Klub Booksa je na godišnjem do 24. kolovoza, dakle dotad ne radimo! Uživajte u ljetu! / Booksa is on a vacation until August 24th. Have a great summer!
Close
Page arrow

Robinson nema vremena

Large pexels clem onojeghuo 175709

Clem Onojeghuo; Pexels.

Naslov knjige: Pristanište Autor knjige: Darko Šeparović Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2020
Utorak
22.06.2021.

Kada je u književnopovijesnoj studiji Buržuj/Građanin: između povijesti i književnosti pisao o Robinsonu Daniela Defoea, Franco Moretti je proveo filološko-leksičku analizu podrobnu tumačeći način na koji Robinson govori o poslu zaposjedanja otoka. Ako izuzmemo marksističko-historijske implikacije koje je Maretti lucidno izveo iz spomenute razine pisma, čini se da bi ovaj tip analize bio jedan od prikladnijih ulaza u interpretaciju Pristaništa, drugog romana Darka Šeparovića

Osim igre sižea i fabule te dijegetičkih razina s kraja romana, Šeparović je u Pristaništu napisao naoko jednostavno priču koja se može izreći rečenicom sa subjektom, predikatom, objektom i priložnom oznakom mjesta: čovjek gradi brod u kući na otoku. Na početku romana graditelja, koji je idejom gradnje već dobrano opsjednut, napušta žena ili ljubavnica, govoreći otprilike kako je pokušala sve, no da dalje više ne ide. Graditelj se potom baca na posao koji traje do kraja romana.

Kako bismo pojasnili metodološki odabir, za početak nam valja navesti nekoliko sličnosti Robinsona i neimenovanog junaka/pripovjedača Pristaništa. Kao prvo, obojica pripovijedaju u prvom licu. Kao drugo, obojica se nalaze na otoku i komuniciraju s tek jednim likom. Kao treće, obojica rade. I više od toga: oni su opsjednuti poslom. No ovdje dolazimo i do osnovne distinkcije: dok je Robinson, kako Moretti maestralno prikazuje, karikatura srednjeg staleža koji se uspijeva domoći bogatstva eksploatacijom plantaža, dok istovremeno sam sebi tumači kako su njegov rad na otoku, njegova produktivnost i disciplina, odnosno "dokaz da nije bio lijen" izvor njegovog blagostanja, kod Šeparovićeva je junaka motiv gradnje egzistencijalan, a u njegovom konceptualnom središtu stoji neuhvatljiva sila protiv koje je svaka borba uzaludna i unaprijed osuđena na propast.

Ta je sila, naravno, vrijeme, a ključne riječi kojima je to vrijeme zaokruženo i koje ono stavlja pod svoju kapu su rad, tijelo i umjetnost, pri čemu rad vrijeme treba ili zahtijeva, tijelo se vremenom troši, a umjetnost vrijeme nadrasta nadilazeći svoj kontekst i bivajući suvremenikom svake epohe. Osim toga, tu je i simbol književnosti kao procesa stvaranja značenja radom jezika u vremenu čime se od semantički prazne pustinje, kako pripovjedač na jednom mjestu primjećuje, stvara brodogradilište, odnosno mjesto gdje je moguće proizvesti znak (brod). Svako čitanje Pristaništa koje ne bi računalo s odnosom ovih – krajnje egzistencijalističkih – kategorija bilo bi, čini se, pucanj u prazno.

Kompozicijski, roman je podijeljen u 15 poglavlja koja možemo podijeliti na tri dijela: prije posla (4 poglavlja), posao (6 poglavlja) i poslije posla (3 poglavlja). U središnji su dio ubačena i dva analeptična poglavlja koja opisuju neko relativno nedefinirano prošlo vrijeme u kojem pratimo par s početka romana, dok je jedno od posljednja tri poglavlja proleptično, također s istim likovima. Kao što vidimo, najveći dio pripovjednog materijala zauzima posao koji, kao i svaki pravi posao, započinje planom, koji se iznosi u petom poglavlju.

Već je u planu stvar s radom i vremenom – prema pripovjedačevim riječima, to je "savez [junaka] s vremenom i poslom" (str. 49) – postavljena prilično jasno: plan će imati tri faze, a junak zapisuje sve što treba učiniti pri gradnji broda pri čemu se, da stvar bude još jasnija, to često – kao zapis plana na zidu – ističe kurzivom: "Brišem sa zida dan-dva, bijelom kredom pišem šesnaest sati. Nakon što smeće bude izneseno, počet ću rušiti unutarnje zidove prizemlja. Rušenje zidova ne smije oštetiti drveni pod. Građevinski otpad ću iznijeti u bijelim najlonskim vrećama, a onda se odmoriti jedan dan. Plan mora uključivati dane odmora, ne smijem biti brzoplet, trebat ću prostora i vremena za razmišljanje. Tijelo se umara ako je konstantno fiksirano na samo jednu ideju (...)" (str. 41.)

Vremenske odrednice "dan-dva", "šesnaest sati", "jedan dan", te one vezane uz rad – "rušiti", "otpad", "plan", "odmoriti", "umara" – ogledni su primjer ključne idejne veze rada i vremena u romanu. Upotreba modalnih glagola poput "morati" (koji se u romanu pojavljuje 50 puta, dakle u prosjeku svake tri stranice), "smjeti" ili "trebati" sami po sebi dovoljno govore o "fiksiranosti na ideju". Kad smo već kod frekvencije pojedinih riječi u romanu, spomenimo i sljedeće: osim riječi "moram", u semantičkom polju rada ključne su sljedeće riječi i njihove izvedenice: posao (30), energija (13), umor (12), rad (25), pokušavam/pokušaj (51), napraviti (23). Što se tiče vremena, situacija je sljedeća: vrijeme (82), razni oblici vremena – trenuci, minute, sati, dani, mjeseci, godine (85), čekati (38), dok se vrijeme gubi ili je izgubljeno 10 puta nakon čega ga nerijetko, naravno, treba nadoknaditi.

"Nisam pretpostavio da će vrućina zalijepiti foliju, sada moram uložiti dodatno vrijeme i trud, pronaći način da očistim drvo, izgubiti sate i sate jer nisam dovoljno razradio plan. (...) Pustinja polako postaje brodogradilište (...)" (str. 63.) Vrijeme, trud, način, sati i plan samo su jedna razina već spomenute ideje da se pustinja pretvori  u brodogradilište, da se stvori prostor značenja, da sve bude kao u "gustoj šumi [simbola] kroz koju se trebamo probiti." (str. 58.) Rečenica o šumi se pojavljuje u jednoj od analeptičnih epizoda u kojoj je prisutna supruga/ljubavnica/partnerica, inače slikarica, koja pritom objašnjava svoj egzistencijalistički odnos prema slikanju – "Za mene je slikanje fizička potreba. Moram slikati" – koji je istovjetan odnosu pripovjedača u prvom licu prema pripovijedanju.

U istom poglavlju objašnjava kako je u slikanju zanima način na koji je slika organizirana, a ne motiv: "Zanimaju me potezi, jačina pritiska kista na platno, način na koji će slika oživjeti jer ono od čega je slika izgrađena nema vremensko ograničenje." To poglavlje – dakle, neodređeno analeptično, na početku kojeg se prezent kombinira s perfektom – završava riječima: "Imamo vremena." Ovdje se isprepletene nalaze ideja teksta, ideja određena kao naoko jednostavna ontološka aporija koju je, međutim, teško prihvatiti jer sa sobom nosi prazninu postojanja kao neporecivu i neizbježnu činjenicu: vrijeme se ne može imati.

Šeparovićev Robinson je svjestan da nema vremena i stoga žuri završiti besmisleni pothvat gradnje broda u kući, gradnje broda koji, izvjesno je, nikad neće pristati u pristanište, no koji istovremeno ne može ni biti pristanište, točka konceptualizacije identiteta, jer to može biti samo jezik, odnosno pripovijedanje. U tom je smislu indikativno da se brod zapravo nikad detaljno ne opisuje: ono što se opisuje je proces, način proizvodnje, svi sitni zahvati i posljedice, prašina i piljevina koja ostaje nakon obrade materijala. Također je simptomatično da je jedini čovjek s kojim je pripovjedač prisiljen komunicirati prodavač u željezariji, dakle onaj koji živi od toga da preprodaje i koji suštinski ne može razumjeti onog koji proizvodi.

Recimo još nekoliko riječi o tijelu u romanu. Osim protočnih motiva trošenja i umora, važno je uputiti na drugo poglavlje, koje jedino stoji van pripovjednog vremena. U njemu se opisima odnosa tijela i mora progovara o ekstazi orgazma. "(...) more se uzbuđuje (...) more je toplo i grije predigra planktona na tijelu (...) Važno je da plešemo. (...) namještam noge u raskorak. (...) Valovi nastavljaju prema prvim kućama, potapaju pristanište (...) Pomičem kukove i ramena, ritam se velikom brzinom prenosi do morske površine i more se gore steže u klupko, spremno za novi uzlet valova." I konačno: "(...) krikovi nadglasavaju sirene za uzbunu (...) Naglo se zaustavljam." Ekstaza je važna zbog svoje prirode trenutka, ali i zbog praznine koju ostavlja čak i prije nego što završi, odnosno zbog praznine koju izaziva sama pomisao na prestanak, kao na spuštanje od droge. No ono što ne može biokemija čovjeka, može kultura, što ne može tijelo, može umjetnost – trajati, trajati, trajati.

Status pripovjednog teksta kao umjetničkog djela naglašeno je na samom kraju romana, pri čemu priča o gradnji broda postaje priča u priči, niža dijegetska razina, a pripovjedač postaje sličan Šeherezadi ili Aski iz Andrićeve pripovijesti Aska i vuk: živi se da bi se pripovijedalo kao što se pripovijeda da bi se živjelo. A da bi se iz našeg svijeta došlo u svijet priče valja nam proći kroz vrata, u romanu spomenuta na 62 mjesta, ili makar zaviriti kroz 48 puta spomenuti prozor. A da bismo prošli kroz vrata, trebamo ključ (30), kao i spoznati mehanizam brave opisan na stranici 45. U čitanju će nas usmjeravati (implicitni) autor u liku privezivača koji veže brodove za pristanište: on nema glas, ali je njegova uloga u pripovjednom tekstu ključna – on organizira poglavlja, daje naslove i podnaslove, on će napisati kraj kada roman dođe svome kraju.

Šeparović je napisao kompleksnu, lijepu i analitički potentnu knjigu koja ne govori, kako možemo čitati, ni o kakvom Mediteranu i koja, spominjući turiste koji dolaze na otok, ne govori ni o kakvom otporu kapitalizmu i konzumerizmu. Međutim, ona sama po sebi jest taj otpor, otpor koji čitanju pruža književni tekst koji se ne da naprosto pročitati i onda zamijeniti nekim drugim. Pristanište je priča o vremenu, o čovjekovoj tužnoj zabludi da se vrijeme može nadmudriti, o predosjećaju kraja imanentnog svim stvarima i o umjetničkom djelu koje će trajati ne zbog svojih motiva upisanih u ovu ili onu epohu, već zbog svoje organizacije, načina na koji je stvoreno prema pravilima koja vrijede u njemu i nigdje drugdje.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage 36616813624 dfdde93c1d z 01.04.2019.

Potraga za poetikom u zemlji pjesnika

Iako nije iskorišten sav potencijal, roman 'Krvotok' više je nego dobar prozni prvijenac Darka Šeparovića.

Piše: Ivan Tomašić

Glazbeni dnevnik
Homepage solitary man 25.11.2015.

Promet između otoka

Sa Simonom i Garfunkelom nikad nisi sam, čak i kada to želiš biti. Njihova pjesma 'I Am a Rock' govori upravo o izolaciji putem književnosti i glazbe.

Piše: Andrija Škare

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu