Nekoliko (aspektualnih) zapažanja o recentnoj pjesničkoj produkciji

Čim sam pristao napisati ovaj tekst o regionalnoj pjesničkoj produkciji, s naglaskom na mlađu pjesničku generaciju, posumnjao sam u relevantnost pozicije iz koje komentiram. Naime, u posljednje vrijeme suvremenom poezijom bavim se ponajviše u akademskom okviru, objavim pokoji kritički tekst, i to uglavnom odabranih knjiga, onih koje mi se „sviđaju“ i koje zaslužuju afirmativniju ocjenu. U tom smislu ne mogu se baš postaviti u poziciju kritičara koji je bar prelistao sve pjesničke knjige objavljene do kraja 2024. godine, što je pet minuta do drugog, produženog deadlinea za predaju ovog teksta.

Pa ipak, mislim da sam uspio odabrati valjan ulazni rakurs i legitimirati svoju komentatorsku poziciju: komentar utemeljujem na iskustvu žiriranja u regionalnom književnom izboru „Štefica Cvek“. Iako je prva „Štefičina“ godina bila isključivo orijentirana na prozu (2022.), posljednja su dva izbora (2023. i 2024.), otkada i sām sudjelujem u procesu žiriranja, ravnopravno uključila sve književne rodove, vrste, žanrove. Riječ je o književnom priznanju, što čitatelji(ce) portala Booksa.hr dobro znaju, koji se dodjeljuje za književna djela objavljena tijekom minule godine. Pri izboru je na snazi dvojaki kriterij: estetska dimenzija djela (književni postupak, forma, stil) i angažman (odgovor na zajedničku stvarnost s određenog aspekta: feminističkog, queer...). Vrednuje se inovativnost u smislu specifičnosti književnog odgovora na društveno-političku stvarnost.

U izboru su se, pored ostalih manje zapaženih ili izvan „Štefice“ posve nezapaženih, našle gotovo sve regionalno važnije i čitanije pjesničke knjige, što je ukazalo na činjenicu da je recentna regionalna poezija jednako angažirana kao i proza. Kriterij kojim sam se kao posebno za poeziju opredijeljen član žirija vodio je teza povezana s teorijom književnog diskursa: kritički/subverzivni potencijal književnosti kao diskursa je ne samo u mogućnosti (kritičke) mimeze stvarnosti, već i u mogućnosti podražavanja i podrivanja svih drugih diskursa, to jest jezika preko kojih se stvarnost konstruira i preko kojih se stvarnost percipira.

Jedan od regionalnih pjesničkih primjera takve tendencije je drugom po redu „Šteficom“ ovjenčana zbirka pjesama Reci vatra (2022) Selme Asotić. Njezinu pjesničku građu, između ostalog, čine i različiti jezici/diskursi (pravni, novinarski, akademski) koje različitim – poetskim – strategijama, kroz očište svoje lirske junakinje i drugih pjesničkih subjekata (kolektivnih, individualnih, bezglasnih ili onih kojima daje glas) pjesnikinja podriva razotkrivajući njihove objektivizirajuće, viktimizirajuće, kolonijalne, zapravo pogubne učinke. Iako na razini cjeline slabija, ovogodišnjom „Šteficom“ ovjenčana zbirka Kuća se nije mrdnula (2023) Jelene Anđelovske, osim tematski (reperkusije rata, manjinska/queer perspektiva, intimistička i socijalna topika), zbirci Selme Asotić se približava i izvedbeno (prepleti različitih diskursnih matrica, žanrova, modusa), osobito u načinu na koji se jezičnim/diskursnim/performativnim strategijama suprotstavlja – kulturalnom, društvenom, političkom, obiteljskom, kapitalističkom – sveopćem patrijarhalnom nasilju.[1]

Prema naslovnom motivu i nekim njegovim značenjskim silnicama, zbirka Jelene Anđelovske se naslanja na poetički, tematski, izvedbeno drugačije i, prema mom sudu, višestruko i nepobitno jače Temeljenje kuće, drugu po redu zbirku Marije Andrijašević, s kojom dijeli ovogodišnju „Šteficu“. Zbirka Anđelovske je angažirana i na razini teme, okrenutosti prema izvanjskom. Zbirka Andrijašević je usmjerena ka unutarnjem, odlikovana jednom drugačijom poetskom (samo)refleksivnošću, zbog čega bi se mogla čak nazvati i dezangažiranom, mada je feminističkom čini način obrade/poetizacije naslovnog motiva i pozicija lirske junakinje (koja se može poistovjetiti s pozicijom junakinje njezina prvom „Šteficom“ ovjenčanog romana). Reklo bi se da je „supostavljanjem“, to jest prema prethodno spomenutim parametrima vrednovanjem ovih dviju zbirki, „Štefica“ ukazala na mogućnost slojevitijeg razmatranja i suptilnijeg promišljanja višestrukosti relacioniranosti – vrijedi opet staviti naglasak na: književnog – teksta i izvanknjiževnog konteksta.

No, ostavljajući ovu problematiku po strani, „Štefica“ je omogućila povlačenje regionalnih paralela. U ovom kontekstu zanimljivim mi se ukazao motiv kuće ili srodnih motiva (kakav je vrt), što nosi značenja u vezi s (ne)identitetom, (pre)osmišljavanjem vlastite stvaralačke i ine pozicije itd., i što povezuje niz zbirki regionalnih pjesnikinja bliskih, ali i različitih generacija (srpske pjesnikinje J. Anđelovske, hrvatske pjesnikinje M. Andrijašević ili pak od njih znatno mlađe bh. pjesnikinje Nikoline Todorović). Također je jedna od paralela tematiziranje/poetiziranje reperkusija ratova 1990-ih kod pjesnik(inj)a starijih ili mlađih generacija i (re)aktualiziranje ratne tematike u današnjem globalnom kontekstu (prisjetimo se, primjerice, već sedam godina starog prvijenca Dijale Hasanbegović, koji je glede teme poveziv sa zbirkom S. Asotić i generacijski joj bliže J. Anđelovske, pa i s, primjerice, zbirkama Amine Bulić ili N. Todorović). Povukla se paralela i u načinu na koji ove pjesnikinje tematiziraju/poetiziraju žensko obiteljsko i feminističko nasljeđe kao i – isto tako na feminističkom fonu – složen odnos s muškom stranom obitelji, točnije s ocem (posebno u zbirkama S. Asotić, M. Andrijašević N. Todorović, a što je tematska okosnica i u ovogodišnjom „Šteficom“ ovjenčanoj prozi Tee Tulić). Eto, to su samo dvije-tri od brojnih poetičko-stilskih ili tematsko-motivskih značajki prema kojima se može mapirati – zajednička – regionalna pjesnička produkcija.

Pored sustavnije analitičko-kritičke obrade književnog korpusa prije i poslije godišnjeg izbora, ono što „Štefičin“ vidokrug za komentiranje, u ovom slučaju recentne regionalne pjesničke produkcije, čini najtransparentnijim je proces razmatranja i izbora koji se odvija mimo „tržišne“, to jest regionalne književnoprodukcijske logike. Jedino se ovdje događa da preeksponirana ili prepromovirana knjiga objavljena kod velikog izdavača i za koju se ni ne sumnja da će biti odreda nagrađivana potpadne u užem krugu izbora, dakako shodno analizi i kritičkoj ocjeni članica i članova žirija. Teško se drugdje može dogoditi da finalno priznanje, kao ove godine, podijele knjiga M. Andrijašević objavljena kod velikog izdavača ili samizdat knjiga makedonske pjesnikinje Kalije Dimitrove, isto tako nakon pomnog razmatranja članova i članica žirija prema zadanim ocjenjivačkim parametrima. Valja istaknuti da se ove godine u drugom krugu izbora našla knjiga Vejavica: maršal-depresija Ivane Maksić, pjesnikinje čije knjige, mada spadaju u sam vrh regionalne suvremene poezije, zbog produkcijske „neatraktivnosti“ i male naklade ne uspijevaju biti regionalno distribuirane širem i „profesionalnom“ (stručnom, kritičkom) čitateljstvu.

Slučaj spomenute knjige I. Maksić, o kojoj sam pisao za Booksu, potaknuo me na razmišljanje o kritičarskoj (ne)spremnosti za vrednovanje diskursno/žanrovski hibridnih djela. Prethodne knjige I. Maksić izvrsne su za oprimjeravanje razlike između svojstva „lirskog“ (u vezi s tradicionalnom koncepcijom lirike) i „poetskog“ koje je nadpojam „lirskom“ i koje uključuje poetsku razgradnju jezika i s čim je povezana pri početku teksta spomenuta teza o samim jezicima/diskursima kao poetskom materijalu. Za suvremenu je poeziju stoga karakteristično da kao svoj materijal uzima druge jezike/diskurse/žanrove i da ih poetski razgrađuje, pa je njezin diskursni, to jest žanrovski sastav uglavnom heterogen, hibridan. Zato se, primjerice, godinu dana prije „Šteficom“ ovjenčana knjiga A htela sam Maje Solar etiketirala kao pjesnička zbirka, a pod poezijom se i u kritici i u procesu „Štefice“ posljednja knjiga I. Maksić također podvela pod poeziju. Knjiga M. Solar se prema određenim parametrima, pa i prema stihovanim dijelovima teksta, zaista i može nazvati pjesničkom.

Ipak, je li opravdanom knjigu I. Maksić, sastavljenu od žanrovski heterogenih i izrazito „proznih“ crtica, odrediti kao poeziju? Kao što je knjigu M. Andrijašević moguće i opravdano jednoznačno odrediti kao zbirku pjesama u prozi. Iako su ovo teorijski složenija pitanja koja zadiru u aksiologiju pjesničkog/lirskog teksta/diskursa, kritika tekućeg pjesništva s njima će se svakako morati suočavati, kao i izoštriti alate za pristup i vrednovanje tekstova koji se zbog njihove hibridnosti uglavnom paušalno i jednoznačno smještaju na „pjesnički“ pol.

Kao što je razvidno iz prethodnog nasumičnog navođenja knjiga i autorica, s ciljem stavljanja u središte sam – književni – tekst, u „Štefičinu“ procesu ravnopravno su sup(r)ostavljeni veliki i mali izdavači, baš kao i starije i mlađe pjesničke generacije. Pokazalo se to da se knjige koje predstavljaju značajne ili glede tekuće izdavačke sezone značajnije pjesničke događaje nisu „producirane“ pod velikim izdavačkim etiketama. Dapače, najčešće nisu ni „producirane“, u pogledu medijske ili društvenomrežne eksponiranosti ili „preporučenosti“.

Isto se tako pokazalo da pjesničku novinu ne nosi mlađa pjesnička generacija, ako se uzme natječajni kriterij za „mlade“ pjesnik(inj)e, do 35 godina. Dapače, zanimljivo je da su se svježinom pjesničke imaginacije istaknule pjesnikinje koje su svoje prvijence objavile u „zrelijem“ životnom/autorskom razdoblju. Iako im se kao cjelinama mogu pronaći različite manjkavosti, zbog zanimljivosti postupka (ludički momenti, intertekstualni i interdiskurzivni postupci, specifična poetizacija grada, motivi/tematika koji bi bili zanimljivi za analizu s ekokritičkog stajališta...), istaknuli su se prvijenci dante Suzane Kos, Taj glas glumice Jelene Miholjević, zatim druga po redu zbirka pjesama KostFutura Anete Vladimirov. Istaknula se i zbirka Dani kositra i jeke Andrijane Kos Lajtman, književne teoretičarke, kritičarke i pjesnikinje već formirane autorske poetike. Zbirka makrotematski pokriva većinu u ovom komentaru uvodno spomenutih preokupacija većine suvremenih pjesnik(inj)a kroz poetizaciju biografskih činjenica iz života Vesne Parun, lirskog subjekta zbirke, što je uspio i u regionalnom tekućem pjesništvu apartan postupak.

S druge strane, ponajmanje su „novuma“ donijele zbirke (naj)mlađe pjesničke generacije. Osobito je to bio slučaj sa srpskom pjesničkom scenom (nasumično: Anđelka Isidorović, Gala Odanović, Višnja Begović, Vitomirka Trebovac...) iako se zbirke, makar u kontekstu izbora za „Šteficu“, bave aktualnim i zanimljivim temama, a nerijetko otvaraju i zanimljive aspekte. Međutim, pate od plošnosti u pjesničkoj izvedbi, općih mjesta suvremene poetike, s ponekom uspješnom pjesmom ili simpatičnim dosjetilačkim momentom; kao da je većina materijala proizvedene u sklopu radionica kreativnog pisanja. Također, u nekim od ovih zbirki uočava se previše posezanje za pjesničkim instrumentarijem stvarnosne (narativne, mimetičke, metonimijske...) poetike koja je uveliko nadgrađena ili posve dezintegrirana, primjerice u poeziji hrvatskih pjesnik(inj)a (naj)mlađe generacije (nasumično: Marija Dejanović, Monika Herceg, Denis Ćosić, Tomislav Augustinčić, Josip Čekolj...).

Naposljetku, ono na što „Štefičin“ proces već treću godinu ukazuje i što pokušava rješavati u svojim kapacitetima, dva su problemska žarišta koja se tiču i mapiranja ili sveobuhvatnog kritičkog sagledavanja regionalne pjesničke produkcije kao zajedničke. Prvo je rješavanje distribucijskih problema: kritičkom i koliko je moguće širem čitateljstvu treba omogućiti ravnopravnu dostupnost knjiga objavljivanih pod većim izdavačkim etiketama i u većim nakladama kao i onih objavljivanim u „rubnim“ izdavačkim okolnostima. Drugo je otvaranje prostora za kritiku lišenu izdavačko-produkcijskih, marketinških utjecaja, to jest kritiku koja će teći mimo zahtjeva za popularizacijom čitanja poezije. Možda je vrijeme da se počnemo manje „odvaljivati“ poezijom (parafraziram naziv, ali ne kritiziram, da se razumijemo, inače mi jako dragu Facebook stranicu), a više poticati višeaspektni kritički govor o poeziji. Predložio bih pokretanje projekta u vidu otvaranja zasebnih rubrika samo za kritiku regionalne pjesničke produkcije.

Komentar suvremene pjesničke produkcije ne može proći bez apostrofiranja kritičke prakse. Mišljenja sam da uloga kritike nije u populariziranju poezije (zaista, ne trebaju svi čitati poeziju ni kritiku!), već u konstruktivnom problematiziranju određenih aspekata recentne poezije i njezine produkcije. Upravo, dok zaokružujem ovaj komentar, dovršavam čitanje dvaju kritičkih tekstova s portala koji se odlikuju izvrsnom kritičkom praksom: s Bookse (koja sudjeluje u „Štefičinoj“ kritičarskoj agendi, a i inače pridonosi mapiranju regionalne književne scene) i Kritike h, d, p (koja kritici podliježe i vlastitih izdanja, što je regionalno gledajući jedinstvena praksa). Riječ je o kritikama zbirki Pitanje nadležnosti Aljoše Puzara i Ljubav je glagol Srđana Sandića. Prvu („Pitanje nadležnosti: što tekst čini pjesmom?“) potpisuje Tomislav Augustinčić, a drugu („Fali pjesnika“) Marija Skočibušić. Iako mi zbirke o kojima pišu tek trebaju stići i tek ih planiram pročitati, što znači da se možda i neću složiti s kritičar(k)om, a na temelju praćenja, između ostalih, njihova prethodnog kritičarskog rada, izdvajam ove tekstove jer odražavaju kritički stav i diskurs kakav nam je potreban u budućoj praksi praćenja i mapiranja regionalne pjesničke scene. Dakle, osviješteno aspektualno i argumentirano, bez snižavanja diskursa, istovremeno govoriti o konkretnoj pjesničkoj knjizi i otvarati pitanja o naravi i vrijednosti „poezije“ i „poetskog“.

Posljednjih se godina dosta „poezije“ može naći i u polju dramskog stvaralaštva (naj)mlađe generacije. Spomenut ću izrazito transgresivno dramsko pismo Espija Tomičića (monolog Your Love Is King). Pjesnikinje poput M. Herceg (knjiga „poetskih drama“ Ubij se, tata) i M. Dejanović upustile su se i u dramski diskurs, što je također zanimljiv fenomen koji je već potaknuo određene kritičke i teorijske opservacije.

Sve u svemu, regionalna pjesnička produkcija je izrazito živa te u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu šarolika, možda i šarolikija od prozne. Najbolje pjesničke knjige, opet regionalno gledajući tri do četiri u jednoj izdavačkoj sezoni, događaju se pod okriljem velikih izdavačkih etiketa, kao i u rubnim produkcijskim uvjetima, nerijetko bez ikakvog marketinškog ili društvenomrežnog pogona, teže dopirući kako do šireg tako i užeg, „profesionalnog“ čitateljstva.

[1] Zanimljivu tezu o problematici nasilja kao temi u književnosti, u sklopu temata koji su organizirale Pobunjene čitateljke uoči „Štefice“ u Beogradu 2022. godine, razvila je Marija Ratković na primjeru jedne pjesme Dijale Hasanbegović iz zbirke Neće biti djece za rat (2018), objavljene i u Sarajevu i u Beogradu.