Verbalno i vizualno posredovati iskustva

U posljednjih tridesetak godina, preciznije, otkako je Spiegelmanova Mausa, grafički romani, memoari i dnevnici u obliku stripa doživjeli su svoj uzlet u mainstream izdavaštvu. Dok se prije mislilo da su grafički romani i stripovi namijenjeni samo mladima i tinejdžerima, upravo se Maus smatra jednim od prvih primjera koji otvara važne i potresne teme jer u njemu Spiegelman intervjuira svog oca, poljskog Židova, čovjeka koji je preživio Holokaust. Tomu se može pridružiti i Persepolis, još jedan svjetski poznati primjer koji donosi autobiografsku priču iz ženskog kuta u vrijeme Iranske revolucije. Da se ovaj format iskazao kao potencijal za otvaranje i problematizaciju društvenih problema, vidljivo je i na prevedenim knjigama unazad par godina. Tako u knjižnicama možemo naći knjige poput Mi žene smo uvijek dobro Ane Penyas, Shvati to kao kompliment Marije Stoian, Pssst: doba tajni Magnhilde Winsnes, Plava je najtoplija boja Jul Maroh i Ljeto njezina života Barbare Yelin. Naslove je objavio V. B. Z. u sklopu biblioteke Na margini: manje zastupljeni glasovi, žanrovi i iskustva u europskim književnostima koja je donijela vrijedne prijevode stranih, ali i domaćih autora (poezija, grafički romani, dječja književnost, kratke priče). 

Cilj ovog članka je ukazati na specifičnu formu koja ujedinjuje tekst i sliku, a čitanje čini drugačijim od uobičajenog, pa i edukativnim iskustvom. Odlučili smo provjeriti koji su naslovi prevedeni kod nas u posljednje vrijeme, kako se odnose prema temi migracija, kako uopće ovako specifična forma nastaje i zašto je ponekad poželjna u svrhu prikazivanja iskustva izmještenosti. 

Radi se o formi koja kombinira verbalno i vizualno u posebnom načinu posredovanja iskustva, čime se prelazi granica jezika jer se događaji i situacije mogu razumjeti pomoću crteža, iako ga on u svakom slučaju na poseban način upotpunjuje. Može osigurati anonimnost za one koji ne žele otkriti svoj identitet, tako ugroziti sebe ili svoju obitelj, odnosno otežati krajnji cilj dobivanja azila. Iako se radi o temi koja je u medijima opsežno dokumentirana, u ovom slučaju fotografija bi se smatrala intruzivnom. Ne zaboravimo, neki se boje svjedočiti o proživljenom nasilju na granicama koje nerijetko provodi i policija. Grafički romani i stripovi ovom iskustvu daju novu vrijednost, uostalom i jer pisac i ilustrator provode više vremena sa svojim likovima na papiru. Pogotovo se ilustratori mogu pažljivije posvetiti subjektu svog crteža, razraditi njegov izgled i poruku koju će odaslati. 

Suživot kultura i svjetova

Popularni strip serijal Arapin budućnosti napisao je francuski autor i crtač sirijskog podrijetla Riad Sattouf. Prodan je u više od dva milijuna primjeraka i preveden je na dvadesetak jezika, a u hrvatskom prijevodu kod nas se našao zahvaljujući Vlatki Somun i u izdanju Fibre. Autor je nagrađivani ilustrator, poznat između ostaloga i po svome dugogodišnjem grafičkom angažmanu u satiričkom časopisu Charlie Hebdo. Njegova priča kreće od samog početka, autorova djetinjstva između francuske Bretanje (odakle je njegova majka Clementine) i Sirije (odakle dolazi otac Abdel-Razak, pariški student), uz duga izmještanja u Libiju i Saudijsku Arabiju. Pratimo kakvo je odrastanje na Bliskom Istoku dječaka duge platinasto plave kose, guste i svilenkaste, štoviše, zlaćanog sjaja, oči su mu duboke i zanosne. Tek je ispao iz gnijezda. Mali Riad detaljno se prisjeća okusa i mirisa djetinjstva, pogotovo pamti baku s majčine i očeve strane, a oca promatra kao ultimativni primjer divljenja.

Značajno je da autor daje društveni kontekst u komentarima, piše o Jomkipurskom ratu 1973. godine, o obrocima iz ponude Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije (limenke konzervirane govedine, sasvim malo riže, puno limenki grožđanog soka i grah u konzervi) i drugim detaljima. Karakterizira ga šarmantni humor (primjerice, zamišlja francuskog kantautora Georgesa Brassensa kao Boga, a kad mu baka objašnjava kako nakon smrti duše odlaze kod Boga, on zamišlja pjevača u nebu). Dopadljiv crtež sigurno privlači širu publiku, naglašava se njegova grafička kvaliteta, jasne linije, kao i zaigranost i lepršavost likova u kompoziciji punoj pozadinskih detalja. Monokromatski su označene određene situacije, odnosno različite boje koriste se za vrijeme provedeno u različitim državama, povezane su s bojama na nacionalnim zastavama. Tako mali Riad Francusku vidi plavom, Libiju žutom (zelenom na TV-u), Siriju blijedo rozom bojom, dok se crvenom naglašavaju jake i iznenadne emocije. U originalu je pisan na francuskom jeziku i, kuriozitet, još nije preveden na arapski jezik. Nestrpljivo čekamo još i šesti dio koji je najavljen kao posljednji dio serijala. 

Mračan prikaz gubitka 

U suradnji Bessore i francuskog ilustratora Barrouxa nastao je grafički roman Alpha: od Abidjana do Gare du Norda koji je u prijevodu Mirne Šimat objavljen u sklopu spomenute V.B.Z.-ove biblioteke. U obliku dnevničkog zapisa opisuje putovanje emigranta Alphe od Obale Bjelokosti do Europe, dok nastoji pronaći svoju ženu Patience i sina Badiana koji su se zaputili prema pariškom Gare du Nord, nadajući se da će u blizini zateći njezinu sestru u frizerskom salonu. Roman je dobio 2016. godine nagradu engleskog PEN-a za iznimnu književnu i umjetničku vrijednost. 

Alpha je zatrpan dokumentacijom, potvrdama, odobrenjima za vizu, koju ne uspijeva dobiti, stoga se odlučuje na težak i dugačak ilegalni put (ironično, počinje putovanje na aveniji koja se zove Bulevar mira). Jednom kada se odluči na takav opasan pothvat, njegova sudbina je neizvjesna. Po putu mu se pridružuju ljudi poput prostitutke Abebi i dječaka Augustina koji kreiraju zajednički jezik za preživljavanjem. Dojam dnevnika pojačavaju tiskana slova za koja se čini da su pisana rukom i uokvirena su ekspresivnim crtežom. U užurbanom kadriranju trenutka ostaju vidljivi tragovi flomastera, ponegdje crtež prelazi u akvarel, ali ga uzemljuju tamne boje, crna i smeđa, uz koji vizualni naglasak na odjeću ili predmete na kojima se zadržava autorova pozornost. Uz sablasna lica koja su nalik jedna drugima i mračnu atmosferu koja se nastoji razbiti pripovjedačevim sarkastičnim i ravnodušnim komentarima, čitatelju se prezentira priča koja nastaje paralelno s događajima, kao da je autor imao bilježnicu sa sobom pa lovio koji god trenutak je uspio. Plaćanje organiziranim kriminalcima i krijumčarima ljudi da ih prebace preko granice rezultirat će krajnjim neuspjehom, što nam se otvara u komentaru u epilogu: „Alpha sjedi na kraju aviona. U lisicama su ga posjeli uz drugog ilegalca, koji se gorko šali: trebalo mu je osamnaest mjeseci da dospije u Europu, a sad će za manje od devet sati stići na mjesto odakle je krenuo.“ (str. 125.)

O procesu suradnje Bessora je izjavila sljedeće: „Prvo je bio sastanak s Barrouxom, koji je želio knjigu o ovoj vrlo velikoj temi 'imigracije'. Moja uloga je tada bila precizirati temu i utjeloviti je. Priču sam konstruirala sama, s lajtmotivom da od Alphe napravim osobu (da bude netko), a ne stvar (da je nitko). Zatim je Barroux nadogradio tekst svojim ilustracijama. (…) To je suradnja... ne istovremena, što se ogleda u načinu na koji se uspostavlja suradnja između protagonista priče: da bi preživjeli, Alpha i njegovi prijatelji moraju biti solidarni.“ Jedna od tragedija ove priče jest da ljudi nikada ne dobiju odgovore na pitanja što se dogodilo s njihovim obiteljima i prijateljima. Živjeti u nadi nakon nekog vremena postaje preteško. Tako i čitatelji ostaju zakinuti za dovršetak priče, koja se u većini slučajeva nasilno i tragično prekida. Mnogi od tih ljudi samo su izbrisani s planete, zaboravljeni su i ostaju tek kao dio nečijeg sjećanja. 

Zenobija 

Morten Dürr je napisao, a Lars Horneman ilustrirao grafički roman Zenobija, objavljen u izdanju Sandorfa 2018. godine, u prijevodu (s danskog) Dore Maček. Iako tematizira dječje iskustvo rata i prema svojoj odrednici je za djecu, za njim bez problema mogu posegnuti i odrasli. Štoviše, za razumjeti koncepte kao što su rat i smrt potreban je zreo čitatelj. Prošle godine je osvojio tri danske nagrade za dječju književnost i ilustraciju, među njima i nagradu Ministarstva kulture Danske za djecu i mlade. Ovaj grafički roman vraća nas na dječje poimanje izbjegličke krize koje je naivno i nevino. U jeku rata u Siriji, roditelji su prisiljeni napustiti djevojčicu Aminu koja ne razumije zašto s majkom jednostavno ne može napraviti japrak za ručak. Majka je ostavlja uz poruku da bude kao Zenobija, sirijska kraljica iz davnih vremena, najljepša žena na svijetu, točka nade oko koje su se njih dvije okupljale i za koju su se držale. S minimalnom dozom teksta, crteži koji se referiraju na sjećanja obilježeni su smeđom bojom i u kontrastu je s plavom bojom mora u kojemu se tragično našla. 

Autoru se ideja za Zenobiju javila 2015. godine, u trenutku velike izbjegličke krize u čitavoj Europi: “O tim nesretnim ljudima bilo je puno rasprave na društvenim mrežama i općenito u medijima. Stoga sam samo htio napraviti jednu vrlo tihu priču o ratu, koja bi mogla poslužiti kao nekoliko minuta šutnje u čast žrtvama rata,“ jednom prilikom je izjavio Dürr. 

Vrijedi stalno iznova podsjećati da je priče o podzastupljenim grupama nužno pripovijedati s maksimalnom posvećenošću i empatijom, bez poticanja pozitivne ili negativne stereotipizacije. Budući da se u ovom slučaju radi o autoru sa Zapada, bijelom muškarcu koji je zaradio prodajom prava za ovu knjigu diljem svijeta, bilo je važno da se ova priča ispriča s empatijom i poštovanjem.

Iako se nužno ne može ubrojiti u grafički roman u užem smislu (zbog kratkoće i težnje prema poetskom izrazu), još jedan primjer iz medija koji je motivirao nastanak grafičkog romana je Molitva moru Khaleda Hosseinija, a ilustrirao ga je Dan Williams (kod nas u prijevodu Marka Kovačića za Vorto Palabra 2018.). Fotografija utopljenog trogodišnjeg sirijskog dječaka Alana Kurdija koji leži licem prema dolje na mokrom pijesku turske obale obišla je svijet i izazvala mnoštvo reakcija na društvenim mrežama. Taj je nesretni događaj, u kojem je život izgubilo još jedanaest sirijskih izbjeglica, uključujući majku i brata malenog Alana, svojom viralnošću i ogromnom mobilizacijom korisnika Twittera i drugih društvenih mreža doveo, barem privremeno, do pomaka paradigme u prezentiranju medijske slike migranata i nezakonitih migracija, istaknule su Željka Bagarić i Antonija Mandić u članku Istina, mediji i žilet-žica: migranti u hrvatskom medijskom krajoliku. Hosseini piše pisma imaginarnom sinu Marvanu o svom gradu Homsu prije svijeta rata, kaosa i užasa: „Ali taj život i to vrijeme / sad su poput sna, / čak i meni, / poput nekih davno utihnulih glasina.“ Crtež karakteriziraju impresionistički, brzi i kratki potezi kistom i razlijevanje boja u akvarelu koje se približuju atmosferi sna. Osim Alanu, ova knjiga je posvećena tisućama izbjeglica koji su stradali na moru bježeći od rata i progona. 

Nabrojani grafički romani i stripovi inspirirani su istinitim događajima, odnosno prezentirani autori promatraju svijet oko sebe i osjetili su potrebu nešto reći. Različiti su načini na koje nastaju ove priče, prema događajima iz vlastitog života ili su inspirirane potresnim pričama iz medija. Obično ih nisu pisali migranti, oni su tema, barem sudeći prema primjerima u našem izdavaštvu, stoga uvijek treba razmisliti o pristupu i strategiji kojom se prilazi temi. Ono u čemu uspijevaju jest suprotstaviti se neprijateljskom diskursu koji često stvaraju mediji i politika. Često se migrante promatra kao ljude koji nemaju prošlost, ovi primjeri izdvajaju lica iz gomile, odnosno približuju nam se priče koje nam se često apstraktnima. Čitava stvar može se promatrati i s druge strane jer je, osim opstanka, ovdje pitanje dehumanizacije koji čine svi oni koji otežavaju njihovo putovanje, kao i brojne migracijske politike u različitim europskim i svjetskim zemljama. 

Grafički romani i stripovi, kao uostalom svaka dobra književnost, način su i da autori stave sebe u odnos sa svijetom i povijesti, skrenu pozornost i na one druge, pokušaju ponuditi pomirenje s obiteljskim, kulturološkim i nacionalnim kontekstom. Kada je tema obrađena kroz prizmu obiteljske priče, s čitateljem je lakše ostvariti emotivnu poveznicu, nešto u njemu pomaknuti. Ovo bi bio izvrstan način za privlačenje šire publike i upoznavanje s ovom temom jer su u pitanju različita iskustva i izazovi s kojima se imigranti susreću, čime ilustracija uspješno posreduje komentare o osjetljivim društvenim i političkim problemima. U svakom slučaju, željeli bismo ovakvih prijevoda i više.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.