnih motiva u poeziji Suzane Matić jest ženski identitet i sva njegova stanja, a osim ljubavne teme koja prevladava u prvom dijelu zbirke, posebno su intimne one pjesme koje se bave temom odnosa prema najbližima, to jest u ovom primjeru, roditeljima. Većina pjesama pisana je iz drugog lica, u specifičnom poetskom, pitkom i nježnom tonu obraćanja lirskog subjekta nekome onkraj pjesama, bilo željenom ljubavniku, bilo svojoj obitelji, bilo samoj sebi, a naposljetku i čitatelju/ici.

Ulazim u san

Dobro je, nema te

Večeras

Moći ću sa sebe skinuti tijelo

Kojim sam svom snu uporno prkosila

Kao i uvijek

Kao i tebi

Među najuspješnijim pjesmama izdvojila bih upravo one koje odlikuje kratkoća u izrazu i formi te specifičnost u grafičkom oblikovanju, što ne samo da doprinosi tematskoj i strukturalnoj razgranatosti zbirke, već i stvara interesantnije vizualno opažanje prilikom čitanja. Posebice u pjesmama drugog dijela zbirke zamjetnija je fluidnost izraza te veća stilska razigranost u stihovima, dok su pjesme kompaktnije, a misli u pjesmama čvršće povezane, čak i prilikom stilskog poigravanja sa samim stihovima.

Mama prstima pažljivo istražuje puteve mog lica a onda zaustavlja

višak kažiprsta na maloj rupici na uhu kakvu imamo jedino

ona, moja kći i ja i drži ga tu i pomireno i mirno kao da je

upravo za višu ocjenu na slijepoj povijesnoj karti

pronašla glavni grad izgubljene domovine

a onda mi u kosu nježno prošapće

sad sam sigurna dijete moje

i u tom trenu obje znamo

da sad i ja točno znam

da ona točno zna

da točno znam

da točno zna

što misli

.

Pjesnička zbirka Suzane Matić zaokružena je i poetski pristupačna čitatelju, dotiče se iznimno bliskih i emotivnih tema te obiluje motivima iz svakodnevnog života i svih njegovih slabosti i radosti. Smjestivši se na rubu poetskog i proznog, ova zbirka poezije još je jedno značajno djelo u širokom književnom opusu Suzane Matić. Bez obzira na neke njezine strukturalne nedostatke i poneke stihovne viškove, izražajnost i emotivna ogoljenost lirske junakinje ono je što naposljetku značenjski najviše karakterizira zbirku Ni na asfaltu, ni na zemlji. Ni strogo prizemljena, ni posve udaljena.