U ovogodišnjem užem izboru za nagradu
Man Booker nalazi se šest romana, a pobjednik će biti objavljen u utorak 13.10.
Prošli tjedan analizirali smo djela
Anne Tyler,
Toma McCarthyja i
Chigoziea Obiome. Ovaj tjedan analiziramo romane ostalih finalista -
Hanye Yanagihare,
Marlona Jamesa i
Sunjeeva Sahote.
Cripping savremene književnosti Još i prije nego što je objavljen uži izbor za ovogodišnju Man Booker nagradu, knjiga A Little Life američke autorke Hanye Yanagihare viđena je kao favorit. Roman počinje kao priča o četvorici prijatelja, Malcolmu, JB-u, Willemu i Judeu, koji se nakon koledža sele u New York. Međutim, dalje se priča ne razvija očekivano, kao Bildungsroman, već se fokusira na djetinjstvo Judea St Francisa. Naime, Judea su seksualno zlostavljali sveštenici kojima je bio povjeren na čuvanje.
Kako se razvija roman, saznajemo da ga je jedan od sveštenika, brat Luke, isprva najbrižniji prema njemu, kasnije naveo da sa njim pobjegne, ali ne kako bi ga spasao, već kako bi ga nagnao da se bavi dječjom prostitucijom. Kao što je to često i slučaj sa žrtvama seksualnog nasilja, one su u opasnosti da i iznova budu žrtve nasilja, što se sa Judeom dešava sve do petnaeste godine. Vrhunac zlostavljanja Jude doživljava od jedne mušterije, po profesiji doktora, zbog kojeg ostaje 'obogaljen'.
Zbog takvih iskustava, iako uspješan advokat, kasnije usvojen i voljen od strane svojih prijatelja, Jude ima psihičkih problema i nanosi sebi povrede, te nikada ne želi da ima seksualni odnos, čak i kada je u vezi sa Willemom, koji mu je posvećen i iskreno ga voli. U jednoj epizodi, prije ljubavne veze sa Willemom, čak pristaje da bude u nasilnoj vezi i da iznova trpi zlostavljanje.
Teme 'obogaljenosti' (cripness), tijela i seksualnosti centralne su teme kada je riječ o Judeovom odnosu prema vlastitoj prošlosti i njegovoj (ne)mogućnosti da se izbori sa iskustvima koja su ga formirala. On se, stoga, vodi jednačinom da je x = x, odnosno da ma šta on uradio, uvijek će ostati onaj dječak koji je sam izazvao zlostavljanje. I ma koliko mu njegovi najbliži prijatelji, čak i nešto stariji prijatelj koji ga je usvojio, objašnjavali da on nije kriv ni za šta što mu se desilo, Jude iznova prolazi kroz proces samookrivljavanja. I ne samo to, već i odbija da se povjeri gotovo bilo kojem od prijatelja.
Na tom planu, autorka je opisala savremenu opsjednutost tijelom s jedne strane, a s druge način na koji društvo pojedince i pojedinke koje percipira kao psihički i/ili fizički 'nenormalne' pokušava da unormali, često i iz dobre namjere, u želji da pomogne. Osim ovog nivoa priče, prijateljstvo je takođe tematizovano kroz tekst kao vrlo važan međuljudski odnos, koji uglavnom u književnosti ima sekundarnu funkciju u odnosu na druge vrste odnosa, porodičnih ili romantičnih.
Možda i najveći problem ovakvog pristupa temi zlostavljanja djece jeste to što autorka svodi problem na nedefinisano, mistifikovano ljudsko 'zlo'. Jude je uvijek nemoćan u odnosu na zlostavljače, ali fokus nije toliko na kritici društva koje stvara mogućnost da djeca budu zlostavljana, koliko na morbidnom zlu zlostavljača i pedofila. Ovakva crno-bijela slika između likova jeste nešto na čemu autorka dodatno insistira time što su Judeovi prijatelji prikazani gotovo bez mane, uvijek strpljivi prema Judeu i puni razumijevanja. Stoga, između demona iz djetinjstva i anđela iz zrelog doba, predstavljaju pozornicu za formiranje Judeovog lika.
Konačno, tekst u pojedinim segmentima podstiče čitatelje i čitateljke da reaguju onako kako bi reagovali na crnu hroniku, što ne doprinosti niti uvjerljivosti teksta, niti razvoju likova.
Oko atentata na Boba Marleyja
Marlon James sa Jamajke autor je romana A Brief History of Seven Killings, u kojem je centralni događaj pokušaj atentata na Boba Marleyja. Kao što je pjevač u tekstu označen samo kao Singer, tako je i atentat samo tačka spoja različitih likova iz čijih perspektiva posmatramo događaje. Zaplet se gradi oko sedam potencijalnih atentatora, a hronotop zbivanja su period burnih i nasilnih sedamdesetih godina XX. vijeka na Jamajci, u izmišljenom getu Copenhagen Cityja, zatim početak osamdesetih godina u toku krek-ratova u New Yorku, te konačno, devedesete godine, opet na Jamajci.
Pripovijedanje je isprekidano, jer se stil mijenja kako se mijenjaju perspektive, a likova u romanu ima preko sedamdeset, što tekst čini kompleksnim, a čitatelje i čitateljke podstiče da preuzmu ulogu detektiva i detektivki ili novinara i novinarki, koji pokušavaju da povežu različite niti priče. Ovakva vještina pisanja, te autorova sposobnost da likove učini uvjerljivim u svakom detalju, svakako čini Jamesov roman jednim od favorita na listi. S druge strane, tekst ima i vrlo izražen vizuelni potencijal i mogao bi se lako zamisliti kao budući filmski hit.
Ambiciozno zamišljen roman dobro pokazuje autorovo spisateljsko umijeće, ali tu je ujedno možda i najveća mana teksta. No, sličnu tendenciju da čestim mijenjanjem perspektiva u roman uključe što je više toga moguće, čak i kada svi ti segmenti narušavaju cjelinu, imaju i drugi savremeni autori i autorke, poput Zadie Smith koja je ovu tehniku pripovijedanja koristila u svom posljednjem romanu NW.
Osim izuzetnosti i velikog potencijala teksta na stilskom i naratološkom nivou, značaj ovog romana je prije svega u temi političkih prilika na Jamajci, uz kritiku kolonijalnog nasljeđa i direktnog negativnog uticaja SAD-a, preko tajnih agenata CIA, na sistemski loše stanje u zemlji i eskalaciju nasilja. Angažovanost Jamesovog trećeg romana u skladu je sa naratološkom kompleksnošću, jer se društveni sistem prikazuje iz uglova različitih aktera. Glas dobijaju i pripadnici i pripadnice višestruko marginalizovanih grupa – kako prostorno, tako i klasno – poput likova iz geta i iz kriminalnog miljea. Iako su većina likova muškarci, posebno mjesto u romanu ima lik Nine, koja se često samoanalizira i samokritikuje, i čiji se prisni ton ističe u odnosu na ostale likove.
Moto romana je jamajčanska poslovica If it not go so, it go near so. To je paratekstualni signal koji nas upućuje da je svijet romana – svijet nasilja, bandi, geta, sistemske korupcije i siromaštva, izazvanih kolonijalnim položajem – u stvari dosta vjerna slika realnosti u zemljama čija ekonomija zavisi od ekonomije globalnih sila. Iako polazi od lokalnog, James daje kritiku koja je aktuelna i globalno, tako da A Brief History of Seven Killings svakako može biti zanimljiv i u našem političkom kontekstu. Dovoljno je dati samo jedan primjer s početka četvrtog dijela, kada saznajemo da je jedan političar, koji je bio u opoziciji 1976. godine i postao premijer tokom osamdesetih, ponovo prešao u opoziciju 1991. godine, što je politička praksa poznata od Jamajke do Balkana.
Migrantske priče
Roman A Year of Runaways britanskog autora indijskog porijekla Sunjeeva Sahote za temu ima priče tri indijska emigranata, Tarlochana, Avtara i Randeepa, koji žive u jednoj kući u Sheffieldu, i emigrantkinje Narindar, koja je udata za Randeepa, ali živi odvojeno od njega. Prvi dio romana sastavljen je iz kraćih djelova njihovog privikavanja na zajednički život, te dužih segmenata u kojima se opisuje njihova prošlost. Drugi je dio romana pak fokusiran na razvoj njihovih međusobnih odnosa.
Pitanje izbjeglica iz ratnih zona, kao i ekonomskih migranata i migrantkinja, postaje jedno od ključnih pitanja današnjice, a važan je i autorov pristup temi. Nakon što saznajemo priče likova, koji nijesu idealizovani, opisuju se njihova svakodnevna iskustva i pokušaji da uspostave ravnotežu između prošlosti i budućnosti koja je neminovno određena njihovim imigrantskim statusom. Na tom polju je i najveći domet ovog romana, jer se autor zadržava na granici između dva svijeta, između očekivanja porodice i vlastitih želja likova, prošlih iskustava i borbe za bolji život u budućnosti.
Riječ je stoga o tekstu koji ima dobru naratološku osnovu, kako na nivou mijenjanja ugla pripovijedanja, tako i u promišljenom korišćenju retrospekcije u prvoj polovini romana. I pored toga što je i ovdje riječ o angažovanom tekstu, za razliku od Jamesovog romana koji je na formalnom nivou ipak složeniji, Sahotin roman djeluje nešto manje izazovno i umjetnički jednostavnije. Ovo poređenje bi moglo ići i u korist Sahote, jer njemu polazi za rukom da sve niti romana čvrsto uveže i da ne usporava dinamiku teksta čestim mijenjanjem stilova, zahvaljujući tome što je tekst koncentrisao na svega nekoliko perspektiva. Ipak, ono što je slično u oba teksta jeste to što se između ostalih pripovjedača posebno ističu ženski naratori, koji imaju važnu funkciju i uvode u tekstove i rodnu perspektivu.
Foto: BBC (Flickr)
