Globalne tendencije u Bookerovom izboru

U ovogodišnjem užem izboru za nagradu Man Booker nalazi se šest romana, a pobjednik će biti objavljen u utorak 13.10. Djela bismo inače upoznali tek za nekih godinu dana kad bi se romani mogli pojaviti u prijevodu, no ovaj put smo odlučili ubrzati korak i odmah upoznati stranu scenu.

Nađa Bobičić pročitala je ovogodišnje Bookerove finaliste i napisala veliki prikaz najhvaljenije suvremene proze pisane na engleskom jeziku. U danas objavljenom prvom dijelu očekuju nas djela Anne Tyler, Toma McCarthyja i Chigoziea Obiome. U drugom dijelu, koji ćemo objaviti u ponedjeljak prije dodjele nagrade, prikazujemo djela Marlona Jamesa, Hanye Yanagihare i Sunjeeva Sahote. 

***

Šest romana koji su ove godine ušli u uži izbor za Man Booker Prize for Fiction po mnogo čemu su različiti i predstavljaju dobar pregled tendencija u savremenoj književnosti pisanoj na engleskom jeziku, a zahvaljujući dominaciji ovog jezika, i šire. Među nominovanima je dvadeseti roman američke autorke Anne Tyler A Spool of Blue Thread, ali i debitanski roman nigerijskog autora Chigoziea Obiome The Fisherman. U užem izboru je treći roman jamajčanskog autora Marlona Jamesa A Brief History of Seven Killings, kao i drugi roman američke spisateljice havajskog porijekla Hanye Yanagihare, A Little Life.

Svoje mjesto među najboljih šest pronašli su četvrti roman engleskog autora Toma McCarthyja Satin Island i drugi roman britanskog autora indijskog porijekla Sunjeeva Sahotea The Year of the Runaways.

Već na osnovu ove liste možemo zaključiti da se vodilo računa o ravnopravnoj rodnoj zastupljenosti. Takođe je pohvalno što je odlukom da se ova nagrada odnosi na romane napisane na engleskom jeziku, a ne samo na one čiji su autori i autorke iz zemalja Komonvelta, Irske i Zimbabvea, otvorena mogućnost da se skrene pažnja i na inače marginalizovane književne tradicije, a da to ni na koji način nije uticalo na ono što bi se dosta maglovito moglo odrediti kao 'književna vrijednost'. Sa druge strane, ovakvim izborom postaje očigledno i koliki je uticaj nekadašnjih književnih centara angloameričke književnosti, te (post)modernističkih poetika na autore i autorke različitih „kultura", i zanimljivo je pratiti kako se te globalne tendencije očituju u lokalnim političkim kontekstima.

Roman za XX. vijek

Tema romana A Spool of Blue Thread Anne Tyler jeste prikaz američke porodice tokom sedamdeset godina, njen uspon i – ne baš ni naročit pad, jer ni uspon nije bio pretjerano visok. Ovo nije jedna od velikih faulknerovskih porodičnih storija, sa junacima demonima, megalomanima s velikim ambicijama, sumnjivog porijekla i neminovne propasti. Ovo je priča o Whitshanksovima, koji nemaju naročito uzbudljivu porodičnu istoriju, tako da su iz tako skromnog nasljeđa izabrali da mit o svojoj porodici zasnuju na dvije priče.

U prvoj priči začetnik porodice, ironično nazvan Junior (što je skraćenica od njegovog punog imena) želi da se useli u kuću koju je sagradio za nekog drugog, i ne odustaje sve dok vlasnik ne odluči da mu kuću proda. Obrat nastaje kada Junior dobije kuću, ali čitavi život biva nezadovoljan njom. Slično je i sa drugom pričom, koju članovi porodice čitaju kao priču o upornosti, ali je u stvari to priča o nikada zadovoljenoj zavisti. U takvoj porodici logično je da će se pojaviti i crna ovca u liku Dennyja, koji stalno odlazi i dolazi iz porodičnog doma.

Autorka tematizuje i druge vrste porodičnih problema, poput prećutkivanja postporođajne depresije. Isto tako je očekivano da se kraj romana rasplete kada se porodica konačno suoči sa svojim zabludama i kada Denny nađe svoje mjesto među ostalim članovima.

Iako je pisanje Tyler dobilo pohvale i od autora poput Johna Updikea, njen 'ulickani' stil na momente podsjeća na bestselere i već je mnogo puta viđen. I pored suptilnosti kojom kritikuje idilu američke porodice, ovakav način pisanja primjereniji je drugoj polovini XX. vijeka. Na momente ovako napisan tekst usporava čitanje i djeluje bespotrebno oduženo, ili se čak pojedini segmenti više puta naglašavaju bez pretjerane potrebe, jer su dovoljno izraženi već i kada su prvi ili drugi put pomenuti. Sa druge strane, realističnost i promišljena upotreba gotovo svakog detalja jesu ono što umnogome karakteriše stil ove autorke.

U kontekstu ranijih romana te kao dio većeg autorkinog opusa, i ovaj roman može biti zanimljiv, ali je svakako njegovo mjesto među ostalim romanima u užem izboru diskutabilno. Kao roman jedne od dvije predstavnice američke književnosti na ovoj listi, čini se da je izabran radije kao svojevrstan omaž, ne samo konkretno ovoj autorki, već i američkoj književnosti druge polovine XX. vijeka u cjelini. Ujedno, i ovako napisan roman ukazuje na izvjestan kontinuitet u američkom društvu, te načine na koje se porodični mitovi u njemu iznova grade i održavaju.

Na tragu postmodernizma

Satin Island, roman Toma McCarthyja, izgrađen je oko lika doktora antropologije, koji se nakon umjereno zapažene akademske karijere zaposlio u velikoj korporaciji. Nije baš najjasnije šta glavni lik i narator 'U' konkretno treba da obavi za korporaciju, samo se naslućuje kako je u pitanju neka vrsta obimnog i nespecifikovanog istraživanja, svojevrsni brainstorming, čiji rezultat bi bilo pisanje izvještaja u kojem će se dokazati sveopšta povezanost u svijetu. Uz 'U'-a, od likova se pojavljuju još i njegov prijatelj koji umire od kancera i djevojka, nekadašnja aktivistkinja, koja do kraja romana postaje ključna figura kojom se različiti djelići priče povezuju na još jednom nivou.

Ovaj roman je postmodernistički napisan, tako da su pojedini djelovi teksta u formi eseja, drugi su pak realistični, samo dok se ne pokažu kao groteskni, gotovo magijski realistični. Metod koji je 'U' primjenjivao kada je pisao svoju doktorsku disertaciju, koji je jedan od metoda savremene antropologije, zasniva se na tome da istaživač živi sa grupom koju proučava. Taj način proživljavanja iskustva da bi se ono potom i teorijski objasnilo narator i sprovodi sve vrijeme romana, samo što je ovdje njegov predmet čitav društveni sistem koji ga okružuje.

U tekstu Satin Island ima nešto i od onog pynchonovskog, na primjer iz romana Dražba predmeta 49, jer veliki pokušaj da se dođe do neke Strukture (autor se i direktno poziva na de Saussurea) biva raspršen u različitim pravcima i čini se da stalno izmiče, kako naratoru, tako i čitateljima i čitateljkama. Iako je roman nevelikog obima, McCarthy je u njega upisao mnogo paralelnih niti i gotovo sve teme koje nam mogu pasti na pamet, a od značaja su za savremenog čovjeka: od problematizovanja funkcije javnih prostora poput aerodroma, preko sveopšte internetske mreže koja nas povezuje, do problema sa naftom, često neuspjelih metoda liječenja kancera, i sve do načina na koje se formira diskurs PR-a i toga kako funkcionišu, sa jedne strane, velike korporacije, a sa druge, aktivističke grupe.

Kvalitet ovog teksta jeste prije svega u tome što, i pored mnogo narativnih niti koje se stalno smjenjuju, ipak sve one jako dobro funkcionišu kao dio cjeline. Autorska ruka je prisutna u tekstu i kada se nakon čitanja ponovo pogledaju sve pogubljene niti, koje samo doprinose jedinstvenoj atmosferi u knjizi. Ta je atmosfera dodatno potcrtana i autorovom pažljivom upotrebom različitih prostora: otvorenih i zatvorenih, javnih i privatnih, onih koji su ispod i koji su iznad. Ovu je knjigu moguće čitati i tako da se prate sve prostorne promjene koje služe kao neka vrsta mape koja objedinjuje različite, naizgled rasute epizode.

Likovi nijesu prikazani kroz složene emocije, već su uglavnom u funkciji neke ideologije ili teorije, i tim nedostatkom ljudskog kod svakoga od njih postiže se uvjerljiv prikaz kapitalističkog društva. Roman Satin Island odličan je primjer toga kako postmodernizam i dalje ima uticaja na savremenu književnost, i kako u rukama talentovanog autora može biti i danas aktuelan. Ali, ujedno, on je i primjer ograničenja koja postmodernistička poetika nosi. Konkretno, i pored autorovog pokušaja da kroz ovakvog naratora kritikuje sistem, nije moguće ponuditi i alternativu tom kapitalističkom uređenju, već se subverzivni potencijal troši prelaskom iz ovakvog sistema u čudno i magijsko.

Odrastanje u Nigeriji devedesetih

Na listi se našao i prvi roman nigerijskog autora Chigoziea Obiome, asistenta na predmetima iz književnosti i kreativnog pisanja na Univerzitetu Nebrasca-Lincoln, naslovljen The Fisherman. Ovaj bi se roman mogao okarakterisati prije svega kao Bildungsroman, jer tematizuje odrastanje četvorice braće u Nigeriji 1990-ih. Ujedno, ovo je i porodični roman, jer se kroz priču o četiri brata prelamaju i očekivanja njihovih roditelja, posebno ambicioznog oca koji želi da im pruži evropsko obrazovanje, te da njegovi sinovi postanu uvaženi članovi društva, recimo advokati ili doktori. Narator je najmlađi od četvorice braće, devetogodišnji Benjamin.

Početak je realistički prikazan, ali do obrta dolazi kada braća odluče da odu na rijeku Omi-Ala, koja je, iako je nekada bila izvor hrane i vode, postala rijeka mraka i zla. Braća postaju doslovno, ali i metaforički pecaroši, u težnji da uhvate svoje snove i ostvare ambicije srednje klase, sve to za vreme diktature u Nigeriji. Konačan tragički obrt, jedan od očitih elemenata antičke tragedije, dešava se kada ludak predvidi jednom od braće da će poginuti od ruke drugog brata. Da li zato što je proročanstvo bilo tačno, ili pak zbog motivacije proročanstvom, zaista i dolazi do ubistva. Brat koji je ubistvo počinio izvršava samoubistvo, što cijelu priču dovodi i do nužne osvete, kada dva preostala brata odlučuju da ubiju ludaka, zlog proroka. Konačno, i treći brat umire nakon izvršenja osvete, tako da je jedini preživjeli od braće narator Benjamin.

Kombinovanje tradicionalnog pripovijedanja i savremenog romana omogućava Obiomi da postigne napetost trilera, ali i da nam približi dileme likova, dok paralelno sa ličnom pričom porodice metaforički prikazuje nigerijsko društvo. Nemoguće je ostati imun na propale snove oca porodice, na međusobnu ljubav braće osujećenu kletvom, tj. zlim proročanstvom, na majku koju uništava ludilo. Iako postavljena kao regionalna priča, ona je ujedno i univerzalna priča o porodici, o nesrećama na koje se ne može uticati i o ljudskim ograničenjima da se protiv tih nesreća borimo.

The Fisherman je stoga roman koji zbog dinamične naracije i preplitanja mita sa stvarnošću ima potencijal da bude bestseler. Pritom je autor izbjegao suvišnu patetiku, pribjegavajući simbolima i mitologiji. Ipak, ono gdje ovaj roman možda najviše izaziva i gdje ga je vrlo teško procijeniti jeste pitanje kako ga čitati u postkolonijalnom ključu. Opravdano je i čitanje po kojem Obioma ostaje u okviru onoga što se na 'Zapadu' očekuje od pisca iz Nigerije da piše, šta da tematizuje, kako da gradi svoj stil kao mješavinu evropskih klasika i regionalnog načina pripovijedanja, te da se insistira na ekonomskom prikazu zemalja 'Trećeg svijeta' kao devastirane pustoši, gdje na ljude utiču mitovi i kletve, a da se pritom izbjegne kritika globalnog kapitalističkog sistema, koji je i proizveo globalnu ekonomsku nejednakost.