Trans-Atlantik

znači izuzetno važan moment. Tim se romanom pisac vraća u književni život poslije gotovo petnaestogodišnjeg izbivanja, uvjetovanog svjetskim ratom i velikim promjenama koje je on izazvao na javnom i osobnom planu. Gombro­wicz je te godine proživio u Buenos Airesu, u transatlantskom izbjeglištvu, daleko od Poljske (gdje se čak mislilo i tvrdilo da je mrtav) i izvan poljskoga književnog života. U takvoj egzistencijalnoj i književnoj izolaciji kakva je bila Gombrowiczeva pisci obično reagiraju tekstovima obilježenima 'domotožjem', oplakujući svoju bezdomovinsku kob i opijevajući zavičajno gnijezdo kao izgubljeni raj na zemlji. (...)

Gombrowicz reagira posve drukčije, u stanovitom smi­slu suprotno. Poslušan svojoj proturječnoj, prkosno prevrtljivoj naravi, ali i svojoj književnoj strategiji, on na razoran pritisak nostalgije za domovinom odgovara bjesomućnom, negatorskom romanesknom satirom 'slatkog nam poljaštva'. Već se naslovom tog romana - Trans-Atlantik - fiksira temeljno pripovjedačevo stajalište: u romanu se na sve 'naše', 'domaće', 'poljsko' gleda s druge strane Velike vode, iz onostrane geografske (i ne samo geografske) udaljenosti, odakle se ne vide narodi, nego ljudi, odakle se ne apostrofira Poljak, nego čovjek - s onom svojom mukom koju je Njegoš iskazao riječima 'što je čovjek, a mora biti čovjek'.
(Zdravko Malić)