Začitavanje: 'Pisma Viti'

Virginia Woolf svoju blisku prijateljicu Vitu Sackville-West upoznala je 14. prosinca 1922. godine u Londonu. Nakon što su vrlo brzo postale bliske prijateljice, među njima se, zbog razdvojenosti, razvila korespondencija koja se sad pojavila i u hrvatskom prijevodu (Virginia Woolf - Pisma Viti, Centar za ženske studije, 2008.). U tim pismima ove dvije žene vrlo brzo ukidaju formalnu komunikaciju i otvoreno pišu o svojim žudnjama, pisanju, svakodnevnici. Virginia većinom svoje vrijeme provodi pišući, ili u prirodi, dok Vita neumorno putuje raznim zemljama, a doživljaje s putovanja donosi u pismima Virginiji. Neka su pisma prepuna dogovaranja o posjetama, ili su zapisi o odgodama, susretima koji se nisu dogodili, žaljenjima što ne mogu više vremena provesti zajedno. Vita je u nekim svojim pismima drska, ne izostavlja uvrede ili iznošenje nelagodnosti ili pak podređenosti koju osjeća u njihovu odnosu. Virginijina pisma nastaju, kako ističe, u trenucima 'hirovite razuzdanosti', pa niti sama ne može pronaći valjano opravdanje za napisano.

Pisma se sastoje i od komentiranja književnih djela; jedna drugoj tumače vlastita djela ili pak govore o recepciji vlastitih tekstova u nekom širem kontekstu. Virginia se divi Vitinom književnom uspjehu, a sebe smatra idealnom čitateljicom Vitinih djela. Ona često piše ne samo o pisanju, već i o sitnim užicima, o hrani i životinjama. Virginia zna očuditi suprostavljanjem uzvišenog i niskog, posebno vješto to čini kad ističe da će od honorara za Gospođu Dallowey kupiti, ni više, ni manje, nego nužnik. Nekad se njihova veza prekida na duže vrijeme, ali ih neka nesretna okolnost, kao što je smrt Virginijina rođaka ili Vitino gubljenje prava na nasljeđivanje ili strah od rata, opet povezuju. Tad je njihova prepiska prepuna posve otvorenog izražavanja boli. Virginia iskreno izražava ljubomoru, zamišlja prijateljicu u nekim drugim odnosima, prepušta se strahovima od gubitka, uzaludno telefonira. Ona želi zadržati svoj prostor ovisnosti, izbezumljena je od nje, a uz to, ta je izbezumljenost ponižava. Barthes ističe kako ljubavni diskurs nije lišen proračunatosti - ponekad prosuđujemo, računamo kako bismo izbjegli neku povredu. No, unatoč tome, taj je diskurs mjesto neravnoteže, trošenja. Tako i njih dvije stalno propituju snagu svojih osjećaja - optužuju jedna drugu za nedostatak osjećaja i pažnje. Često se događa da jedna drugu krivo razumiju, pa Virginia otvoreno žali što ne može pravilno prenijeti emocije - 'Moram kupiti tintu različitih nijansi - u boji lavande, ružičastu, ljubičastu - za nijansiranje značenja. Vidim da sam ti dala mnogo pogrešnih značenja služeći se samo crnom tintom'.

Kad Vita počinje polako nestajati iz njezina života, Virginia poželi njen lik zadržati u književnom tekstu, a rezultat je poznat -  roman Orlando predstavlja priču o njihovoj povezanosti. U pogovoru, prevoditeljica Marina Leustek ističe kako je posljednje pismo napisano 22. ožujka 1941. godine. Virginia u njemu spominje umiruće papigice, pita se ginu li u trenu, a nakon nekoliko dana oduzima si život. Četiri godine nakon njene smrti, Vita je, zajedno sa Haroldom Nicolsonom, objavila zbirku poezije pod naslovom Jedan drukčiji svijet u koju je uvrstila 'pjesmu', odnosno ulomak koji je prepoznala u Orlandu kao riječi kojima se Virginia oprostila od nje.

Darija Žilić