'Prešućeni jezik': Pažljivo čuvanje intimnih svemira

Relativno nedavno smišljena riječ sonder označava osjećaj koji se probudi kada doživimo spoznaju da svaka osoba na svijetu ima jednako kompleksan, bogat i osebujan unutarnji život kao i mi. Začudna je to misao kada se pojavi u nekom od stotina svakodnevnih mimoilaženja s prolaznicima, posebice u današnjem individualistički orijentiranom svijetu u kojem svi mi pažnju dajemo primarno vlastitom mikrokozmosu. Ipak, u toj šutnji koju neprekidno razmjenjujemo sa strancima sadržane su rijeke riječi, dojmova i osjećaja. Činjenica da nam misli drugih uvijek ostaju skrivene i da je nemoguće proniknuti što je iza tuđe šutnje neizmjerno potencira umjetnost i književnost. Takav je slučaj i s novom knjigom spisateljice Tomica Šćavine koja u romanu Prešućeni jezik (V.B.Z., 2024.) istražuje doseg neizgovorenog te pokušava rastvoriti ženske svjetove i dati zvuk dubokim nečujnim prostorima koji se ondje skrivaju. 

Prešućeni jezik roman je smješten pretežno na otok Prvić, a manjim dijelom u obližnja dalmatinska mjesta te u grad Zagreb. Progovara o trima ženama koje dijele geografiju, no žive u različitim vremenskim razdobljima. Njihove se perspektive isprepliću kroz poglavlja romana, pa čitatelj naizmjenično biva uvučen u 1920., 1972. i 2024. godinu. Tri protagonistice, nazvane prema svojim talentima – Prevoditeljica kiše, Šutiteljica i Skladateljica – iako razdvojene vremenskim ograničenjima, dijele brojne sličnosti, čežnje i životne okolnosti. Okosnica priče jest posebna sposobnost magijskog karaktera kojom svaka od njih raspolaže, što tekstu daje određeni nadrealistički predznak. Kroz poglavlja se čitatelj upoznaje s njihovim životima, odnosima s partnerima, ljubavnicima i obitelji, a ponajviše s njihovim unutarnjim svjetovima i raskorakom između zadatosti društva i vlastitih žudnji.

Afirmacija ženstvenosti, odnosno ženskog libida, jedna je od je niti koje vode roman. Autoričino transparentno i neuvijeno progovaranje o tom aspektu ženskog identiteta svakako treba pohvaliti, a u psihoanalitičkim postavkama romana daje se naslutiti i njena profesija psihologinje. Kroz gradaciju različitih doživljaja seksualnosti i seksualnih iskustava svojih likova autorica ujedno piše kritiku tradicionalnog shvaćanja žene i njene društvene uloge, te slavi osviještenost, traženje slobode i predanost istraživanju svega što sačinjava ljudskost.

Izoliran i tradicionalan život otoka početkom dvadesetog stoljeća čitatelj prati kroz lik Prevoditeljice kiše, nepismene žene kojoj je nemogućnost potpunog razumijevanja svijeta nadomještena darom tumačenja poruka preko kišnih kapi. Od spomenutih žena ona je najsputanija – vrijeme provodi čekajući i sanjareći o mužu u dalekoj zemlji, a kada joj se on vrati, naivnost i maštanje mjesto ustupaju dubokom razočaranju i nezadovoljstvu. Njena sveprožimajuća čežnja za voljenim čovjekom i njihovom obitelji ne ispunjava se, te joj žudnje, isprva pune nade, polagano postaju kaznom i zatvorom. Potisnuta seksualna energija i neutažena žudnja Prevoditeljice kiše rezultat su njene podčinjenosti muškarcu koji u njoj ne vidi mnogo više od sredstva za upražnjavanje vlastite pohote i utrobe za dijete. Suočena s nasiljem kojim joj uzima tijelo i duh, ona se povlači u sebe, u sjećanja i maštanja, umrtvljuje se i polagano nestaje.

Korak dalje u emancipaciji želja odlazi lik Šutiteljice na istom otoku u drugoj polovici 20. stoljeća. Nerazumijevanje svijeta u ovom je slučaju usmjereno prema njoj – nijema od malih nogu, Šutiteljica proživljava ugnjetavanja i ponižavanja proizašla iz predrasuda i zabluda o njenoj osobnosti. Suprotno takvim osudama onoga što se ne uspijeva razumjeti, Šutiteljičin dar jest osluškivanje tuđih šutnji, odnosno, svega onoga što se potisne i ne izgovori. Otvrdnula od ruganja i fizičkog rada, njena ženstvenost i senzualnost počnu se buditi kroz zaljubljenost u oženjenog sumještanina, te se kroz daljnja čuvstvena iskustva nastavljaju razvijati i otkrivati slobodu. Šutiteljica predstavlja most od potisnutosti do oslobođenja – kroz djetinjstvo i mladenaštvo nametnuta joj je čednost te je prisiljena trpjeti nijekanje svoje ženstvenosti, zbog čega novonastale seksualne porive i probuđene osjećaje potiskuje i smatra neprimjerenima. Nakon konačnog popuštanja požudi, razotkriva novi element svoje osobnosti, skriveni svijet u čije istraživanje tek kreće.

Suvremeni je pak otočki svijet prikazan kroz perspektivu lika Skladateljice, žene koja osjeća zvukove predmeta i od njih stvara glazbu, a koja preispituje i ponovno izgrađuje svoj identitet nakon prekida višegodišnje veze koja joj je umrtvila osjetila. Kroz njen lik, koji uspijeva umaći granicama otoka, napokon se ostvaruje potencijal ženstvenosti, putenosti i individualnosti koje tradicija i društvo pokušavaju zatrti. Sloboda u njenom slučaju znači nesmetano istraživanje vlastite požude i seksualnosti, neobavezna Tinder poznanstva i eksperimentiranja kroz koja iznova upoznaje i prihvaća sebe. Skladateljica je značajna utoliko i što romanu doprinosi zasebnim dijelom, Dnevnikom otvaranja, u kojem njen lik kroz dnevničke zapise bilježi iskustva tijekom života u Zagrebu i iz prve ruke uvodi čitatelja u svoje prijateljske, romantične i seksualne odnose. Njeno fizičko i emocionalno otvaranje pred čitateljem, prijateljima i partnerima istovremeno je i proces otvaranja prozora u njenu psihu i rekonstruiranja identiteta razlomljenog nezadovoljavajućom vezom. Skladateljica predstavlja ideju suvremene, samosvjesne, kompleksne žene koja proaktivno i bez ustručavanja traži izvore svog zadovoljstva i ispunjenja.

Šutnja, odnosno, prešućivanje, integralni je dio priča svake od protagonistica. Ona dijelom ima negativan predznak jer predstavlja granicu razumijevanja njih i svijeta – nemogućnost komuniciranja čini ih izopćenicama, a njihove misli i doživljaji ostaju sakriveni i neshvaćeni. Usto, s prešućenom i potisnutom erotičnošću osuđene su tek na djelomično poznavanje i ostvarenje svoje individualnosti. S druge pak strane, u izostanku govora i buke živi njihov vlastiti kozmos, rastu ideje, osjećaji, znanja i talenti kojima raspolažu. Ta primjesa magičnog realizma potencira njihove tišine i daje im onostranu, transformativnu kvalitetu naspram svakodnevnosti i banalnosti sveprisutnog govorenja. Njihove šutnje pune su vitalnosti i otpor su galami ljudi koji se rugaju i osuđuju, dreci muškaraca koji se nadimaju, pravilima i očekivanjima društva. U njima tri žene, ponekim posredstvom sudbine i buletina, poruka ispisanih na papiru, sastavljaju vlastiti jezik koji ih povezuje kroz vrijeme i generacije. Valja napomenuti da ispreplitanje magije i realizma uspješnije zaživljava u dijelovima o Prevoditeljici kiše i Šutiteljici, dok mu suvremenost Skladateljičine okoline, interesa i jezika mnogo manje leži.

Prešućeni jezik izrazito je poetski napisan roman koji obiluje impresionističkim opisima i zapažanjima. Autorica si u svakom poglavlju daje lirskog oduška, posebice obraćajući pažnju na skiciranje mediteranske atmosfere i otočke kulture te obogaćujući tekst dijalektom, što doprinosi sugestivnosti i autentičnosti jezika. Autoričino tkanje teksta nježno je i slikovito, poput pisanja profinjenih i tugaljivih ljubavnih pisama. Međutim, takva dopadljivost gdjekad zna skliznuti u sentimentalnost i površnost te se ponekad javlja dojam da je izostao značajniji urednički upliv. Dojma sam da bi knjiga bila upečatljivija da je poetski izraz kondenziraniji, a isto vrijedi i za samo pripovijedanje koje često skrene u suvišne rukavce i digresije te zaguši mistični doživljaj likova i radnje. Također, na odmet ne bi bila niti bolja stilska i jezična distinkcija među perspektivama protagonistica, izostankom koje je praćenje niti priče svake zasebne žene mjestimice otežano.

No čak i bez boljih kompozicijskih ili stilskih rješenja, roman Prešućeni jezik dobar je i upečatljiv uvid u emocionalni svijet različitih generacija žena i stilizirana pripovijest o njihovoj emancipaciji. Uz odvažno biranje teme i nesputanost u izražaju, Tomici Šćavini treba pohvaliti i živopisan prikaz prošlosti i sadašnjosti otočke sredine te vješto uklapanje elemenata magičnog realizma u jadranski krajolik. Isto tako, ovaj roman čini se nezaobilazan u kontekstu pisanja o traženju samospoznaje i ispunjenja kroz uranjanje u tjelesnost, čulnost i silinu ženstvenosti, iz čega neminovno proizlazi i postepeno rasterećenje od društvenih tradicija i ograničenja patrijarhata.

Naposljetku, Prešućeni jezik može se čitati i kao posveta čudesnoj prirodi šutnje i njenom pažljivom čuvanju raznolikih intimnih svemira i imaginarija, te pokušaj rasvjetljavanja barem djelića onog neprimjetnog i neizgovorenog u sebi i drugima.