Smells like teen spirit

Novi roman Jasminke Petrović Sve je u redu, jedne od najznačajnijih i najproduktivnijih autorki književnosti za djecu i mlade, za temu ima prikaz tinejdžerskog doba ne kao idealizovanog perioda života, već kao onog koje podliježe raznim vrstama rodnih, klasnih, 'rasnih' i drugih neravnopravnosti, na isti način kao što je to i u svijetu odraslih. Na ovogodišnjem Beogradskom sajmu knjiga, ovaj je roman dobio i nagradu za dječju knjigu godine.

Tekst romana je podijeljen na dva dijela. U prvom, pod naslovom 'To me boli, to me mnogo boli', u svakom poglavlju se smjenjuju glasovi različitih likova tinejdžera i tinejdžerki, koji govore o svojim životnim problemima. Drugi segment, formalno izveden na isti način, naslovljen je riječju 'Hvala'. U njemu se mnogobrojni zapleti iz prvog dijela razrešavaju pozitivno za junake i junakinje, a parcijalne priče se sižejno višestruko premrežavaju. Time poglavlja iz prvog dijela, koja na početku čitanja više podsjećaju na zbirku priča, postaju dijelom dobro uvezanog fikcionalnog svijeta romana. Zahvaljujući ovoj igri sa čitalačkim znanjem gradi se dinamika teksta. Naime, kada se u drugom segmentu razjasne neki odnosi, kada se (ne)očekivano uvežu različite niti priče, čitatelji i čitateljke se sve lakše identifikuju sa likovima, koji im djeluju poput starih znanaca.

S druge strane, svaka od ovih priča, ma koliko neke od njih bile predvidljive i stereotipne, zanimljive su i kao pojedinačne priče, čiji se rasplet sa manje ili više nestrpljenja očekuje. Najveći izazov za autorku tako postaje da, osim što će dati prostora svakom pripovjedaču i pripovjedačici ponaosob, od toliko raznolikih glasova sačini i jedinstvenu grupu. Drugim riječima, da se postigne ravnoteža između zajedničkog okvira i zasebnih priča. Na strukturnom nivou, višeglasje se ogleda i u uključivanju različitih žanrova: unutrašnjeg monologa, SMS poruke, pjesme itd., kao i u intermedijalnom uključivanju blogova, vlogova, društvenih mreža. Na samom kraju romana će se ispostaviti da je jedan lik, koji se činio kao usputan, u stvari onaj koji povezuje sve ostale.

Kada se obrati pažnja na to ko sve dobija pravo da govori i o čemu, uočava se kontinuitet sa prethodnim pisanjem Jasminke Petrović, koje se zasniva na uključivanju različitih marginalnih identiteta i otvaranju novih tema, koje nijesu toliko česte u savremenoj književnosti za mlade, a ni šire u regionalnoj književnosti. Među pripovjedačima i pripovjedačicama su pripadnici srednje klase, ali i najsiromašnijih slojeva društva, nasilnici i žrtve, pripadnici različitih nacionalnih i seksualnih manjina, djeca koja žive u Beogradu i koja žive u inostranstvu, religiozni i ateisti, bolesni i zdravi, oni koji čuvaju starije i oni koji od odraslih žele da pobjegnu, itd. Pred njih se postavljaju izazovi na različitim nivoima, od ontoloških pitanja o postojanju boga do egzistencijalnih problema koji uključuju i bolest anoreksije, tinejdžersku trudnoću, suočavanje sa gubitkom bliskih osoba, doma, sigurnosti, podnošenje verbalnog, fizičkog i psihičkog nasilja, suprotstavljanje nametnutnim nacionalnističkim zabranama i sl.

Ovako nabrojene teme izgledaju kao da ih je autorka preuzela iz brošure za ohrabrivanje i pomoć tinejdžerima i tinejdžerkama. Njen pristup se može uporediti i sa praksom u savremenoj srpskoj kinematografiji da se problemima mladih pristupa u kolektivu, prikazivanjem različitih pojedinki i pojedinaca iz jednog odjeljenja, kao u filmu Pored mene iz 2015. To nužno dovodi do toga da se, usljed toliko mnogo različitih priča, stvaraju određeni tipovi likova, koji se potom ponavljaju i ustaljuju u pop-kulturi. Tek neki od njih postanu nešto više od stereotipa i prosječnog predstavnika svojih identitetskih karakteristika.

Ovaj roman i pored izvjesne kolektivne dinamike, kao i autorskog truda da uvođenjem različitih žanrova tekst preslikava višeglasje pripovjedača i pripovjedačica, ima iste mane. Žanr čija je ambicija prikaz raznolikosti identiteta jedne generacije ne dopušta mnogo varijacija. Jedna od boljih priča jeste ona kojom se roman otvara, a koja tematizuje odnos sedamnaestogodišnje Teodore i njene bake, oboljele od Alchajmerove bolesti. Naime, u toj se priči dovode u vezu dvije u društvu marginalizovane grupe, tinejdžeri i tinejdžerke i osobe starije dobi, što nije toliko tipski zaplet. 

Upečatljiva je i priča Romkinje Silvane, koja živi u siromaštvu i žrtva je seksualnog nasilja i nasilja od strane školskih drugova. Realističnost prikaza neprihvatljivo lošeg položaja Roma i Romkinja u društvu, kao i količina problema sa kojima se Silvana suočava, ovu nit priče čine posebno nabijenom emocijama. U ovom slučaju, stereotipnost priče manji je problem od rasizma koji se u priči problematizuje. 

Još jedna od posebno uspjelih priča jeste ona u kojoj autorka uspijeva da uvede sasvim novu temu – prilagođavanje djevojčice čiji su roditelji zbog želje da poboljšaju ekonomski status, koji nije toliko loš bio ni u Srbiji, odlučili da se presele u Njemačku. Sa sve većim brojem emigranata i emigrantkinja iz naših država i sa gotovo epidemijom nekritičkog pristupa odlasku na Zapad kao u obećanu zemlju, ova perspektiva posebno dobija na značaju. S druge strane, razrješenje priče, u kojem se prikazuje kako nije rješenje u idealizovanju domovine, već u sazrijevanju lika, mnoga od dubljih slojeva problema emigracije ostavlja zanemarenim. U romanu kratku epizodu dobija i Otman, emigrant iz Sirije.

Naspram ovih, uspjelijih priča, stoje one koje su već mnogo puta ispričane, poput međuetničke veze između Admira i Jelene, kojima autorka u najboljem slučaju ne dodaje ništa posebno originalno. A ima i onih poput priče o tinejdžerskoj trudnoći, koje imaju problematičan srećan kraj. Maja, koja je iz inata imala odnos sa Vukanom, ostala je trudna. Nakon više godina, Vukan, koji je postao religiozan nakon bratovljeve smrti, odlučuje da ide u manastir, ne znajući ništa o Majinoj trudnoći. Zahvaljujući blogu koji je pisala o svom životu kao mlada, samohrana majka, Maja je privukla pažnju Miloša i Admira, koji žele da snime film o njoj. Na kraju, njih dvojica uspiju da ponovo spoje Maju i Vukana, koji se vjenčavaju. Ne dopušta se mogućnost da Maja ima srećan kraj nezavisno od Vukana. U ovom slučaju, srećan kraj je najkonzervativniji mogući završetak priče. 

Slično je i u priči o Mili, djevojci koja je počela da se zabavlja sa sumnjivim starijim muškarcem, da se drogira i sluša turbo-folk muziku. Iz tih problema izvlači je Danko, kao muška figura koja joj daje podršku i oličenje je zdravog razuma. Kao i u Majinom slučaju, ni Mila ne uspijeva da se osamostali i ojača bez pomoći muškarca.

Iako ne jednako problematična, stereotipna je i na nivou detalja nedovoljno promišljeno izvedena i priča Crnog. On je jedini nasilnik u romanu, a kroz njegov monolog saznajemo da je potreba da zlostavlja Đorđa, koji je gej, osim nasilja koje trpi od strane oca, motivisana i potiskivanjem sopstvenog gej identiteta. To se najbolje ogleda u ogromnoj uznemirenosti nakon Đorđevog ulaska u njegov svijet i snove, što je jedna od čestih homofobnih zabluda. U pitanju su detalji, a priča na kraju ima dobro razrješenje. 

Ako bi ipak jedan susret trebalo izdvojiti kao možda i najbolji primjer kako je knjiga uspjela u izgrađivanju solidarnosti među tinejdžerima i tinejdžerkama, to je onda odnos između Sanje, koja boluje od karcinoma, i Jelene, koja čita Sanjin blog i u njenoj poeziji i muzici pronalazi snagu. Ovom pričom se i otvara drugi dio knjige. Djeluje idealistično uvjerenje da umjetnost ima toliku moć, ali razvoj solidarnosti koja se uspostavlja između dvije tinejdžerke, mogućnost komuniciranja vlastitih problema sa drugima, ostaje jedna od ključnih društvenih funkcija umjetnosti.

Pomalo usiljeno djeluje eksplicitno uvezivanje svih niti priča na samom kraju, ali iako završetak nije umjetnički najsuptilnije izveden, na njega se u kontekstu cjelokupnog tona romana ipak pristaje. On predstavlja oslobađajući i optimističan zaključak, kontrastiran bolnom i teškom početku, što je u skladu i sa motom romana, koji je posvećen onima koji tragaju za slobodom. Na tom nivou, i pored mana koje ovaj roman ima, prvenstveno iz književnoumjetničkog ugla, njime se ipak uspijevaju otvoriti pitanja važna ne samo za tinejdžere i tinejdžerke, već i za društvo u cjelini, uz optimističnu mogućnost srećnog razrješenja.