Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3

'Vidimo se u x': Kako pomiriti vrijeme?

Large fotka 1

S naslovnice knjige.

Naslov knjige: Vidimo se u x Autor knjige: Nihad Hasanović Izdavač: Nomad Godina izdanja: 2022
Utorak
28.03.2023.

Nihad Hasanović je jedan od poznatijih bosanskohercegovačkih autora o čijim se knjigama pohvalno pisalo i kod nas. Objavio je romane Laki pogon (2016.), Čovjek iz podruma (2013.), O roštilju i raznim smetnjama (2008.), drame Zaista? (2000.), Podigni visoko baklju (1996.) i zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003.).

U njegovu četvrtom romanu Vidimo se u x priča počinje u ranoj mladosti dvojice protagonista u poslijeratnom Sarajevu i bilježi vrijeme od dvadesetak godina, do njihovih četrdesetih. Pritom smo uvučeni u odnos između pripovjedača Andreja Vukelića Andija i Orhana Ferizovića zvanog Grof, kojega malo tko zove pravim imenom. Dok njihovo prijateljstvo prolazi kroz mijene tijekom godina, priča se iscrpljuje i živi u kontrastu između Andijeve racionalnosti i Grofove romantičarske prirode. Bacimo li pogled na naslovnicu, određena dvojnost je i naznačena: crna stilizirana figura djelomično je preklopljena s figurom crvenih obrisa i one se potencijalno sastaju u jednu ili čak obrnuto, razdvajaju.

Andi je staložen pripovjedač u prvom licu i zato je njemu prepušteno vodstvo u priči. Upravo zbog toga je pripovijedanje čvrsto, na ravnoj liniji i ne gubi se u stranputicama, a prati ga i ton koji se dosljedno održava između korica knjige.

Dakle Andi je srednjoškolski profesor fizike, udobno situiran, u ljubavnim odnosima uglavnom emotivno distanciran, nasljedstvom mu je pripao stan u centru Sarajeva i vikendica u planinama. Grof, u suprotnosti sa značenjem svoga imena koje bi sugeriralo nešto odmjereno i hladno, predstavlja ono autentično, primordijalno u čovjeku. Izgubljen je, zajedljiva skitnica i alkoholičar, nekako uspijeva završiti studij komparativne književnosti i bibliotekarstva, nešto malo radi kao novinar, seli se iz lošeg stana u sve gore. Oko Grofa je naglašena tjelesnost (u njegovim pričama iz rata, pa i u odnosu sa ženama, a tu možemo uklopiti i situaciju kada je svoju rastrganu mačku našao u dvorištu). Njegov svjetonazor prilično je dobro sažet u rečenici: „Zajebi fakte, samo vjera, intuicija i slušaj svoja čula, svoj rezon i iskustvo, svoje 'ja', svoj krik.“ (str. 147).

Pristajemo na tu igru, iako od samog početka i nije najjasnije što je njima dvojici zajedničko, a kamoli što ih povezuje i spaja. Oni često raspravljaju o književnosti, što je Andijeva strategija da ponekad odvrati Grofa od ratnih priča i prisjećanja na grozote. Andi je hladan, književnost vidi kao vrstu hedonizma, nikako kao profesiju, dok Grof, dakako, tomu proturječi. Njegova ultimativna književna preporuka je Primalni krik Arthura Janova koju Andi nije mogao ni pročitati do kraja. U pitanju su dva različita pristupa stvarnosti koji će se tijekom pripovijedanja ispreplitati, nadopunjavati i negirati, što autoru definitivno polazi za rukom jer su silnice u odnosu Andi-Grof uvijek naelektrizirane. Nije nužno, možda je i nemoguće, odabrati isključivo jedan. Štoviše, svjetovi se trebaju prožimati, što dublje, to bolje.

U dinamiku njihova mikrokozmosa upliću se ženski likovi, a to je ujedno i potentno mjesto za interpretaciju romana kojemu vrijedi posvetiti nešto više redaka. Zajedno s likom Ene Korlat, povjesničarke umjetnosti i voditeljice prestižne umjetničke galerije u Gentu koja se vraća u Sarajevo, Andi i Grof čine neobičan i prilično nestabilan (romantičan? intelektualni?) trokut koji se labavo održava tijekom desetljeća. Ena je simbol slobodoumne i beskompromisne žene. Iako ima momka, studenta kriminalistike, već nekoliko mjeseci, upušta se u tajni odnos s Grofom, uz druge ljubavnike, vodi dinamičan ljubavni život.

Tu je primjer i Enine školske drugarice Ksenije koju je egzistencijalna nužnost i okolina prisilila na mijenjanje, izgubila je žar i talent za crtanjem koji je imala u djetinjstvu, pretvorila se bezidejnu ženu koja se stopila s masom: „Ponašala se muškobanjasto, igrala klikera s dječacima. Čak se i tukla. Slušala je Doorse i nosila lenonke. Ja ne bih bila ja da nije bilo nje. (...) ona je bila izuzetna, briljantna, maksimalno svoja.“ (str. 105). Ena će radije lutati i biti nezadovoljna, nego pristati na promjenu. Dodajmo da se u toj želi da bude svoja poklapa s Grofom.

Na početku romana saznajemo o Liviji Giorgetti koja je prekinula s Grofom i otputovala natrag u rodnu Padovu. Tada on ostaje bez brojnih ugodnosti, zapušta studij i tumara okolo, s obzirom na to da ga je ona vodila na večere i tada se družio s visokim miljeom. Livia mu je tako bila barem privremeni putokaz i garancija emotivne i ekonomske sigurnosti. Nakon brojnih Andijevih avantura, on završava u vezi s apotekarkom Džemilom. Ona će prema njemu pokazati nježnost, on će se smekšati i neće je više gurati od sebe, saznat ćemo da su u kućanske aparate u stanu zajednički uložili, idu na izlete i posjećuju njezina oca. Grof neće biti te sreće, nitko ga nije posve priglio, a što se tiče njegove sudbine, otvoreni kraj romana ostavlja nam priliku za različite interpretacije. Još jedan zanimljiv autorov izbor koji je urodio plodom, s obzirom na to da posljednja riječ izaziva moćan efekt i mogućnost čitatelja za vraćanje u tijelo romana.

Ono što je još važno razmotriti jest iskustvo rata. Grof je služio u rovovima, predvodio je borbene akcije u dvadesetima i njegovo iskustvo rata ga je do korijena odredilo: „Neki njegovi zemljaci su se slagali da ga je bojište ogrubilo. (...) Zbog toga je, po mišljenju upućenih, izgubio interes za pretjeranu udobnost.“ (str. 22). Osim toga, ranjen je u ratu, od čega mu je ostao strašan ožiljak na jednoj nozi, dok su drugu geleri površinski ozlijedili (ponovno, naglasak na tijelo).

Ono što spaja Enu i Grofa su ratne epizode koje su fragmentarne, oni dijele iskustvo proživljenog straha i nasilja. Grof ima potrebu pričati priče koje nisu zaokružene i koje bježe, Andiju ih je prepričao više puta, ponekad s različitim pojedinostima. Pojavljuju se uglavnom u bljeskovima, primjerice, u jednom od clubbinga u dvorištu, nadvikujući se sa houseom iz golemih zvučnika. Nasuprot tomu, Ena želi najintimnije detalje ostaviti za sebe. Ena je s majkom godinama živjela u Nizozemskoj, protjerana kao djevojčica iz rodnog Sanskog Mosta. Kad Ena priča o izbjeglištvu u kavani Kod Reše, o boravku u logoru u Trnopolju ne govori mnogo. Grof je podcijenio njeno iskustvo i smatra da ne govori jednostavno i iskreno, da je drugima bilo gore.

Hasanović vrlo dobro upliće različite nijanse u svoje likove, nikako ih ne možemo jednoznačno odrediti, istovremeni ih prolaze strahovi, mučnina, jeza, nesigurnost, pa i zavist, ljubomora, nerazumijevanje, razočaranje. Tu se Andi izdvaja kao zanimljivo oblikovan lik. U Andiju kao da se miješaju osjećaji u kojima on Grofu želi pomoći i u kojima se želi maknuti od njega. Daleko od toga da ga neke Grofove priče ne potresu, ali s druge strane, ponekad ga on i „smara svojom epikom“ i ulogom žrtve. Kad bi se nakratko i preselio kod Andija, njih dvojica skupa nisu mogli živjeti, stalno bi se prepucavali, a njegov presing na Andijevu privatnost pojačao bi se do maksimuma.

U tom kontekstu je kritičarka Lamija Milišić izvrsno detektirala problematiku, ugnijezdivši je u odnos s vremenom: Grof je simbol prošlosti, Andi je povjerenik sadašnjosti, dok je Nazif (njega ćemo upoznati kasnije u romanu) simbol budućnosti. Prošlost pritišće Andija, a nije siguran što s njom učiniti.

Društvo u sadašnjosti želi okrenuti glavu od takvih priča: „Pred kraj Grofovog časa istorije poželio sam samo jedno: da njega i njemu sličnih nema. Nigdje i nikad. Onda ih ne bi morao slušati. Ne bih se morao porediti. Ne bi mi kvarili dan.“ (str. 121). Andi je nedovoljno zainteresiran za bilo kakvu pravu promjenu, ako je ona uopće moguća, uljuljkan je u svoj privilegirani život (za koji mu je potvrda i odnos s Grofom): „ Mučilo me što i ja nemam tu privilegiju da se sjećam kako sklopivim ašovom rijem zemlju za bijeg iz zemunice koja bazdi na ljudski drob. Da se i ja malo busam.“ (str. 121). Tako se i u čitatelju javljaju podvojeni osjećaji tijekom čitanja, koga zapravo možemo simpatizirati? Kakvi su to prijatelji? Kako se mi odnosimo prema pojedincima koji se ne snalaze u suvremenom društvu? Kako oblikovati sponu s gradom u kojemu se nasljeđe rata osjeti na svakom koraku?

Andi se divi Nazifu jer on svoja stajališta temelji na brojkama i proračunima, on je okrenut budućnosti, računalnim čipovima, digitalnoj analizi, po njemu „naš um je nedovoljan za dalje velike skokove u znanju.“ (str. 131). Može li nas tehnološki napredak usmjeriti prema budućnosti? Moramo odlučiti kako ćemo umiriti relaciju prošlost-sadašnjost-budućnost jer imamo pojedince koje muči duboki osjećaj usamljenosti i nepripadanja, kao i institucije i sustav koji za njih nemaju sluha. Nedostatak javne podrške, izbjegavanje i prebacivanje odgovornosti samo produbljuju brojne probleme.  

Što označuje x? Mjesto? Vrijeme? Ako dovedemo u vezu zanimanje lika i naslov romana, onda je x izvučeno iz matematičkog izraza za nepoznanicu, a dalje se može referirati na niz stvari. Primjerice, Livija je poklonila Grofu knjigu Itala Calvina Nevidljivi gradovi, prije povratka u Italiju, u vrijeme dok još nije diplomirao: „Uzeo sam knjigu i među prvim stranicama primijetio posvetu nezaboravne Livije Giorgetti na stranom jeziku: 'Vidimo se xx-xx-xxxx u x.'“ (str. 242). To saznajemo pri kraju, kada se ponovno spominje Livia i tako se zaokružuje priča. Čitatelju će pozornost privući mali stilizirani crteži na početku svakog poglavlja i prije samog teksta, u izvitoperenoj pozi koja više ili manje podsjeća na slovo x.

Ovaj kroničarski zapis u četiri dijela, od kojih je posljednji kraći nego ostali, ne gubi na svojoj snazi u 254 stranice. Pritom ga karakterizira gusto i čvrsto pisanje, a tekst je prohodan i lako se prati. Čak je i knjiga nekako ugodna za držanje, korice su mekane, ali žilave na dodir. Možemo li priželjkivati neko mjesto i vrijeme u x u kojemu će sve biti dobro, ili barem bolje, možemo li mu se nadati, na to ipak ne dobivamo konačan odgovor. Ukratko: preporuka za čitanje i razmišljanje. 

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage una 13.11.2016.

Svijet slučajnosti na Mensurovim leđima

Najveća vrlina romana 'Laki pogon' Nihada Hasanovića je njegov pripovjedač Mensur, brbljavi inženjer pred penzijom.

Piše: Luca Kozina

Kritike
Homepage 13 kreho hasanovic 07.04.2014.

Život nakon podzemlja

Nihad Hasanović napisao je neobičan roman koji zaslužuje ući na popis najboljih regionalnih djela godine.

Piše: Dinko Kreho

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu