Melankolija Mediterana

Od kapija Gibraltara, koje su u mitološko doba bile poznate i pod imenom Herkulovi stubovi, preko Andaluzije, gdje je prije mnogo stoljeća pod slavnim Kordobskim Kalifatom cvjetala visoko sofisticirana umjetnička, tehnička i znanstvena kultura, prema obalama današnje južne Francuske, kuda su putujući trubaduri posvuda najavljivali renesansu čak i raniju od one firentinske iz doba dinastije Medici – riječ je o putovanju koje duž Jadrana i zemalja zapadnog Balkana vodi do zvanično prihvaćene kolijevke zapadne civilizacije, dakle do Grčke, odmah potom i do odbačene ili zaboravljene kolijevke koja se nalazi na zapadnim rubovima današnje Turske, a okončava se, zahvatajući usput Libanon, Palestinu i Siriju, bilo gdje na području zemalja Magreba.

Mediteran, nekoć poprište kulturnog i civilizacijskog prosperiteta, danas je mjesto društveno-ekonomskih i humanitarnih kriza, kao i političkog propadanja nekakvih "modernih" Država-Nacija.

Mediteran nekadašnji i današnji, slavni i posrnuli, tema je nove knjige Jurice Pavičića, kojom se ovaj hrvatski novinar i pisac odvažio postaviti jedno od presudno važnih pitanja za razumijevanje europske kulture, njene prošlosti, situacije u kojoj se nalazi danas i dakako njene budućnosti. Naime, poznato je da su tokom stoljeća mnogi svjetovi imali tu "privilegiju" da na povijesnoj pozornici u očima Europe odigraju ulogu drugoga, ali Mediteranu, odnosno Jugu, u toj predstavi svakako pripada poseban, ako ne i posljednji čin.

Potpuno svjestan da pitanje o tome zašto, kako i pod kojim okolnostima je počeo propadati Jug priziva i ono koje je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća postavio i Edgar Morin svojom znamenitom knjigom Kako misliti Europu, Jurica Pavičić se upustio u istraživački poduhvat čija je motivacija novinarska koliko i književno-esejistička, ali na kraju i duboko osobna.

Pavičićeva knjiga već na početku posvećuje nekoliko eseja razmatranju onoga što nazivamo "kulturnim stereotipima", a što se danas općenito koristi kao obrazloženje razlaza između racionalnog i progresivnog Sjevera i nepredvidljivog i zaostalog Juga na europskom kontinentu, pri čemu autor vrlo uvjerljivo argumentira da se pred realnošću propadanja Mediterana treba stajati kao pred kakvom zagonetkom, budući da je Jug današnjice nešto potpuno suprotno od onoga što je prije više stoljeća bio.

Premda su danas njegova dominantna obilježja neprilagodljiv temperament i lijenost, a njegova jedina valuta sezonski aranžmani za globalnu turističku buržoaziju, Jug je nekada, kako naglašava Pavičić već u uvodnom eseju pod naslovom Mediteran: Soba bez pogleda, za nekadašnju Europu značio ono što za za suvremenu civilizaciju (uz pojednostavljenje koja ovakva analogija nameće) značila Silicijska dolina: prednjačeći u graditeljstvu, arhitekturi, inženjerstvu, umjetnostima i znanostima, Jug je svojevremeno figurirao kao središte tehnološke inovativnosti, jedino mjesto na svijetu na kojem se moralo biti ako se željelo sudjelovati ili barem posvjedočiti cutting edge dostignućima.

Stoga je doista jedna od velikih kulturoloških zagonetki (koja se očigledno ne da objasniti ni pogodnom klimom ni urođenim manjkom racionalnosti) upravo to da je od nekadašnjeg središta civilizacijskog prosperiteta Jug danas postao periferna zona, privlačna samo utoliko što je egzotično daleka od centara u kojima se proizvodi budućnost, zemlja "nedovršenih kuća i nedovršenih poslova", ili jedno stanje pasivnosti, kako objašnjava Pavičić.

Mediteran je u ovoj knjizi dakako povod autoru da se bavi i Jadranom, odnosno Dalmacijom, počevši od eseja Abandoned Croatia pa sve do posljednjeg poglavlja Dalmacija, uvijek iznova. Nije slučajno ova knjiga prepoznata kao Pavičićevo najemotivnije esejističko ostvarenje, s obzirom na to da tematizira i mjesto njegovog odrastanja, odnosno njegov zavičaj, danas osuđen na to da bude samo jedna destinacija.

Slijedeći svoj novinarski instinkt, Pavičić se kreće sporednim putevima kojima se nikada ili barem rijetko kada putuje po širinama i dužinama današnje Dalmacije, naprosto jer se za njih ne zna, pošto vode do spoznaje da pod fatamorganama turizma i sezonskih euforija, na kojima opstoji današnja hrvatska gospodarska politika, leže mnogobrojne pustinje post-socijalizma: zaostala i uništena, u tranzicijskim spletkama u bescijenje preprodana industrijska postrojenja, koja su, istom onom logikom propadanja Juga općenito, nekoć slovila za moćne i konkurentne faktore na europskim i svjetskim tržištima, a danas u odnosu na vladajuće ekonomske i tehnološke tokove kaskaju barem jedno ili čak dva stoljeća. Slučajeve Cetinka, Dalmatinka, Jugoplastika – sve  brižno i temeljito popisuje i opisuje Pavičić kroz nekoliko poglavlja u ovoj knjizi kao da je riječ o dragim predmetima čija je vrijednost postala isključivo sentimentalna jer u svijetu "realnih" odnosa više nikakvu drugu ne mogu imati.

Vjerojatno je u analitičkom smislu najplodonosnije poglavlje ove knjige ono u kojem se Pavičić bavi razlozima postepenog propadanja socijalizma u Jugoslaviji, i tome konsekventnog uspona nacionalizma koji će, dakako između ostalog, dovesti do konačne disolucije bivše nam zajedničke države. U poglavlju pod naslovom Nicht Hinauslehnen Pavičić nastoji esejistički vješto, a na tragu relevantnih historiografskih studija, osvijetliti fenomen gastarbajterstva kao jedan od uzroka propadanja Jugoslavije.

"Ljudi koji su odlazili u inozemstvo odlazili su najčešće iz pasivnih krajeva Dinarida, dijelova zemlje koji su bili najmanje usisani u blagodati modernizacije i urbanizacije", objašnjava Pavičić, a u svakom slučaju je potpuno logično da će dugoročno "emigracija" postati "rezervoar za antikomunističke i nacionalističke osjećaje u 90-ima".

No, u tome je implicirano i jedan složenije pitanje: ako je projekt socijalističke moderne u Jugoslaviji (kao i svi drugi ambiciozni civilizacijski projekti uostalom) morao, konačno i na vlastitu štetu, isključiti određene skupine kako iz ideološkog prospekta tako i iz same prakse svoga zacrtanog samorazvoja, možemo li procijeniti dalekosežnost posljedica ovih današnjih migracija po demografsku političku, društvenu i kulturnu sliku buduće Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije?

Budući po razmatranju aktualnih socioekonomskih problematika izrazito analitična, a po ulogu osobnog iskustva istovremeno i duboko intimna te pritom i u jednom i drugom registru gotovo majstorski napisana, Pavičićeva knjiga ima i vrijednost ukazivanja na činjenicu da mi (Južnjaci, Balkanci, ko god da jesmo) svakako nismo ni blizu razumijevanja svoje sadašnjosti i razloga zbog kojih smo se zatekli u situaciji kojoj ne vidimo izlaza. Zatvoreni u tjeskobnim čahurama država-nacija, u neprekidnoj agoniji duboko provinacijalno zamišljeni nad pitanjima vlastitog identiteta, vlastite slavne veličine i prošlosti, zaboravljamo da sa jednim velikim i historijski važnim dijelom svijeta dijelimo zajedničku sadašnjost, i to da je dijelimo propadajući.

Taj prošireni vidik je ono što Pavičićevu knjigu čini izrazito dragocjenom, a njega kao autora smješta među plejadu savremenih mislilaca koji jako dobro znaju da granice kultura, bilo u slavi, bilo u porazima, nikada nisu podudarne sa onima na kojima stražari policija.

Foto: izvor.