Svijet slučajnosti na Mensurovim leđima

Laki pogon treći je roman bosanskohercegovačkog pisca i prevoditelja Nihada Hasanovića, nakon Čovjeka u podrumu (2013.) i O roštilju i raznim smetnjama (2008.) Roman prati Mensura Halilovića, magistra mašinstva pred penzijom, koji živi običnim životom, a kojeg niz slučajnosti prisili da se suoči s traumom iz prošlosti – tragičnom smrću sina Fuada.

Mensur je toliko netipičan i osoben lik da bi se o njemu moglo ispisati puno stranica, no s obzirom na zadana ograničenja ovog teksta, posvetit ćemo se onim najzanimljivijim i za nas najvažnijim Mensurovim aspektima, a koji su za nas ujedno i najistaknutiji forte romana. Dok ćemo se, s druge strane, pozabaviti i najslabijim aspektom romana – njegovom narativnom strukturom.

Priču u prvom licu pripovijeda Mensur. Naš magistar s prebivalištem u Bihaću predstavlja se kao pametan i mudar čovjek bez gotovo ijedne mane. Svaku priliku iskorištava za usporedbu sebe s drugima (pa i sa čitateljem), pokazivanjem svojeg renesansnog znanja i bogatog iskustva. Na prvu se ne čini kao tip lika s kojim se čitatelj lako može poistovjetiti, zar ne? Ali njegova neposrednost i jednostavnost koje pokazuje kroz roman ga iskupljuju i zaokružuju kao cjelovitog i uvjerljivog lika.

Po svom prostodušnom narcizmu i ekstravagantnosti neodoljivo podsjeća na Rosalindu iz Najljućih jela tatarske kuhinje Aline Bronsky. Mensur jest rijedak lik naših književnosti, ali bi bio savršen da autor nije forsirao njegove ekscentričnosti koje, iako su povod za puno duhovitih situacija, kasnije postanu naprosto zamorne.

Dodatnu dimenziju Mensuru pridaje njegova traumatična prošlost – tragična smrt trećeg sina Fuada u rijeci Uni i, nedugo nakon njega, smrt voljene žene Esme. Smrt razmetnog sina je movens centralne radnje koja se prekida i odgađa čestim digresijama, intermezzima, psihološkim i kulturološkim opservacijama koje su zanimljive, duhovite i pronicljive, ali koje ponekad autor umeće tamo gdje ne bi trebale biti, pa tako previše usporavaju radnju. 

Uz osebujan karakter, Mensur posjeduje i osebujan jezični izričaj što je jedna od jačih strana ovog romana. Mensurov jezik je pravi melange stručnih izraza, žargonizama, anglizama, turcizama što mu pridaje sočnost. Hasanovićeve rečenice, iako duge, jasne su i koncizne, a već spomenuto leksičko bogatstvo skupa s rijetkim, ali neobičnim metaforama ("Mahao je poletno rukama kao da njima grabi leptire koji će nas sve preporoditi.") udahnjuje tekstu živost i dinamiku, a samim time i pitkost teksta.

Nadalje, ironično je što iako čitatelj kroz čitanje romana stvara blizak odnos s Mensurom, Mensur ipak pazi da ne pokaže koliko je obilježen svojom tragedijom. Tek povremeni odbljesci, uglavnom kada se Mensurova podsvijest manifestira u trenucima samoće ili motivirana vanjskim asocijacijama (npr. sličnost nepoznatih ljudi s Fuadom, blizina Une), ukazuju na teret koji inženjer nosi na plećima. Mensur, u maniri tipičnog patrijahalnog muškarca, potiskuje svoje emocije, ali one ipak pronađu izlaz, a to ilustrira jedna od dojmljivijih scena u kojoj Mensur halucinira kako Fuad "sebe porađa dvanaest, ne dvanaest, trilion puta, močvara prenapučena majušnim, mikroskopskim Fuadima..."

Tu su i sporedni likovi koji su u službi Mensurove potrage za razjašnjenjem tragične Fuadove smrti (mikrobiolog Luka, starica Chantal, njen brat Yves). Oni nisu razrađeni kao Mensur s obzirom da ponajviše funkcioniraju kao sredstva kojima Mensur pokušava doći do psihološkog razrješenja tragedije koja godinama lebdi nad njim. Neposvećenost sporednim likovima se odražava i u dijalozima, pogotovo onima koje vode Mensur i mikrobiolog Luka, gdje se uopće ne vidi razlika tko što priča. Jedino starica Chantal posjeduje vlastiti izričaj – psovke i često prekidanje govora staračkim kašljevima.

Zanimljivo je što likovi pripadaju stabilnoj srednjoj klasi, i upravo ta činjenica na neki način omogućuje za radnju bitne događaje (put u Francusku ili u Meksiko). Izrazito je pohvalno što na taj način autor suptilno poništava stereotipne prikaze građana BiH kakve nalazimo u popularnoj kulturi ovih prostora (od viceva do televizijskih serija).

Što se tiče fabule, ključna riječ je slučajno. Mensur slučajno upoznaje Luku, mikrobiologa s prebivalištem u Francuskoj, čijeg sina jednog dana spazi kako onesviješten leži na obali Une (koja je ujedno i zapečatila sudbinu sina Fuada). Zatim, nakon više Lukinih nagovora popusti i posjeti ga u Bordeauxu, te tamo isto slučajno u nekom šoping centru upozna staricu Chantal čija životna priča jezovito podsjeća na njegovu. 

Naravno, korištenje fenomena slučajnosti u književnosti pridaje dimenziju realnosti, ali u ovom romanu imamo cijeli niz slučajnosti koje odmotavaju priču i guraju ju prema svom završetku, a njihovom učestalošću se pojačava dojam neuvjerljivosti.

Nespretno je inkorporirana i prijelomna točka romana. To je kraj Mensurovog boravka u Sarajevu kod svog brata. Boravak tamo je "pokrenuo izvjesne balvane" u Mensurovom duhu koje on ne specificira. Novonađeni polet mu ne da mirovati i on napokon prihvaća Lukin poziv da ga posjeti u Bordeaux. Upravo tamo će, kako smo već vidjeli, upoznati staricu Chantal, a preko nje saznati za njenog nestalog brata Yvesa. Naime, prije mnogo godina Yves je nestao u rijeci negdje u Meksiku, ali nakon dugo vremena stupi ponovno u kontakt sa sestrom putem – pisama bez ijedne riječi. Ta začuđujuća činjenica još više zainteresira Mensura, i on, nakon staričine smrti, odleti sam u Meksiko u potragu za tajanstvenim bratom.

Kraj romana također nije zadovoljavajuć. Nakon što čitatelj napokon dođe do dugo očekivanog (i previše odgađanog) raspleta, kada se u Meksiku susretnu Mensur i Yves, čini se kao da raspleta uopće nema. Da, Yvesova priča o njegovom životnom putu je toliko zanimljiva da može poslužiti kao građa za zaseban roman, i da, Yves je po mnogočemu sličan pokojnom Fuadu, ali gdje je razrješenje, pa čak i katarza koju čitatelj, pa i sam Mensur želi doživjeti? 

Na žalost čitatelja, Mensur ne daje na uvid svoje dojmove s puta, već ga zatrpava sporednim i redundantnim informacijama, što bi se moglo protumačiti tako da je još više potisnuo svoju traumu ili da čitatelju ne želi iskazati vlastitu frustraciju izostankom razrješenja. Zadnja stranica romana je posvećena kosu koji se pojavio nekoliko puta u romanu, a koji bi mogao simbolizirati Mensurovu potisnutu podsvijest. Stoga njegov nestanak na kraju romana, a Mensurova nada u njegov ponovni dolazak, može poslužiti kao jedan od mogućih odgovora na gornje pitanje. 

Stvarno, možda je uzaludno čekati razrješenje: kako se traume, ta duboko uznemirujuća iskustva koja čovjeku ostaju za cijeli život, uopće mogu razriješiti? Jedino što možemo jest pomiriti se s njima i, kao Mensur, posvetiti se sadašnjem trenutku, primjerice održavanju svog vrta. Ali i da prihvatimo ovakvu interpretaciju, ona nije dovoljna. Čitateljsko razočaranje nije nimalo umanjeno jer ostaje činjenica da se nakon toliko zavlačenja, odgađanja i skretanja, priča o Mensuru finalizirala kao da se ništa važno nije dogodilo.

Usprkos navedenim boljkama (suvišne digresije, previše slučajnosti, odgađanje raspleta) koje itekako usporavaju i otežavaju prohodnost, Hasanovićev roman ipak uspijeva ostaviti dobar dojam, ne samo zbog svojih dinamičnih rečenica, britkih i pronicljivih opservacija, već ponajviše zbog Mensura. Taj neobičan, simpatičan i nezaboravan lik (iako mjestimice naporan kao oni umirovljenici u autobusima koji zapodjenu razgovor i s onima kojih ih slušaju i s onima koji ih ne slušaju) drži na okupu cijeli roman, baš kao što, da se poslužimo mitološkim motivom, Atlas na svojim leđima drži čitav svijet.