U postjugoslavensku književnu produkciju, kojoj je
ova rubrika posvećena, naslov na koji se namjeravam osvrnuti spada tek rubno. Pa ipak, upravo neobične okolnosti koje su učinile da pjesnička knjiga
Krajolici, ljudi i ptice Adriana Oproiua dođe do domaćeg čitatelja mogu biti od izuzetnog interesa za sve nas koje/i se zanimamo za dinamiku i aporije (post)jugoslavenskoga književnog polja.
Inače iz mjesta Curtea de Argeș u Rumunjskoj, Oproiu proteklih desetak godina živi u Zagrebu, gdje s Anom Brnardić Oproiu i Goranom Čolakhodžićem, također afirmiranim pjesnicima, aktivno prevodi književnost s rumunjskoga na hrvatski i obratno. Uporedo s prevodilačkim radom, on sve vrijeme i piše na svom materinjem jeziku, na kojem mu je 2012. u Bukureštu i objavljena zbirka poezije Căpcăunul Ierbivor (u slobodnom prevodu Bauk Biljojed).
Krajolici, ljudi i ptice druga su Oproiuova knjiga, a na hrvatskome je imamo priliku čitati upravo zahvaljujući Čolakhodžiću i Brnardić Oproiu. Međutim, specifikum ove knjige ogleda se u činjenici da, barem zasad, ona postoji samo u prevodu. Floskula o piscima i prevoditeljima koji djeluju i žive 'između' različitih kultura i književnosti u slučaju Krajolika ispostavlja se tako neobično ilustrativnom: riječ je o knjizi koja se jezikom vezuje uz rumunjsko književno polje i kulturni kontekst, dok je vlastitu materijalnost (tj. uknjiženje) stekla u onom hrvatskom. Nije pretjerano pretpostaviti ni da je Oproiu, kao blizak suradnik svojih prevoditelja, imao i kontinuiran uvid u proces nastanka vlastite poezije na hrvatskom – što bi njegovoj knjizi priskrbljivalo još jednu dimenziju kompleksnosti i posebnosti.
Krajolici, ljudi i ptice donose četrdesetak pjesama, u otprilike podjednakoj mjeri pisanih u stihovanom i proznom formatu. Pritom, već i naslov knjige nagovještava glavne tematsko-motivske formacije s kojima ćemo se susresti u Oproiuovoj poeziji. Ona evocira izobličene i izmještene, makabrične pejzaže, obilježene slutnjom destrukcije i mogućnosti njihova brzog (ratnog?) iščeznuća; ocrtava niz likova (Štakac, žena-jednorog, Orlan, Ćoro) ambivalentnog ontološkog statusa, o kojima nas informira tek sporadično i fragmentarno; razvija, napokon, ornitološku motiviku (motive, primjerice, ždralova i šljuka), kojom na izvjestan način 'podebljava' svoje simboličke zalihe.
Za razliku od niza zapaženih pjesničkih naslova objavljenih u postjugoslavenskim okvirima u proteklih nekoliko godina, kao što su
Kowloon Anje Marković ili
Projekt Poljska Ivana Šamije,
Krajolici ne počivaju na čvrstome i eksplicitno ispostavljenom konceptu, no oni ipak figuriraju kao poprilično kompaktna cjelina. Osim prepoznatljivoga pjesničkog subjekta koji nas, premda nenametljiv, redovno podsjeća na vlastito prisustvo, pjesme iz
Krajolika povezuje i, kako bi se to reklo kad je posrijedi pripovjedna proza,
svijet u koji su smještene (tj. koji oblikuju). Riječ je o grotesknome, onirički i magijski kodiranom kozmosu, u koji se poezija nerijetko upisuje kao inkantacija, magijska formula ili šamanska invokacija.
U potonjem smislu, pjesmu u prozi Ždralovi, koja je uz to i izgrađena na ornitološkim motivima, možemo uzeti kao autopoetičko očitovanje: "u mogućem svijetu, Komitet pisaca u okviru Muzeja književnosti izdat će hitnu naredbu svim pjesnicima da pišu o ždralovima. [...] pjesnici će opet biti šamani, jednom godišnje, onda kad je pomrčina sunca, izmislit će novu poetsku igru, čudotvornu, napisat će, na primjer, močvara i tom će riječju pozvati ždralove da se odmore, ponavljajući je, tiskajući je na stotinama i tisućama papira, napisat će zmija, žaba, riba i mekušac, te će ih pozvati na ručak. (...)"
Čini mi se da Krajolici na razini tematike, tehnike i pjesničkih postupaka crpe kako iz rumunjskih, tako i iz hrvatskih, te iz, šire gledano, postjugoslavenskih književnih tokova, formacija i nasljeđa. Primjerice, njihovoj gustoj i snolikoj atmosferi, kao i bizarnim motivima i 'prizorima' koje Oproiu ponekad s neskrivenim zadovoljstvom raspisuje (npr. u dionicama o ženi-jednorogu), nije teško naći presedane u rumunjskoj pjesničkoj tradiciji. Spomenute sastavnice nerijetko asociraju na poeziju Iona Caraiona, enigmatične ličnosti turbulentne sudbine, političkog disidenta iz Çauşescuova vremena, koji je skončao u švicarskom političkom azilu, ili na onu Gellua Nauma, značajne figure u konstelaciji svjetskog nadrealizma (obojicu je pjesnika na našim prostorima najviše prevodio Petru Krdu).
S druge strane, rekao bih da se u Krajolicima može razaznati i poprilično snažan odjek pjesme u prozi Danijela Dragojevića; Oproiuova prozna pjesma duboko i naslovom i uvodnim citatom eksplicitno se postavlja kao citat i replika na Dragojevićevu istoimenu pjesmu. U svakom slučaju, u temelju ove pjesničke zbirke stoji mreža vrlo raznolikih književnih utjecaja, koje bi zacijelo bilo zabavno i poticajno podrobnije mapirati i razmotriti.
Mogu se složiti s mišljenjem
Marka Pogačara koji
o Krajolicima tvrdi da upravo proznopoetske dionice predstavljaju njihove najuspjelije dijelove. Riječju, onirički, nadrealni i groteskni motivi koje Oproiu razvija naprosto su na uvjerljivije i efektnije načine 'proradili' u proznopoetskima negoli u stihovanim tekstovima. Posljedično, osim što se odlikuju vrlo upečatljivom i pamtljivom atmosferom, Oproiuove pjesme u prozi također optimalno sintetiziraju različite tradicije iz kojih on polazi u izgradnju svog imaginarija i svojih pjesničkih postupaka.
Kao ilustraciju za obje ove tvrdnje navedimo u cjelosti pjesmu nichitu nisam upoznao (koja može, ali ne mora govoriti o rumunjskome klasiku Nichiti Stănescuu): "u slikarevoj sobi razgovaramo o Nichiti – kistovi, noževi meduze oko nogu. stari pukovnik pripovijeda kako je Nichita, napivši se jedne noći (nikada neću zaboraviti miris ulja), povraćao po autima, recitirajući – riblje kosti? upitao sam, pomislivši nije li možda pjesnik progutao velikog kita, nisu li se zemaljske zvijeri izgubile u njegovu nadutu trbuhu, a pukovnik me pogledao očinski prezirno (žena od vapna, plave naušnice), opisao je pjesnikovo jelo – meduze, noževi, sabljarka, ali – ma jebo majku svoju, ti se zajebavaš s Nichitom? rekao je Vesparcijan, i zlato, zeleno zlato ljepote prolili smo po autima iz naših dugih kljunova. Nichitu nisam upoznao."
Kako po svojoj genezi i poziciji koja im pripada u strukturnoj ravni, tako i po svojim uže literarnim odlikama, Krajolici, ljudi i ptice doista predstavljaju nesvakidašnju pojavu u postjugoslavenskom književnom životu. Već je to dovoljan, iako nipošto i jedini razlog, da se obrati pažnja na ovu neobičnu i začudnu pjesničku knjigu – koja bi, nažalost, iz strukturnih razloga mogla ostati uvelike previđena.
Anhinga (Foto: cuatrok77 / Flickr)
