Ponedjeljak
13.06.2016.

Preporuka za letenje

naslov knjige Leto kad sam naučila da letim autor Jasminka Petrović
izdavač Kreativni centar godina izdanja 2015.



Extra_large_hvar
Foto: hl_1001/Flickr
A+ A-
Omladinski roman Jasminke Petrović Leto kad sam naučila da letim, objavljen koncem prošle godine u Beogradu, teško će doprijeti do čitateljstva u Hrvatskoj. Razlozi za takvu prognozu bolno su jednostavni. Dok se u slučaju 'ozbiljne' književnosti još i nađu institucionalni kanali i logistička podrška zahvaljujući kojima ona uspije cirkulirati preko granica naših nacionalnih 'dvorišta', to se znatno teže događa kad je posrijedi dječja i omladinska književnost. 
 
Planetarni young adult bestseleri s engleskoga govornog područja u svim se postjugoslavenkim republikama ekspresno prevode i plasiraju na tržište, no produkcija iz najbližeg susjedstva, koju niti ne treba prevoditi, nailazi na neusporedivo veće prepreke na putu do knjižarskih i knjižničkih polica. Stvari ne stoje bitno drugačije ni ako je u pitanju autorica koja u Srbiji uživa status suvremenog dječjeg i omladinskog književnog klasika – što je, naime, slučaj s Petrović (1960.) 
 
Njezina bibliografija obuhvaća tridesetak naslova, među kojima i bestseler Ovo je najstrašniji dan u mom životu, te prijevode na preko dvadeset jezika; autorica je i pokretačica Pokreta za poboljšanje kulture za decu i mlade Ura kultura i suorganizatorica beogradskog književnog festivala Krokodokodil (spin-offa daleko poznatijeg Krokodila). Jedan od rijetkih javnih nastupa Jasminke Petrović na teritoriju Hrvatske upriličen je ove godine na pulskome Monte Libriću.
 
Leto kad sam naučila da letim priča je o Sofiji, tinejdžerki iz Beograda koja s babom dolazi na ljetovanje na Hvar kod babine sestre. Baba na rodnom otoku nije bila od početka devedesetih; povratak u zavičaj u njoj rasplamsava euforiju, ali povlači i određene strahove i zazore, budući da rat nije ostavio odnose u obitelji nepomućenima. Sofija babu vidi kao napadnu i egocentričnu, 'glavnu glumicu' u svakoj društvenoj situaciji, i 'blam' joj je što spletom okolnosti ljetuje sama s njom; željela bi biti na kampiranju sa starijim bratom, u čijeg je prijatelja zaljubljena, ili pak s nekim od vlastitih prijateljica i prijatelja, za koje joj se čini da se svi odreda zabavljaju bolje od nje. 
 
Ipak, ne može savladati radoznalost  u susretu s novim, njoj egzotičnim svijetom otoka, Dalmacije, sunca, kamena i otočana čiji govor jedva razumije. Nesvakidašnje Sofijino ljetovanje donosi iznenađujuća otkrića, neočekivana poznanstva, ali i nove trpke spoznaje i kušnje.
 
Pripovijest o dosadnom ljetovanju koje se vremenom izokrene u svoju suprotnost nije nimalo nov podžanr dječje i omladinske proze. Međutim, Petrović iz konvencija ovoga tipa priče izvlači maksimum: iako tu i tamo možemo predvidjeti generalni razvoj događaja ili evoluciju samog Sofijina lika, konkretne situacije u koje upada i preokreti koji pred njom i pred nama iskrsavaju uvijek su svježi i intrigantni. 
 
Pripovijedanje iz Sofijine perspektive izvedeno je s iznimnim uspjehom. Njezini komentari svijeta koji je okružuje – nerijetko upravo babe, čijom je socijalnom prodornošću i nedostatkom ustručavanja ujedno fascinirana i zgrožena – dosjetljivi su i zabavni, a da pritom ne djeluju kao da dolaze iz vizure odrasle osobe. Autorica se pritom učinkovito služi malim pripovjedačkim flashbackovima: svako poglavlje počinje ili in medias res, s već postavljenim zapletom čiju nam genezu Sofija u nastavku objašnjava, ili aposteriorno, Sofijinim reminiscencijama na događaje u neposrednoj pripovjednoj prošlosti. 
 
Petrović dobro poznaje i značaj i funkciju novih medija u životu 'digitalnih urođenika' (generacija koje znaju za društvene mreže otkako znaju za sebe). Možemo čak reći da se radnja Leta odvija u dvama paralelnim tokovima – jedan čine događanja u tzv. stvarnom životu, a drugi komunikacija na društvenim mrežama. Potonja linija omogućuje nam, recimo, da upoznamo likove Sofijinih roditelja, brata i prijatelja, koji se u pripovjednoj sadašnjosti ne pojavljuju fizički, ali ih srećemo preko njezinog Skypea i Fejsa
 
No, koliko god institucije Skypea, Facebooka i Vibera igraju bitnu ulogu u pripovjednoj dinamici i razvoju radnje romana, isti toliki značaj uživaju i knjige: od Beskrajne priče Michaela Endea, preko Zabilješki starog pokvarenjaka Charlesa Bukowskog, do monografije o Titu, čitanje je za Sofiju nezaobilazna komponenta istraživanja svijeta. Čitatelju/čitateljici je prepušten zaključak da virtualni i književni prostori ne moraju jedni drugima predstavljati konkurenciju u životu mlade osobe, kao što se to prečesto prejudicira (s efektima samoispunjujućeg proročanstva!)
 
Pripovjednoj dinamici romana značajno doprinosi i dinamika na jezičnom planu. Sofija, odrasla u Beogradu, po prvi put se susreće s bodulskim (otočkim) govorom, što vodi do brojnih nesporazuma i srazova u interakcijama s okolinom. Jezična karakterizacija likova u književnosti je sklizak teren: nije lako realistično simulirati različite jezične idiome i nijanse unutar istoga jezika, a da rezultat ne djeluje nespretno ili da se ne izokrene u nenamjernu parodiju. Petrović, međutim, ne samo da uvjerljivo dočarati jezični sudar svjetova, nego od njega i uspijeva načiniti punopravnu komponentu fabule. Sofijini problemi u komunikaciji s babom, koja se prešaltala na jezik svoje mladosti čim je stupila na Hvar, potom s babinom sestrom - nonom Lucom, svojim rođacima, i više-manje ostatkom domaćeg stanovništva, zabavljaju nas iz poglavlja u poglavlje – a da pritom ne proizvode zamor i ne postaju sami sebi svrha.
 
Autorica se nimalo ne usteže od uvođenja ratne pozadine u fabulu, niti od razmatranja posljedica rata u obitelji. Sofijina baba je s vlastitim bratom, barbom Lukom, prekinula sve odnose nakon što je se on početkom '90-ih, kad je odabrala da ostane u Beogradu, odrekao putem pisma, te mu i dan-danas odbija oprostiti. S druge strane, Petrović ne idealizira omladinu, na način da je prikazuje kao čistu od mržnje, naspram netrpeljivih generacija roditelja i baka i djedova; tako Sofijin najbolji prijatelj Peđa, inače po svemu prikazan kao simpatičan tinejdžer, glasno ispovijeda svoju mržnju spram Hrvata i homoseskualaca (ali ne i Sofijine babe, budući da ova "pravi najbolje sarme"!) 
 
Petrović također predočava utjecaj nesigurnih ekonomskih prilika i kapitalističkih društvenih odnosa na odnose u obitelji. Sofijini roditelji, po struci ekolozi, nesigurno su zaposleni, te žive i planiraju od projekta do projekta; na Hvar nisu mogli poći jer još uvijek nisu dobili novac od najnovijeg projektnog angažmana. Ni na jednom od ovih planova autorica ne nudi magično rješenje – ostaju tek ustrajnost i solidarnost. Sofijin bonding s novim poznanicima, koji je upoznavaju s muzikom popularnog sastava Dječaci, dok ona njih uči pisati ćirilicom, ipak nagovješćuju mogućnost alternative.
 
Naslovna metafora u pripovijesti se ostvaruje dvojako. Potaknuta opisima iz Beskrajne priče koju čita, Sofija počinje sanjati da leti na leđima velikog bijelog psa, u društvu dječaka-ratnika Atreja; snovi se ponavljaju, produbljuju i postaju sve detaljnijima i senzualnijima. S jedne strane, letenje simbolizira tjelesno sazrijevanje, seksualno buđenje i otkrivanje svijeta u dotad nepoznatim dimenzijama. Međutim, metafora letenja odnosi se i na sposobnost sagledavanja ljudi i društva 'odozgo', tj. sticanje trajnijih spoznaja o međuljudskim odnosima, s onu stranu trenutačnog dojma ili raspoloženja. 
 
U tom smislu, žudnja za letenjem kod Sofije ne proizlazi iz želje za bijegom iz svakodnevnice, već upravo suprotno – iz žarke želje da svijet ugleda onakvim kakav uistinu jest, da 'snimi' veze među ljudima i stvarima koje joj izmiču. Sam čin letenja u romanu ostaje unutar sfere maštarija i snova: autorica ne prekoračuje uzuse realističkog modusa pripovijedanja i prikazivanja. To je možda šteta, budući da bi se njezin talent za dočaravanje fantazmagoričkog i maštovitog dao mobilizirati u punoj većoj mjeri. Ipak, i bez takvog proširenja roman ostaje dobro zaokružena cjelina.

Spomenimo i da tekstualnu cjelinu obogaćuju izvrsne ilustracije autoričina čestog suradnika, renomiranog ilustratora Dobrosava Boba Živkovića.
 
Leto kad sam naučila da letim još je jedno u nizu izvrsnih izdanja beogradskog Kreativnog centra. Činjenica da je tiraž prvog izdanja od 3000 primjeraka rasprodan u manje od godinu dana svjedoči o dobrom prijemu romana kod publike. Još više od golih brojki, o reakcijama i raspoloženju čitateljstva govori nekoliko mini-prikaza čitatelj/ic/a u dobi između 12 i 80 godina, koje je autorica uvrstila u knjigu umjesto konvencionalnijeg kritičarskog ili recenzentskog blurba. Nek im se pridruži i ovaj, nešto manje koncizan osvrt, kao još jedna preporuka još jednog vrlo zadovoljnog čitatelja.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE