Witold Gombrowicz:
Posmrtna autobiografija (Fraktura, Zagreb, 2014.; S poljskog preveo
Mladen Martić)
Witold Gombrowicz (1904. – 1969.) velikan je poljske i svjetske književnosti dvadesetog stoljeća. Svoje prvo djelo,
Uspomene iz puberteta, objavio je 1933., a čuveni roman
Ferdydurke četiri godina kasnije.
Godine 1939. igrom slučaja našao se na brodu koji je plovio u daleku Argentinu gdje će ostati gotovo četvrt stoljeća. U Posmrtnoj autobiografiji Gombrowicz detaljno opisuje okolnosti pod kojima se otisnuo na ovaj daleki put. Nije se radilo ni o kakvom pomno isplaniranom bijegu pred nadolazećim nacističkim terorom koji se u to vrijeme nadvio nad Poljsku i cijelu Europu, kako se ponekad pogrešno navodilo, već doista o čistoj slučajnosti. Jedan običan susret s piscem Czeslawom Straszewiczem u varšavskoj kavani Zodiak odvest će Gombrowicza na drugi kraj svijeta.
Za boravka u Buenos Airesu nastala su njegove drame
Vjenčanje i
Opereta, te romani
Trans-Atlantik, Pornografija, Kozmos,
Bakakaj, prošireno izdanje njegove prve knjige, a nipošto ne smijemo izostaviti
Dnevnike (
Dnevnik I: 1953-1956, Dnevnik II: 1957-1961, Dnevnik III: 1961-1966 i Dnevnik IV: 1967-1969).
Posmrtna autobiografija je antologija autobiografskih ulomaka koje je Wlodzimierz Bolecki odabrao iz nekoliko Gombrowiczevih djela: Dnevnici I-IV, Publicistika I-II, Testament. Rozmowy z Dominique de Roux, Wspomnienia polskie. Wedrowki po Argentynie, te iz korespondencije Gombrowicza s Jozefom Wittlinom, Jaroslawom Iwaszkiewiczem i Arturom Sandauerom. Knjiga je komponirana kao kontinuirani tekst, poredan kronološki, a u stanovitom smislu, kako se navodi u bilješci urednika poljskog izdanja, narativno i tematski.
U uvodnim poglavljima, uz primjerenu dozu humora, ali i sjete, Gombrowicz nam priča o svojoj obitelji, plemićkim korijenima, školovanju, prvim literarnim pokušajima (i posrtajima), književnoj sceni u Poljskoj između dva rata, te prijateljevanju s nekolicinom autora. Iz ovog dijela vrijedi izdvojiti i podvući poglavlje posvećeno Bruni Schulzu, velikom poljskom piscu čiji se Dućani cimetne boje te Sanatorij pod Klepsidrom i danas prepoznaju kao jedinstveni dragulji europske književnosti, te ono o Stanislawu Witkiewiczu – "Bili smo trojica, Witkiewicz, Bruno Schulz i ja, tri mušketira poljske avangarde iz razdoblja međuraća."
U argentinskom dijelu pronalazimo bilješke o J. L. Borgesu i Ernestu Sábatu.
Koliko su Dnevnici bili važni samom Gombrowiczu, vidimo iz ovog kratkog zapisa: "Hvala Ti također, Najviši, na Dnevniku. Jedan od najdramatičnijih trenutaka u mojoj povijesti bio je taj kada su se rodili prvi ulomci Dnevnika… Koje li sigurnosti kada se pokazalo da od jada mogu komentirati sebe – to mi je trebalo, postati svojim vlastitim kritičarom, glosatorom, sucem, redateljem, oduzeti onim mozgovima moć presuđivanja… tada se ostvarila moja nezavisnost!"
Slijedi povratak u Europu 1963. i u ovom europskom, točnije – francuskom dijelu, Gombrowicz piše o poslijeratnoj Europi, o Genetu, Barthesu, Sartreu, Camusu, novom francuskom romanu, o svom odnosu prema religiji i komunizmu, o kritici (vrlo kritički), o Miloszu i Sinkiewiczu, ali između svega i u svemu što piše, pronalazimo Poljsku.
Nikada ju nije posjetio nakon što je 1939. otišao, no stalno joj se vraćao na svaki drugi način. Razmišljao je i pisao o poljskoj književnosti, ljudima, tragedijama i zabludama, zemljaci su ga posjećivali u njegovom francuskom domu, u Venceu i, kolikogod tankoćutnu uhu moglo zazvučati patetično i zašećereno, valja reći: Witold Gombrowicz nosio je Poljsku u svom srcu.
Posmrtna autobiografija majstorski je komponirano djelo koje će podjednako voljeti štovatelji djela Witolda Gombrowicza i oni koji će to tek postati. Ovo je i odlična polazišna točka, uvod u djelo jednog uistinu velikog i nezaobilaznog književnika. Kao Homo poeticus Danila Kiša ili knjige eseja Milana Kundere, i Posmrtna autobiografija je jedno od djela iz kategorije 'od pisca za pisce'.
Na kraju, nadamo se da će nakon Bakakaja, Trans-Atlantika i Autobiografije, napokon uslijediti i hrvatsko izdanje Dnevnika.
F.B.
foto: Horacio Coppola:
Buenos Aires 1936. (
Wikimedia)
