Zna se reći da u Hrvatskoj više ljudi piše nego što ih čita i iako je ta paradoksalna rečenica pomalo zastrašujuća, u njoj ipak ima nešto istine, kako to već i biva s paradoksalnim i zastrašujućim stvarima u lijepoj našoj.
Radionice kreativnog pisanja najčešće nemaju problema s brojem polaznika, na književne natječaje pristižu stotine radova i svi vi koji ovo čitate, po čistom zakonu velikih brojeva i nemilosrdnosti statistike, sigurno poznajete nekoga tko piše prozu ili poeziju ako već sami ne pripadate tom krugu nesretnika.
Na jedan od najpoznatijih i najpopularnijih književnih natječaja, onaj nakladničke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman 2014. godine, pristiglo je 137 romana. Iako se na taj konkretan natječaj, zbog izdašne novčane nagrade, prijavljuju i afirmirani i neafirmirani autori, svejedno se ta brojka čini pozamašnom, jer ona znači da uz sve romane domaćih autora koji se objave u godini dana postoji još barem toliko ili više onih koji čuče u ladicama, odnosno, da budemo sasvim suvremeni, u računalima pisaca aspiranata. Ne možemo znati koliko je neobjavljenih zbirki kratkih priča jer ne postoji neki natječaj koji bi nam u tom smislu mogao biti putokazom, ali recimo još da je prošle godine prijavljenih za nagradu Goran za mlade pjesnike bilo 71. Također velika brojka.
Nisu svi autori neobjavljenih romana slali svoje rukopise na spomenuti natječaj, niti su svi mladi pjesnici prošle godine konkurirali za Gorana, neki zato što nisu željeli ili za natječaj nisu znali, a drugi zato što ne zadovoljavaju propozicije ili jednostavno više nisu mladi, ali mislim da se slobodno može procijeniti da u svakom trenutku u našoj malenoj zemlji postoji barem 300 ili 400 naslova čiji autori smatraju da im je djelo dovoljno kvalitetno da se objavi. Procjena ove brojke napravljena je na temelju pristiglih rukopisa na dva najveća natječaja, no ona je ustvari vrlo oprezna i ne bi bilo iznenađujuće da je ustvari možda i dvostruko ili trostruko veća.
Želja da se napisani tekstovi otisnu i 'pospreme' za vječnost između korica posve je prirodna i vrlo često može biti poprilično motivirajuća, no isto se tako mladi autori nerijetko znaju zateći pred golemim i, može se činiti, nesavladivim zidom kada razmišljaju o tome koje bi korake valjalo poduzeti da dođu do tog cilja. U Hrvatskoj se godišnje objavi oko 6.500 novih naslova (s tim da u tu brojku ne ulazi samo proza i poezija, već i publicistika, priručnici i slično), ali ne postoji neki uvriježeni put ili formalna procedura koju bi valjalo slijediti, nema standardnog načina koji bi (mladom) autoru mogao jamčiti da će plod njegovog truda i muke biti pročitan i vrednovan.
Iskustva autora koji su u posljednjih pet godina objavili knjigu u Hrvatskoj dosta su raznolika i ustvari su slična u svojoj različitosti. Dojam je da su za objavljivanje ključne tri stvari koje se možda podrazumijevaju, ali nije ih zgorega još jednom istaknuti – kvaliteta rukopisa, ambicija i sreća, tj. sklop pozitivnih okolnosti. Eh, da, bez sreće ništa, ali važno je znati da se i sreću može isprovocirati pa ako je rukopis kvalitetan, a ambicija snažna i motivacija za njegovo objavljivanje postojana, onda raste i vjerojatnost da će se sve za autora posložiti na najbolji način i da će njegova knjiga prijeći taj križni put od misaone imenice do konkretnog predmeta koji se može držati u rukama.
Na spomen nekog uobičajenog puta za objavljivanje knjige svi pisci samo odmahuju rukom jer riječ 'uobičajen' podrazumijeva neku vrstu uhodanosti, lakoće i događaja koji se odvijaju po inerciji, a objavljivanje knjige, posebno prvijenca, najčešće ne samo da ne ide glatko, već i zahtijeva strašno mnogo energije, truda i volje. Cijeli proces uglavnom počinje javljanjem nekoj nakladničkoj kući, onoj za koju autor procijeni da bi mogla biti zainteresirana za njegov rukopis. Taj prvi korak obično obeshrabri zato što ne drže svi nakladnici do dobrog običaja odgovaranja na mejlove, no ponekad se upornost isplati.
Marko Dejanović, dobitnik nagrade
Janko Polić Kamov za roman
Karte, molim!, svoju je prvu knjigu, zbirku priča
Belzebubov notes, objavio – u Srbiji. "Prvo sam slao izdavačima u Hrvatskoj pa ih se niz nije uopće javio. Onda sam iskoristio novinarske vještine i dobio nekoliko telefonskih brojeva pa sam gnjavio ljude pozivima i upitima. Sigurno im to nije bilo drago. I ne bih to nikome preporučio jer nitko ne voli da ga maltretiraš, ali si ja nisam mogao pomoći - htio sam odgovor pod svaku cijenu. Onda sam s jednim izdavačem u Hrvatskoj praktički postigao dogovor da će mi izdati knjigu, ali od toga nije bilo ništa. Onda sam se odlučio javiti izdavaču u Bosni i Hercegovini, izdavaču za kojeg sam mislio da bi mu moj stil mogao odgovarati. I on je bio spreman objaviti mi knjigu, ako je uspije financirati. Nije uspio, tako da je i to propalo. I onda su se javili iz
Čekića (srpska nakladnička kuća, op.a.) i rekli da bi mi htjeli objaviti knjigu."
Naš poznati pjesnik, esejist i prozaik Marko Pogačar ističe kvalitetu rukopisa kao najvažniju odliku koja bi mogla dovesti do objavljivanja. Ima samo jedan savjet za autore koji još čekaju svoju prvu knjigu: "Da prije nego traže izdavače napišu dobru knjigu, vrijednu objavljivanja. Ako je suditi po uvjetima kakvi su vladali donedavno, takve knjige nisu ostajale neobjavljene, barem iz razloga vezanih uz izdavače/urednike. Ili ja ne znam za primjere."
S tom se procjenom baš i ne slaže Krešimir Pintarić koji je svoj prvijenac objavio sada već davne 1997. i koji kaže: "Ni onda nije bilo lako, a dobra financijska konstrukcija je uvijek bila važnija od dobrog rukopisa."
I zaista, ako ste mislili da se u priči o objavljivanju knjiga može zaobići financijski aspekt, onda ste ili nepopravljivo romantični ili samo strašno naivni što se, u okolnostima u kojima živimo, često može svesti na isto. Čak i kada nakladnik pokaže interes za određeni naslov, to ne znači da će odmah upogoniti svu mašineriju ne bi li ga pod hitno tiskao i plasirao na police sve manjeg broja preostalih knjižara. Iznimno su rijetki nakladnici koji su spremni izdvojiti vlastita sredstva i financirati knjigu nepoznatog autora u cijelosti, najčešće se (veći) dio sredstava pokušava namaknuti putem natječaja Ministarstva kulture. Uz Ministarstvo, traži se potpora grada, privatnih sponzora, različitih zaklada pa čak i europskih fondova, ali svi su ti natječaji manje-više čista lutrija iako i na njima neki nakladnici prolaze bolje od drugih.
Za mlade i neafirmirane autore ustvari postoji samo jedan put koji će ih poštedjeti dobrog dijela (iako ne svih!) komplikacija vezanih uz ukoričavanje njihove prve knjige, a on se zove – natječaj. U Hrvatskoj postoji čitav niz književnih natječaja, za prozu, poeziju i eseje, postoje oni tematski kao i oni sa slobodnom temom, neke organiziraju nakladničke kuće, druge gradske knjižnice, ali rade ih i lokalni ogranci Matice hrvatske, književni portali, privatne inicijative, studentske udruge, novine i časopisi i izbor je, kada se čovjek malo udubi u to, gotovo beskrajan.
Najbolje od svega je što postoji nekolicina njih koji pobjedniku garantiraju objavljivanje knjige, a to su razvikani VBZ-ov natječaj za najbolji neobjavljeni roman, potom natječaji Prozak (za prozu) i Na vrh jezika (za poeziju) na koje se mogu javiti samo autori do 35 godina starosti, natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike te malo manje poznati natječaj Matice hrvatske ogranka Osijek i natječaj Drago Gervais koji organizira Grad Rijeka. U svakom slučaju, mladi autor godišnje ima prigodu okušati snage na najmanje šest natječaja koji će mu, u slučaju da je rukopis zaista kvalitetan i u slučaju da žiri to prepozna, u konačnici i donijeti ispunjenje sna o objavljenoj knjizi.
No, uz ove natječaje, postoje i oni u kojima se zahtijeva samo jedna kratka priča ili nekoliko pjesama i, iako oni neće rezultirati objavljivanjem knjige, svejedno su jako dobar poligon za odmjeravanje snaga sa suvremenicima i za stjecanje kakvog-takvog renomea. Za tu svrhu također mogu odlično poslužiti i književni časopisi kojih je, doduše, daleko manje nego što ih je nekada bilo i više nemaju toliki utjecaj, ali i dalje postoje i imaju svoju publiku. Ime se u književnom svijetu, baš kao i na svim ostalim područjima, stvara postupno i zato je važno pokušati objavljivati što više u periodici kako bi čitatelji, među kojima itekako ima i urednika u izdavačkim kućama, zamijetili vaše ime i počeli pozorno pratiti ono što pišete.
Pjesnik i prozaik Marko Gregur vjeruje da bi upravo preko časopisa trebao započeti put svakog pisca početnika. "Meni je objavljivanje u časopisima bilo najvažnije. Nekakav normalan prvi korak. Proba ili test. Jer čemu objavljivati knjigu, ako ti radovi nisu dobri za časopise? Svako prihvaćanje u časopisu ili pobjeda na natječaju nekakva su potvrda da bi mogao biti na pravom putu. Također tu dobiješ i neke povratne informacije, savjet što promijeniti. Po meni se ključ razvoja nalazi upravo u časopisima."
Na sličnom je tragu i mladi pisac
Sven Popović čiji je prvijenac
Nebo u kaljuži dobio mahom pozitivne kritike. Na pitanje je li mu objavljivanje u časopisima, zastupljenost u antologijama, pojavljivanje njegovih priča na portalima i javljanje na natječaje pomoglo u književnoj karijeri, Sven kaže: "Nemam nikakvu potvrdu ili konkretnu informaciju, ali razum nalaže kako je sve što sam objavio prije prvijenca bilo od itekakve koristi i služilo kao svojevrsno ispipavanje terena. Kao kad nožnim prstima provjeravaš temperaturu mora. Ako nisi hardkor."
U svakom slučaju, iako za objavljivanje prve knjige ne postoji neki uobičajeni, standardni put niti recept koji će svaki put upaliti, najbolje je slijediti stope onih koji su taj put već prošli jer je tako najveća vjerojatnost da se dostigne zadani cilj. Dakle, javljanje na natječaje i skupljanje referenci i u jednom trenutku, kada se takvih referenci sakupi određen broj, kontaktiranje izdavača.
Pisci s kojima sam razgovarao za potrebe ovog teksta imaju lijep set savjeta mladim ili samo neafirmiranim kolegama. Marko Gregur kaže: "Neka se ne daju obeshrabriti hrpi ljudi koja će to uporno pokušavati učiniti. Ali ako mama, firmana kuma i baka vele da to ništ ne vredi, onda neka ipak razmisle o svojem poslanju." Sven Popović dodaje sljedeće: "Nemojte biti gnjavatori, urednici dobivaju hiljadu mejlova dnevno i pokažite razumijevanje ako ne odgovore odmah isti čas. Nadalje, prvo dajte priče i poeziju ili štogod vašim prijateljima, zatim šaljite u časopise i po portalima, a tek onda šaljite urednicima. Na kraju ćete uživati kad gledate ranu verziju teksta u časopisu i izbrušenu, ukoričenu verziju."
Najopširniji je bio Marko Dejanović: "Prvo, normalno je da mislite da je to što raditi možda obično smeće. Možda i jest. Ako nisi uvjeren da je smeće, tjeraj dalje. Drugo, nemoj gledati i računati s koliko godina su drugi objavljivali prve knjige kroz povijest. To boli, govorim iz iskustva. Treće, gnjavi ljude da ti čitaju i kritiziraju djelo. Neka misle da si naporni, asocijalni kreten. Ali djelo će biti bolje. S tim u vezi je i sljedeće: ako nađeš dobrog urednika, nekoga kome se sviđa to što radiš, ali ima ideju i znanje kako to napraviti boljim, čuvaj ga k'o zjenicu oka svoga. Četvrto, nauči mazohistički uživati. Kad ti netko ugledan i afirmiran kaže da to što radiš nije dobro, trebat će ti mazohizam da nastaviš, nađeš sljedećeg kojem ćeš se obratiti i zamoliti da pročita pa objavi. Peto, ako Boga znaš, budi strpljiv. Manjak strpljenja je ogroman nedostatak. I ako znaš kako nestrpljiva osoba može postati strpljiva, javi mi se i otkrij mi tajnu."
Svi se autori slažu da pisati treba što više; pisati i, još važnije od toga, čitati. Treba se suočiti s onom paradoksalnom rečenicom s početka, treba je istući i preokrenuti, izvrnuti naopako i pokušati napraviti stvarnost u kojoj svi čitaju, a među njima neki i pišu. Onda je veća vjerojatnost da će i to što se piše biti dobro, zanimljivo i vrijedno objavljivanja. Bez čitanja, pisanja nema niti ga može biti, barem ako je o dobrom pisanju riječ. Za napisati jednu dobru rečenicu nužno je prije toga pročitati stotine knjiga. Čitanje je nulta točka, čitanje je početak, pisanje ima smisla samo ako je produžetak ljubavi prema čitanju. S ovim će se složiti i urednici u izdavačkim kućama, a njihov ćete pogled na ovu temu moći čitati u idućem tekstu pod istim imenom, za nešto manje od mjesec dana. Ako do tada ne pročitate barem dvije knjige, možete se smatrati izgubljenim slučajem.
***
Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Foto: Alberto Cerriteňo / Flickr
