'Reci vatra': Dublji, tamniji jezik

Selma Asotić nedavno se predstavila čitateljskoj publici regije – zbirka poezije Reci vatra objavljena je u beogradskom Raštan izdavaštvu, a zatim i sarajevskom Buybooku 2022., te je, nekoliko mjeseci kasnije, autorica za zbirku ovjenčana pjesničkom nagradom Stjepan Gulin na Festivalu ŠKURE – Šibenske književne ure. Uz to, Reci vatra uvrštena je među najbolje knjige prema izboru žirija regionalnog književnog priznanja Štefica Cvek 2023. godine. Debitantska zbirka Selme Asotić – širem čitateljstvu poznate i kao urednice, uz Marinu Veličković, feminističkog časopisa Bona – jasno se pojavila u vidnom polju domaće književne kritike, a o vidljivosti zbirke svjedoče i intervjui u kojima je autorica govorila o specifičnostima svog pjesničkog prvijenca i spasonosnom potencijalu jezika, obrađenom u zbirci.

Zbirka Reci vatra sastoji se od 37 uradaka od kojih su 33 pjesme, a 4 prozni ulomci označeni zvjezdicama, te u „Sadržaju“ izdvojeni u zagrade i naslovljeni početnim rečenicama: „(U hodniku je vješalica)“, „(Plavooki je dječak koji zviždi…)“, „(Trči preko poligona, blatom prskajući regrute…)“ i „(Jedan plavooki dječak zviždao je…)“. Pjesma daidža, budući da uvodi lik plavookog dječaka, ujaka lirske junakinje, a završava rečenicom koja će se refrenski ponavljati kroz 4 spomenuta  ulomka  (Nije bilo tako), predstavlja najavu proznog ciklusa.

Spojen „šavovima“ pripovjednih elemenata (junaci, atmosfera, točke radnje), ovaj ciklus tematizira rat i smrt unutar obitelji, što su teme prisutne i u ostatku zbirke. Iako jasan u prikazu događaja – samoubojstva daidže, bivšeg vojnika koji se nekoliko godina nakon rata raznio bombom – tekst je pjesnički intoniran, dakle pripadan okviru zbirke.

Čuje skičanje podnih dasaka u stanu iznad, zvuk nakita zgrabljenog šakom, pijane povike. Čuči ispod kuhinjskog šanka, pritišće dijete kao da ga želi vratiti u svoje tijelo, moli ga da ne plače. Buka zamre na trenutak, onda se uskovitla ponovo, krše se zvijezde u zvečki kojom maše neki balavi bog, usitnjeni zveket noževa na njihovim remenovima daje ritam drhtanju njenih rebara. Ogoljena svijest prati topot teških čizama niz stepenice, iščekujući svakog trenutka zvuk provaljenih vrata, sve obustavljeno u tom iščekivanju koje je drobi u kašu groznih vizija, sve izbrušeno u kristalnu jasnoću koja prodire u sva njena čula odjednom i ne posustaje dok se rukavci tišine koji su tekli u njenom pravcu konačno ne ujezere u njenoj glavi. I ona tad otvara oči i vidi — planinu, sivu i zabrinutu. Zraka sunca obasjava kvadrat na podu. Vir prašine. Sama je u zgradi. („Trči preko poligona, blatom prskajući regrute“; str. 35 i 36).

Ugođeni ritam rečenica, pjesničke slike koje komprimiraju vanjsku i unutarnju atmosferu – atmosferu svijesti protagonistice, preobrazivši tjeskobnost u otvorenost i mir; tako bi se, otprilike, mogao sažeti pasus. Ipak, pjesnički elementi ne narušavaju životnost opisane situacije, oštrinu u kojoj promatramo ženu i dijete sakrivene od užasa rata. Upravo jasnoća, uvjerljivost jezika – ili, lakoća kojom jezik prenosi, vrlo široko rečeno, frekvencije svijeta, obilježava izdvojeni ulomak, a tako i zbirku u cijelosti.

Za drugi primjer može se uzeti početna pjesma „krajolik sa stopama u pepelu“: Zakopavam svoj um. Beskorisnu / vodenicu što melje glasove, plastične slamke, / račune, ruke koje zahtijevaju davati / i davati. Svoje ruke vrgnem / niz rijeku. One se u ušću / prisjete svega. U mojoj je glavi / farma krugova. Ako umrem, baš sad, / niko neće dovršiti to što sam pošla reći. I šta ćeš onda / moj jade? (…) (str. 5).

Motiv vodenice, i otvoreni asocijativni niz (proces mljevenja, bacanje ruku niz rijeku, dolazak na ušće) osvježavaju ispovjednu liniju pjesme, oneobičavaju, ali na dovoljno prijemčiv način, monolog o samoći i odlasku. Općenito, zbirka se može odrediti kao oprezan ulaz u dublje, tamnije slojeve jezika koji formiraju raspoloženje i proširuju značenjske potencijale teksta. Ili, kao autentična igra stilskih figura i tonova, ali u izrazu univerzalnog ljudskog iskustva, emocija i stanja.

Spomenuti izraz dozirano je ciničan, gdjegdje i beznadan, dok raslojava identitet – seksualnost i religioznost; nacionalnu i obiteljsku određenost. Pred čitateljem se tako varira obiteljska povijest, nižu seksualna iskustva lirske junakinje i grubo skicira slika 21. stoljeća – s visokom sviješću da samo jezik može detektirati, pobijediti, pročistiti. U tom smislu, mogućnosti poezije su beskonačne, što, primjerice, lijepo formuliraju pjesme niko ne piše kući (Zato me pusti da govorim (…) glasom širokim kao praskozorje, str. 8) i coming out (Nekad je potrebno slagati da bi se rekla / istina, naučila me poezija, str. 10) dok, kao što sugerira zbirka u cijelosti, bjesomučna potraga za istinom, smislom, iznevjerava.

Naslov Reci vatra, pomno osmišljen, izveden i uštiman, s razlogom sve brže kruži malom, ali živom domaćom pjesničkom scenom. Jednom kad kruženje stane, zbirka Selme Asotić zauzet će čvrsto mjesto među ponajboljim naslovima godine, ako ne i znatno duljeg perioda.