Prijatelji, ljubavnici i malo dobrih

Iako joj je Jesmo li to bili mi prvi ukoričeni rad, Louiza Bouharaoua domaćoj publici nije nepoznata. U njenoj biografiji s korica stoji da je dobitnica regionalne nagrade Ulaznica za kratku priču, kratke su joj priče objavljivane u domaćim i regionalnim zbornicima, jedna je od voditeljica udruge Skribonauti, a Jesmo li to bili mi je dobio nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis 2017. za autore/autorice do 35 godina. Rukopis su, dodajmo i to, uredili Olja Savičević Ivančević i Kruno Lokotar.

Što se samog naslova tiče, čini se da je od objavljivanja u svibnju 2019. godine dobio relativnu pažnju. O njemu su pisali Đorđe Krajišnik i Nikola Leskovar, pripadnici mlađe generacije kritičara, a ako tek ovlaš bacimo oko na njihove kritike (odnosno, ako snimimo naslove), vidjet ćemo da Jesmo li to bili mi tematizira odrastanje, odnosno mladost.

Dojmu takozvane generacijske priče doprinose i autoričine izjave – simptomatičan je u tom smislu intervju koji je Bouharaoua dala za Jutarnji list. Iako s razlogom možemo naslutiti da je naslov samog intervjua – "Ja sam glas generacije koju su obilježili diskriminacija, rat, nasilje i prekarni rad..." – moguća manipulacija, čini se da autorica ne bježi od toga da svoj prvijenac okarakterizira kao generacijski fenomen. Time se ovaj roman priključio niski romana koji su se pojavili na sceni u posljednjih nekoliko godina, a koji su na ovaj ili ovaj način pucali na generacijsko. Primjerice, Sven Popović je u romanu Uvjerljivo drugi odabrao figuru urbanog luzera, kulturnog radnika "kojeg nitko ne želi zaposliti", Dino Pešut je u Poderanim koljenima pisao također o kulturnom radniku, "urbanom migrantu", homoseksualcu pritom, dok je Viktorija Božina u Turbofolku u fokus stavila žensko iskustvo odrastanja u ranim dvijetisućitima u Dalmaciji. Ako priču proširimo regionalno, možemo spomenuti i Bojana Marjanovića i njegov roman Sutra ćemo, a valja spomenuti i roman Tijelo od soli spomenutog Leskovara (dobitnik nagrade Prozak za 2016. godinu) koji piše o ratovima devedesetih iz perspektive djeteta (slično kao Ivana Bodrožić u Hotelu Zagorje).

Osim tematski, tekstovi su (izuzev Leskovarova) uglavnom slični u izboru prirode likova, u čijoj su osnovi, kako je napisala Luca Kozina u kritici Pešutova romana, borba s depresijom i općom rezignacijom, prekarnošću, odrastanje u jeku tehnoloških promjena i globalnih financijskih kriza. Iako je svaki od ovih fenomena prisutan na svoj način, svaki je na svoj način problematičan, odnosno nedovoljno precizan. Posebice se to odnosi na rat, gdje je, blago rečeno, neobično da se našu generaciju, rođenu osamdesetih i devedesetih, proglašava kao "obilježenu ratom". Pa nije li upravo generacija naših roditelja ta koja je u ratu ginula i ubijala, rađala djecu i pokapala bližnje? Mi smo ratom obilježeni u smislu u kojem je generacija naših roditelja obilježena Drugim svjetskim ratom (uz, naravno, drugačije povijesne postavke) i Luiza Bouharaoua je toga itekako svjesna, na što ćemo se još vratiti.

Što se tiče prekarnosti, termin je to, kako je objasnio Boris Postnikov na promociji Marjanovićeva romana u Booksi, koji je u širu upotrebu ušao nakon financijske krize 2008., kada je na globalnoj razini zahvatio širok spektar djelatnosti, pa tako i radnike u kulturi. Osobno osjećam forsiranje termina prekarnosti kao stanovito licemjerje srednjoklasnih visokoobrazovanih radnika koji silom žele biti bliži klasi koju analiziraju, dakle radničkoj, ali tu uvijek postoji jedan problem – situacija u kojoj gazda kafića u kojem netko konobari preko ljeta ne isplati plaću, a naplati smještaj, nije niti izbliza slična situaciji u kojoj novac iz grada ili nekog fonda ne sjeda na račun na vrijeme navedeno ugovorom za petogodišnji projekt. Prekarijat ovdje, prekarijat ondje, i termin učas – kao što i Postnikov primjećuje – izgubi kritičku oštricu.

Stanoviti je paradoks s Jesmo li to bili mi taj što navedeni pojmovi (diskriminacija, prekarnost itd.) zaista u njemu postoje kao elementi pripovjednog univerzuma, ali ne u toj mjeri da bi tekst bio poligon za vježbanje neke vrste realizma, kao što je to bilo kod FAK-ovaca, niti je tzv. Zeitgeist nosivi moment u izgradnji likova, kao kod generacijski bliskih autora. Istina, spominju se tu i posljednji balkanski ratovi, nesigurna zaposlenja, seksualne manjine i društvene mreže, ali mnogo manje nego bismo li to mogli naslutiti iz one generacijske odrednice. Mnogo više nego na realistični registar i hvatanja tipskih "stvarnosnih" karaktera, Jesmo li to bili mi bira odmak u lirično, asocijativno i emotivno povišeno – u čovjeka po čovjeku, radije nego u čovjeka po sustavu.

Čini mi se važnim ovdje naglasiti kako sam tekst nije siguran je li zbirka priča ili roman. Ono što često ne bi bio problem, ovdje ipak jest zato što neka od poglavlja (ima ih 11) nikako ne mogu stajati samostalno, a neka su pak posve samostalna i kao da nemaju nikakve veze s ostatkom teksta. Na tom, kompozicijskom, tragu možemo primijetiti neke zanimljivosti koje tekst nosi, primjerice to da posljednjih 7 poglavlja mogu funkcionirati kao posve samostalna cjelina gdje se vrijeme radnje zgušnjava i uglavnom prebacuje u prezent, a i doznaje se najviše informacija o likovima (popunjavaju se prazna mjesta i minus postupci iz prethodnih poglavlja). Ovo je jedan od razloga zašto ja Jesmo li to bili mi čitam primarno kao roman čija priča prati nekoliko generacijski bliskih prijatelja – Dadu, Nina, Danijela i Luciju – kroz priču o njihovoj zajedničkoj ranoj mladosti, odrastanju, razdvajanju i ponovnom spajanju. Neke od važnih motivskih cjelina su pokušaji odrastanja i koncipiranja (obiteljskog) života, obiteljske traume i nasilje, ljubav i prijateljstvo, erotika i putenost.

Drugi problem, osim kompozicijskog, nalazi se u likovima koji, izuzev Lucije, nemaju dovoljno distinktivnih osobina niti funkcionalnih uloga da bismo ih doživjeli kao punokrvne likove. Neki od njih, primjerice Dado, koji je stasom velik, a dušom nježni gej, molekularni biolog koji inače živi i radi u inozemstvu, oživljavaju tek u specifičnim situacijama u koje ih gurne autoričino umijeće slaganja priče ili stilska bravura. Na primjer, u priči Međuvrijeme saznajemo kako je Dadi umrla baka; on je pijan razbio glavu, a prijatelji ga vode na hitnu. Dok leži i čeka da ga previju, Lucija ga drži za ruku, a Dado ju pita: "Kome ću ja sad doći?".

Također, imajući u vidu da je autorica najbolje napisala lik Lucije, vrijedi citirati dijelove jednog duljeg odlomka u kojem Lucija govori svom partneru Danijelu zašto je umorna i neraspoložena:
"Ti kao da ne znaš tko sam ja. Tko sam sve danas bila, tko sve sutra moram biti. Koja je moja šira slika. Ujutro u 7 bila sam kuharica i pralja. Jer treba spremiti doručak, skupiti suhu odjeću, mokru objesiti. U 7:45 sam veterinarka. Jer maca ima šum na plućima pa ju treba prevariti da pojede antibiotik. U 8 sam postala prevoditeljica. Jer stiže zima, jer plinski bojler mora na servis. (...) U 2 sam se presvukla, skrila podočnjake debelim slojem korektora i bila profesorica dugih šest školskih sati. Jer nam trebaju novci jer smo podstanari. (...) Poslije sam spremala nastavu za idući dan do 8:30. (...) A ti sad, u 2:30 idućeg dana, tražiš od mene da budem što? Razočarana djevojka? Ljubomorna djevojka? (...) Da sjednem i da slušam kako si nekoć volio Tomislavu, kako te prevarila, kako tu nema više ništa, kako tu možda ima još nešto pa si je zato večeras mazio po leđima i držao za ruku?"

Ovaj vehementni, stilski ispolirani i emotivno nabijeni monolog jedno je od najjačih mjesta romana, uz poglavlje u kojem Ninov otac, ratni veteran, odlazi u Knin na dan proslave Oluje samo kako bi opsovao sve koje su palili i klali. Njegovom emotivnom "ispadu" prethodi priča o tome kako mu je njegov otac, dalmatinski partizan, prije nego što je otišao na teren dao svoju kapu, prethodno s nje skinuvši petokraku. Više nego što je, vjerujem, bila namjera, ovaj detalj uporabnog predmeta velike simboličke vrijednosti govori o tome kako su ljudi, s koje god strane bili, u principu isti, samo je pitanje kojoj ideologiji podlegnu, koja ih vojska prije regrutira i kakve etičke izbore donose u datim povijesnim okolnostima. Neki su slični politički motivi, poput pronađenih mrtvih tijela Srba, ljudi koji su "imali krivo ime", obrađeni puno plošnije i banalnije.

Jedna od najupečatljivijih osobina Bouharaouinoga pisanja jest ta da se jako dobro snalazi u emotivno povišenim registrima, odnosno da jako zrelo i stilski pametno (na trenutke i briljantno) stavlja u usta likova replike (odnosno, u usta pripovjedača opaske) koje sjedaju baš tamo gdje trebaju sjesti, i time se djelomično kompenzira načelna maglovitost ne sasvim dovršenih likova. Možemo reći da je autorica vrlo dobra stilistkinja kojoj nezgrapnosti u izrazu dolaze kao izuzeci. Doduše, ponekad i ti izuzeci bodu u oko, a česti su u analeptičnim pričama koje likove prikazuju u njihovom djetinjstvu, što je situacija s kojom teško izlaze na kraj i mnogi iskusniji autori. Dadino pitanje – "Kome ću ja sad doć?" – uz naslov romana i uz pitanje koje Dado postavlja Luciji u posljednjem poglavlju – "Jesi li ti ikada mislila da će ovako biti?" – ključno je u tekstualnom svijetu ovog romana (ili zbirke), a sugeriraju osjećajnu obradu nježnosti, prijateljstva, povjerenja, ali isto tako i realističnog registra svakodnevnog mučenja, nasilja i promašaja. 

Uz spomenuto prijateljstvo autorica vrlo dobro ispisuje sve scene koje imaju veze sa seksom i erotikom. Bilo da se radi o unutarnjem monologu ili opaskama pripovjedačice ("Ne mogu vjerovat da će me netko jebat u mojoj ulici", "Nije bio ni visok, ni zgodan, ali je bio snažan"), bilo da se radi o pronicljivom autorskom ja koje suptilnim motivima (često ponavljanje motiva bosih stopala, golog ženskog tijela ispod haljine, protegnutih leđa...), Bouharaoua je očito na svom spisateljskom terenu kad se radi o tjelesnosti i putenosti, što je dodatno naglašeno toplinom dugog dana, sparnim ljetnim večerima, zvizdanom i cjelokupnim ljetno-mediteranskim imaginarijem kojeg koristi. Bouharaoua, inače Splićanka, dio radnje smješta u Dalmaciju, čime se, osim u generacijsku os, upisuje i u onu regionalnu, uz autorice i autore poput Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak i Jurice Pavičića, da nabrojimo samo neke.

Da zaključimo, Jesmo li to bili mi je knjiga prema kojoj se teško jednoznačno postaviti. Iako nosi određene boljke koje su, čini mi se, karakteristične za mlađe autorice i autore, kao što je želja da se mnogi intenzivni tematski sklopovi ubace u isto djelo, problem žanrovskog određenja i nedovršenosti likova i ideja kojima bi oni imali biti nositelji, Bouharaoua ima ono nešto u promatračkom oku svog autorskog ja koje stilskom vještinom svakako umije prezentirati na visokoj razini. Čak i s tim na umu, ne treba pretjerano žaliti za prilikama koje je eventualno propustila u prvijencu – najvažnije je potvrđeno: Luiza Bouharaoua zna pisati.