Smak svijeta i drvo naranče

Nije slučajno da na premisi apokalipse počivaju mnoga umjetnička ostvarenja raznih žanrova. Svi smo mi, da se ne lažemo, ponekad zamišljali postapokaliptične svjetove i živote. Upravo se u tom maštanju krije čar – kao i u svakom umjetničkom konstruktu, u vizijama života nakon potopa, nuklearnog rata, uragana ili epidemije sljepoće iz elemenata starog svijeta mora se sastaviti novi, koji će sa starim biti u nekoj kauzalnoj i kronološkoj vezi, ali će se od njega istovremeno radikalno razlikovati. Mnoga filmska ostvarenja to naglašavaju, među ostalim, kostimografijom, pa tako postaje normalno da ljudi po pustinji hodaju u kožnim hlačama i raybankama. Društvo se rekonfigurira, društveni odnosi se nanovo uspostavljaju kroz nove odnose moći, tko bi gori, eto je doli (kako piše Gundulić), i obrnuto, a pojedinac se, hoće-neće, mora brzo prilagoditi jer u suprotnom propada.

Grad, pepeo, prvi roman Ivane Rogar, urednice i pripovjedačice koja je dosad objavila dvije zbirke priča, vodi nas u postapokaliptični svijet u kojem je u fokusu svakodnevica jedne obitelji, njihovi psihološki profili i odnosi među članovima obitelji. Sve je ostalo – povijest propasti svijeta (bolje rečeno, pauze u koju je svijet upao da bi se na koncu romana resetirao), šire društvene implikacije itd. – u pozadini, mutno. Jedan od motiva koji objašnjava zašto je tome tako jest onaj "olovne prašine", što daje naslutiti da vani zrak nije pogodan za udisanje i zgodan je trik za usmjeriti "kameru" u komornu atmosferu jednog obiteljskog stana.

Članovi obitelji – majka Nataša, neimenovani djed i djeca/unuci Alen i Toni – tipski su likovi. Nataša je neurotična kućanica koja bedina tri dečka, koju je neplaćeni kućanski rad i držanje kućanstva toliko izmorilo da ima snage jedino za povremeni verbalni konflikt, a svu misaonu kreativnost iskorištava paničarenjem i suludom brigom oko svega. Djed je star, zaboravljiv, paranoičan, vjeruje da ga iskorištavaju, prate i da ga pokušavaju ubiti, dok je stariji brat Alen, student, pametni cinični buntovnik. Napetost među likovima tvori zabavni trokut u kojem između polova iracionalnog (majka) i racionalnog (sin) stoji ludilo (djed). Uostalom, Alen točno skicira profile ostalih likova kada objašnjava zašto sve manje razgovara s ukućanima – ništa ne razumiju jer imaju propuh u glavi: "Stari jer je bio star, ona jer je imala propuh u glavi, brat jer je bio premalen." Mlađi sin Toni je još dijete, a u pripovijesti služi da bi – s neodređenim, ali opipljivim vremenskim odmakom, sada kao zaposlen čovjek – zatvorio pripovijest, pri čemu svojim glasom i stavom podsjeća na svog starijeg brata čime se pak sugerira dovršetak interglacijala i početak novog ledenog doba.

Ovaj kratki roman je podijeljen u poglavlja od kojih svako u fokusu ima jednog člana obitelji – izmjenjuju se Nataša, djed i Alen, dok Toni dolazi tek na kraju. Međutim, indikativno je da je autorica poglavlja muškaraca pisala u prvom licu, dok su Natašina poglavlja napisana u trećem. Iako je treće lice sveznajuće (pa će tako pripovjedač komentirati što je Nataša mislila i kako se osjećala), ovaj izbor sugerira hijerarhiju u kojoj vlastiti glas imaju samo dečki, dok je jedina uloga majke da sprema, pere odjeću i smišlja kako prehraniti obitelj u sveopćoj nestašici namirnica.

Kao što je spomenuto, pripovijest se usredotočuje na prostor stana u kojem obitavaju likovi. On se, kao i ostatak svemira, na životu održava radi konvencije – prostor se čisti koliko se mora, no teško je odrediti kolika je prikladna razina čistoća kada su sve konvencije poljuljane izvanrednim stanjem. Zanimljiv motiv u romanu predstavljaju hodnici stana, irealni prostor koji se protivi pravilima fizike i logike. Hodnici su u vječnom mraku, na njima se ostavljaju nepotreban stvari, a ako čovjek više puta krene istim smjerom, nikada ne stiže na isto odredište. Ovako posloženo, hodnik predstavlja podsvijest u koju se ne zalazi bez vodiča, a oni koji odlaze osuđeni su na susret s vlastitim ludilom, odnosno smrću. To posebice dolazi do izražaja u trenutku kada djed, koji cijelim tekstom hoda po rubu zdravog razuma, zakorači u mrak da bi u njemu zauvijek skončao, dok ga njegovi bližnji, ljudi koji ga ne razumiju, ali ga ipak vole, ne mogu pronaći i pomoći mu.

Vrlo je zanimljiv i motiv drveta naranče koje se niotkuda i protiv logike pojavljuje u dvorištu. Brzopotezna minijatura koju slušamo iz glasa racionalnog, Alena, otprilike je sljedeća: dobro se pojavilo među ljudima; ljudi se, podijeljeni u plemena i omeđeni granicama (kvartovima) ne mogu dogovoriti čije je dobro pa zarate, a potom – s obzirom na to da je rezultat neodlučen i jer se ne mogu dogovoriti – uništavaju Božji blagoslov, odnosno sijeku stablo.

Osim u priči o drvetu, nasilje se ponavlja i u pričama povijesne tematike koje su umetnute između poglavlja osnovne priče. Kompozicijski, nakon tri priče u redu racionalno – ludo – iracionalno slijedi povijesna priča koja – u svojoj historiografskoj logici – nosi ponešto od svega navedenog. Iako su izvađene iz konteksta (u prvom poglavlju Alen spominje knjigu koju je našao, jedinu do koje je mogao doći, pa je to signal da povijesne anegdote upišemo u povijesni leksikon koji zaokuplja pažnju mladog čitatelja), sve su te priče – budući da su povijesne – zaokružene i imaju svoju teleologiju. Priče o opijumu, barutu, srednjovjekovnom poljskom vojskovođi i dvadesetostoljetnom Alžirskom ratu donose dašak egzotičnog, specifičnog, ali ujedno i univerzalnog, poručujući da se čovječanstvo uvijek kreće u koordinatama apokalipse i da je svako razdoblje prijelazno razdoblje

Snažne ideje povijesti i psihologije, mekana ruka autorice koja nekom sitnicom, primjerice mirisom kuhanih paprika i dječjih pelena, umije prikazati stanje likova i osjećaj prostora, igra realnog i irealnog te zgodna motivska čvorišta poput hodnika i drveta dobri su elementi romana Grad, pepeo. Općenito, roman je vrlo dobar, no ostaje dojam da mu nešto fali. Talentirana i vješta autorica kao da je ostala u raskoraku između idejnih težnji teksta i formalne organizacije. Osobno bih ga radije vidio proširenog epskim zamahom u kojem bismo vidjeli panoramu upropaštenog svijeta kroz obiteljsku priču, ili potpuno ispremiješanog, u fragmentima, kao špil karata bačen na stol, ili pak kao dulju pripovijest u kojoj bi povijesne priče zauzimale bitno manje prostora. Kao da je tekst trebao još malo odležati ne bi li se pronašlo žanrovsko i kompozicijsko rješenje koje bi savršeno rezoniralo sa svim drugim njegovim elementima.

Foto: Unsplash.