Uzaludne molitve i čisto zlo

Donald Ray Pollock prvu je knjigu – zbirku priča Knockemstiff – objavio 2008., u 53. godini života. Znači, ne možemo ga svrstati u skupinu literarnih wunderkinda koji bi u toj dobi iza sebe već imali cijeli niz bestselera, milijune na računu, filmove, tri skršena braka, stanove i hacijende po Parizima, Kalifornijama, Karibima, možda jednu ili dvije kure odvikavanja od nečega u superskupim klinikama gdje bi se dosađivali igrajući Čovječe ne ljuti se s frontmenom RHCP-a i tko zna što još.

Donald Ray Pollock banuo je u svijet književnosti iz jedne posve drugačije priče. Rođen je i odrastao u tom istom Knockemstiffu u državi Ohio. Pomalo je radio u dućanu svojih roditelja, onda u 17. napustio školovanje, te se zaposlio na pakiranju mesa. Nakon kraćeg boravka na Floridi vraća se u mjesto Chillicothe i zapošljava u tvornici papira – istoj onoj u kojoj su dirinčili i otac mu i djed. Ostao je u toj tvornici punih trideset godina, dvaput se ženio i razveo, a često je, kako kažu, zavirivao u čašicu.

Negdje i nekako prepoznao je u sebi spisateljski dar, pa na Sveučilištu u Ohiu završio kreativno pisanje, te u poodmaklim godinama objavio i svoju prvu zbirku priča – Knockemstiff. Prvo pa u sridu! S prvijencem osvaja PEN/Robert W. Bingham nagradu. Nije mala stvar. Četiri godine kasnije objavio je i roman U vječnoj borbi sa sotonom koji mu donosi uspjeh i van granica SAD-a (Francuska, Nizozemska, Njemačka).

U prvom i drugom od sedam dijelova romana Willard Russell vraća se nakon završetka Drugog svjetskog rata kući u stvarni svijet. Ono što je proživio na bojištima Južnog Pacifica ostavilo je na njemu duboke i neizbrisive ožiljke. U jednoj kafani u mjestašcu Meade u Ohiu zaljubi se u konobaricu Charlotte, isprosi ju, oženi i nakon tri godine dobiju sina Arvina. Vrag poslije dođe po svoje i Charlotte se teško razboli. Willard u očaju želi udobrovoljiti Boga, pa zajedno s Arvinom odlazi do šume i molitvenog panja gdje se usrdno mole za ozdravljenje nesretne žene. No Svevišnji, čini se, ne čuje njihove vapaje, molitve koje odjekuju cijelim krajem kao da ne dopiru do Njega. Willard ne odustaje, uzima slobodne dane, pa se on i dječak satima i satima mole, a On opet ne čuje ili čuje, ali ne mari. 

Stoga valja prinijeti žrtvu. Molitveni panj postaje mjesto masakra raznoraznih životinja. Među ostalima – stradao je i dječakov pas. 

Pregurate li ta prva dva dijela – pregurat ćete nekako i preostalih pet u kojima nas čekaju ništa manje jezivi likovi i događaji. Među njima su neugledni amaterski fotograf i sestra lokalnog šerifa koji u ljetnim mjesecima skupljaju naokolo autostopere, ubijaju ih i fotografiraju, svećenika koji voli gorljive mlade, što mlađe vjernice, i razne druge čudovišne spodobe prema kojima su likovi iz filmova Deliverance ili Southern Comfort – zaigrana dječica.

Prizori iz Pollockove ruralne Amerike lede krv u žilama. To je čisto, nedestilirano zlo, ludilo i fanatizam, užas kakvog uistinu rijetko susrećemo. S druge strane, U vječnoj borbi sa sotonom vrhunski je komad književnosti. Pollock isprepliće svoje jezive priče nudeći čitatelju najtamniju sliku Amerike. To su stvarne zabiti u kojima je i sam odrastao i proveo veći dio života. Vrijeme u njegovom romanu prolazi neprimjetno, kao od šale, ali ništa se ne mijenja. Mrak ostaje mrak i kao da nema te sile koja ga može razbiti.

Izdrži li, dakle, čitatelj prvih 70 stranica, izgurat će nekako i preostalih 170-ak. U svakom slučaju – isplati se.

Preporučamo, no ne mlađima od 18!