Iz nekog neznanog razloga, nekom bizarnom kozmičkom koincidencijom vrijednom Douglasa Adamsa, čini se da je klasik braće Coen o luzeru Lebowskom i njegovim smotanim prijateljima književni zdenac života uz čiju se svetu vodicu (nakon internetskog rađanja) krste književni talenti u književno luzerskoj i smotanoj Hrvatskoj.
Najme kaj, kroz sveopću pomamu domaćeg blogovlja koje pišu svi – od političara koje su lagali da je i to način privlačenja birača, preko nikad realiziranih negdašnjih odlikaša koji su iz ladica izvadili požutjele dnevnike i prepisuju svoje pjesmuljke i pričuljke, do tinejdžera koji nepismeno prepričavaju dnevne dogodovštine na putu od škole do obližnjeg birca, provlači se jedna zajednička linija: većini je blogera ipak napeto objaviti knjigu. I to pod vlastitim imenom kojeg su im nadjenule majke, a ne pod više ili manje spretno izabranim blogerskim aliasom. E, sad, tu dolazimo do problema. U moru amaterizma nije jednostavno probrati ono što iole valja ili ono od čega se dadne istesati suvisli prvijenac, tako da se urednici (kojima je posao ipak bitno olakšan) povode najčešće velikom posjećenošću pojedinih blogova kao i inteligencijom sljedbe koju autori i ne želeći stvaraju za sobom (a koja se najviše vidi po suvislosti komentara ispod bloga). Led objavljivanja nepoznatih blogera probio je Igor 'Lebowski' Kokoruš, relativno uspješno su trend nastavili, među inima, Zrinka 'Zrinsko pismo' Pavlić, Damir Markulj i Dario 'Porto' Rukavina, a možda najbolju knjigu među njima pred sam kraj 2007. objavio je i Zoran 'Jesus Quintana' Pilić. Radi se o zbirki priča Doggiestyle (Konzor), a Jesus Quintana, Pilićev alias, jest filmsko ime mahnitog latino kuglača Johna Turturra iz gorespomenutog djela Coenovih.
Zajedničko svim objavljenim blogerima jest raznoliko iskustvo (što je drugo ime za izvjesni, nemali broj njihovih godina) - iskustvo putovanja, iskustvo provincije, rata, iskustvo svakojakih poslova i iznad svega iskustvo mnoštva pročitanih knjiga. Pilić nije izuzetak – stvarnosna proza koju čitamo u jednom dahu podsjeća na već legendarni prvijenac Roberta Perišića Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za mene. Postalo je već patetično pozivati se na carverovsku tradiciju (tim više što je nedavno Tess Gallagher, odnosno udovica Carver, izjavila da je urednik imao preveliki utjecaj na konačni izgled Carverovih priča), tako da Pilića ne bih ni u kom slučaju uspoređivao sa starim majstorom. Njegova ubojita kombinacija sastoji se od svijeta sitnih luzera koji imaju ogromni ego (baš poput Quintane), fantazmagoričnih detalja, snova i vizija koje prizivaju tradiciju borhesovaca osamdesetih a opet su čvrsto ušančeni u danas i ovdje, pa do vještog ispreplitanja krajnje vjerojatnih, ali definitivno izmišljenih next-door priča iz susjedstva sa stvarnim likovima iz galerije domaćih i stranih celebrityja, i to sve ispričano necenzuriranim jezikom ulice (s kojim domaći književnici imaju najviše problema). Pritom Pilić ne upada u zamku prevrata zadnje rečenice, odnosno građenja priče oko twista – klopku u koju počesto upadaju i eminentni književnici (najsvježiji primjeri su Dežulović i Karakaš).
Uglavnom, Pilićevih dvjestotinjak strana pitkih, stilski različitih priča pozivaju na večernje čitanje ovog talentiranog autora iznad kojeg, nakon ove zbirke, visi Damoklov mač duge proze nakon kojeg se (barem u našoj maloj pretpristupnoj zemlji) pogiba ili kali.
Božidar Pavlović
Roman 'Pavelova prava ljubav' Zorana Pilića nije manifest rom-com žanra, nego jedan od njegovih punokrvnih, pametnih i kvalitetnih predstavnika.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.