Proljetna je uvertira prošle godine bila naglo prekinuta intervencijom viših sila i prisila, a kako smo još uvijek bolno daleko od neke varijacije na tzv. normalu, nikome se pri zdravoj ili načetoj pameti ne obilježava koronarna godišnjica. Ali prije nego što potisnemo događaje prošlih godinu dana i tako ih sretno transformiramo u neodređene noćne more i očne tikove, vrijedi se osvrnuti na književnu online para-produkciju koja je nikla u ovo doba zloglasne 2020. godine: što je od nje ostalo, zašto gotovo ništa, i koje smo lekcije eventualno propustili naučiti putem.
Vrlo brzo nakon što smo se pozatvarali u vlastite sobe, kulturna se scena aktivirala online te je umjetnost dolazila nama na društvenim mrežama, stvarajući zajedničku platformu na kojoj su kaotično, ali ipak radosno supostojale vrlo različite produkcije, od profesionalnih i institucionalnih do posve amaterskih. Po prirodi stvari, pisana je riječ bila najmanje na udaru kada je pogon većine umjetničke produkcije nasilu iskopčan na neodređeno, a dok je nezanemarivi pritisak na psihičko i emocionalno zdravlje nekim autori/cama priuštio novu inačicu spisateljske blokade, drugima je podigao kreativnu branu. Oh, and the things we've seen…
U jeku karantenske tjeskobne dosade tako se aktiviralo niz outleta sa željom i namjerom da otvori prostor za pisanu ekspresiju vrlo različitim autori/cama, te da željnoj publici pruži karantensko štivo[1]. U skladu s time, dekameronske su varijacije nikle na barem nekoliko online lokacija, uključujući Hrvatsko društvo pisaca koje je pokrenulo Dnevnik iz karantene, dok je na portalu Drame.hr objavljen niz monologa unutar projekta Monovid-19 koji je kasnije i uprizoren u ZKM-u. Već žanrovski ova djela reflektiraju karantensko iskustvo izolacije i osame te simuliraju intimu duboko osobnog/kolektivnog iskustva, uglavnom, iako ne nužno, eksplicitno pripovijedajući pandemijsko življenje i preživljavanje. S druge strane, svoj je Dekameron u dva kruga objavio feministički portal Krilo, odaslavši pozive na niz adresa iskusnih i manje iskusnih književni/ca, novinar/ki, znanstveni/ca, a tekstovi koji su nastali (uz okvirnu temu i uputu da po mogućnosti ne tematiziraju pandemiju) uglavnom su žanrovski balansirali između osobnog eseja i kratke priče, stvarajući osobiti spontano-eksperimentalni hibrid. A ako napravite malo veći internetski deep dive, možete naći i pasionirani Decameron2020 koji se otvorio kao platforma za zainteresirane autor/ice da prijave svoje uglavnom (vrlo) amaterske kratke priče, velikim dijelom SF i fantasy žanra.
Neki su ovako nastali tekstovi odlični, nemalen broj ih je u najmanju ruku šarmantnih, ali čak i uz najbolju volju, veći dio sveukupno proizvedene umjetnosti koja nam je dolazila ne predstavlja materijal za povijesnu kanonizaciju. S druge pak strane, omjer remek-djela i svega ostaloga nije puno drugačiji niti izvan izvanredne situacije. Bitna je razlika kada je riječ o pandemijskoj online umjetnosti da je kriza potaknula izvjesnu (privremenu, parcijalnu i uvjetnu) deelitizaciju umjetničke sfere, potičući autorice i autore da stvaraju manje opterećeno, s jasnim povodom i namjenom, računajući donekle na prolaznost i potrošnost objavljenog rada[2]. Znakovito je i da pronaći sada primjerice Dnevnike iz karantene zahtijeva uron u sekciju Novosti na stranicama HDP-a, što je upravo u duhu dnevničkih bilješki prošle sadašnjosti u koju je ugodnije kasnije ne gurati nos. Ozbiljnije kritički razmatrati ova djela i nedjela bilo bi promašeno koliko je nepotrebno jer funkcije kritike da istovremeno pruži informaciju (potencijalnoj) publici i povratnu informaciju autori/cama te da donekle usidri i fiksira pojedino djelo naprosto nisu operativne u danom kontekstu. Ali izostanak potrebe da se dano stvaralaštvo formalno "vrednuje" ne valja shvatiti kao vrednovanje po sebi jer vrijednost ovih djela leži drugdje.
Važna je funkcija umjetnosti, koja se u svjetlu umjetničke profesionalizacije suviše lako zaboravlja, da autor kreativnim radom prorađuje i istražuje različite preokupacije, kanalizira misli i osjećaje oblikujući određeni rad u procesu koji bi samoj autorici u suštini trebao biti važniji od rezultata. U povijesnoj stotinki koja je trajala mjesecima, a činilo se da traje beskonačno, kad se normalni tempo svijeta zagrcnuo, naglo je porasla i potreba za time da nekako stanemo u odnos prema tome što nam se događa. Posljedice pandemije i popratne krize osjećat će se na zasad relativno nepredvidljive načine još zasigurno godinama, od ekonomskih, psiholoških i društvenih, do (the horror!) vrlo mogućeg vala inspirirane distopijske literature načete u jeku karantene s kojom ćemo se tek morati nositi kroz naredne godine. U međuvremenu, karantenska je književnost bljesnula kao glitch u sustavu, sada manje-više zaboravljen, kako to već biva s online sadržajem, ili pretvoren u nešto drugo, a vrijedan otprilike onoliko koliko se ne trudi biti.
Promatrajući the good, the bad, and the ugly karantenske literature, možemo temu dalje razračvati u zanimljivim smjerovima. Načelno gledano, loša umjetnost donekle je oksimoron, ako njegujemo predodžbu o umjetnosti kao djelatnosti i artefaktu iznimne vrijednosti koja je djelu pretpostavljeno inherentna, ali praktično potvrđena u recepciji odnosno feedbacku. Ako je onda umjetnost loša, ta je definicija odmah iščašena, te se postavlja pitanje eventualnog produktivnog potencijala ovog paradoksalnog spoja. Pregovarajući dalje o granicama dobrog vs. lošeg kada je riječ o umjetnosti, nerijetko dolazimo do samosvijesti loše umjetnosti, odnosno pitanja namjere i toga može li intencija pretvoriti loše djelo u dobro. Da bi se nagađanje o namjerama autora imalo za što uhvatiti, moraju postojati signali da je prisutna autorefleksija, što će pak reći da su razaznatljivi potezi koji utvrđuju da se autoru nije omaknulo, nego da se djelo mora razmatrati na određeni način. Ali i samosvjesna recepcija može izvršiti istu funkciju čak i kad te refleksije nema u stvaralačkom procesu. Kada je riječ o karantenskoj produkciji, ironijski odmak nije bitno upisan u same tekstove, ali postoji u konceptualnoj potki svake pojedinačne inicijative i upravo ga zato vrijedi potencirati i u recepciji te pronaći vrijednost anti-vrijednosti u umjetnosti koja izmiče institucionalnim okvirima i potencijalno ih destabilizira, pa i parodira.
Ako makar rekreativno udovoljimo ideji da postoji spektar na čijem se jednom kraju nalaze iznimno dobra djela, na drugom bi kraju morala stajati jednako iznimno loša djela, stvorena s izrazitim anti-talentom koji je antipod talentu. Dakle, ne samo ne-talentom nego anti-talentom, svojstvom da se posve intuitivno stvara nešto toliko pogrešno da maltene uzrokuje svoju vrstu stendhalovskog sindroma. Najneugodnije iskustvo umjetničke recepcije dolazi iz osjetnog raskoraka između onoga što se sluti kao cilj i efekta koji se postiže, i tada je najprecizniji opis doživljaja – cringe. Dok zgražanje i sram ne pokrivaju puninu ovog bisera internetskog vokabulara, a parcijalni hrvatski ekvivalent termina, naime susramlje, implicira dijeljeni osjećaj srama, cringe zasad neprevedeno podrazumijeva ne samo afektivnu, nego i tjelesnu reakciju, koja nije nužno dijeljena.
Svoju publicističku studiju o nelagodi naslovljenu Cringeworthy Melissa Dahl[3] započinje opisom prizora audicije za događanje na kojemu ljudi čitaju isječke svojih pubertetskih dnevnika pod nazivom Mortified. Za razliku od prirodne ljudske akcije i reakcije da bježimo od neugodnih situacija, Mortified poziva da se u tom stanju zadržimo, a Dahl se pita ima li nešto produktivno u tom užasu. Velikim dijelom, cringe se događa "kad slučajno dopustimo da nam pobjegne neskriptirana, neispolirana verzija nas". Ako hoćete, Gogolj je toliko cringeao nad svojom ranom poezijom (koju je izdao sam) da je zapalio cijelu nakladu, slavno su cringeali Kafka pa i Vergilije, a čak i Kristian Novak nekako tiho preskače svoj prvi roman koji je prethodio hitu Črna mati zemla. A kako svi živimo u permanentnom strahu od toga da se osramotimo, cringe je i izrazito zarazan, čak i bez obzira na to je li izvor/meta cringea svjesna afektivnog naboja koji proizvodi ili ne. Po istoj logici, loša umjetnost izaziva cringe kada ne može stati u odnos prema samoj sebi, što jednako, pa i potencijalno više vrijedi za cijeli nominalno sofisticirani sustav institucionalne umjetničke produkcije i recepcije, nego nepretenciozni umjetnički iskorak. Naime, matematika cringea kaže: previše samosvijesti može odvesti u nesvijest.
Vidljiva je određena proporcionalna pravilnost u tome da upravo djelatnosti koje neprestano moraju dokazivati svoju društvenu vrijednost nastoje presresti to da im se pristupa nedovoljno ozbiljno tako što same sebe doživljavaju pretjerano ozbiljno. Ali performativna ozbiljnost bez ironijskog odmaka nikada nije pomogla umjetničkoj produkciji, a sustav koji se trsi rigidnošću bez mogućnosti da se sam sebi nasmije krhak je i nerijetko – cringeworthy. Utoliko su bljeskovi neozbiljnosti, zdravog smisla za autoironiju, kao i otvaranje prostora za invaziju nepatvorenog amaterizma, pogotovo kad ima smisla za humor, poželjni za sretnije funkcioniranje književnog i šire umjetničkog organizma, a u kriznim trenucima boli, straha i neizvjesnosti, to su elementarni preduvjeti za preživljavanje.
Kompulzivno vrednovanje ugrađeno je u umjetnički doživljaj. Dominantna ideja da je vrijednost umjetnosti, pa i njezino pravo na postojanje, vezana za trajnost unutar falo(go)centričnog kanona i strogo hijerarhijskog institucionalnog sustava problematična je i ograničavajuća, pa i potencijalno komična, koliko god se oko toga možda uspuhao Harold Bloom[4]. Na neki način, kanon sedatira, daje odabranima kontraproduktivno status neupitnih i ujedno njihovu poziciju nameće ne samo kao ultimativno poželjnu nego kao cilj koji legitimira da se umjetnošću uopće bavimo.
Književnost je unutar kulturnog polja istovremeno posve institucionalno premrežena, ali i jedina umjetnička grana koja nema odgovarajuće formalno obrazovanje pa se inauguracija u profesionalnu sferu događa prolaskom kroz izdavaštvo i potvrdom u vidu nagrada, podrška i Jergovićevih blagoslova. Ovi institucionalni markeri onda funkcioniraju kao neka vrsta ne toliko garancije kvalitete koliko naprosto kapitala za daljnji rad i vidljivost, a teku uvelike po liniji manjeg otpora. Jednom pečatirani kao (A)utori, pisci lako klize dalje, sabirući objave, nagrade, stipendije, rezidencije, što se sve skupa ne zbroji u bogznašto, ali ipak proizvodi povjerenje koje samo sebe perpetuira. Književnost je u nas na određeni način nepopravljivo amaterska, bez obzira na ispregovarane statusne simbole, naprosto jer nema niti certificirane potvrde kojom bi se pisca pomazalo kao Pisca, niti odgovarajuće kompenzacije koja bi omogućila da profesionalni pisac doista živi od svog književnog rada pa je stoga jedino što imamo unutar književnog polja ljubav, koja je po definiciji glupa.
U klasiku eksperimentalne auto-teorije[5], Paul Preciado parafrazira misao likovne umjetnice Faith Ringgold da je "smijeh oblik otpora, preživljavanja" osobito kada dolazi iz deprivilegirane ili potlačene pozicije i usmjeren je prema tlačitelju. Preciado piše: "Problem je u tome da stvari više nisu tako jasne. Na kraju dana više ne znate tko je tlačitelj, a tko je potlačeni, ili radije, teško je vidjeti se istovremeno kao tlačitelja i potlačenog. Pretpostavljam da se u tom slučaju morate smijati samie sebi." Nije samo riječ o identitetskim politikama i strukturama društvenog nasilja, nego o svakom institucionalnom žrvnju koji proizvodi hijerarhiju i odnose moći, koji su uvijek inherentno diskriminatorni, uvijek (barem) u potencijalu opresivni, čak i kad su i sami na udaru te u permanentnoj borbi za opstanak. Institucionalno kulturno i akademsko polje balansiraju upravo na toj ambivalentnoj poziciji moći/nemoći.
To neće reći da treba izfahrenheitati književni kanon i trajno izmiješati srednjoškolske blogove s cijenjenim laureatima; svi ti segmenti umjetničkog polja imaju svoje mjesto i svrhu, ali ne bi bilo loše da se institucionalne strukture olabave s malo više ironijske samosvijesti o pozicijama vlastite istovremene privilegije i deprivilegije, a da se vrli pisci malo rasterete ionako bitno šupljih stremljenja prema maloj ili velikoj kanonizaciji. Gogolj je zapalio svoju prvu nakladu jer je došao na katastrofalnu ideju da objavi svoju srednjoškolsku sentimentalnu poeziju, i to je u konačnici vjerojatno bila dobra odluka. Ali je jednako istina da je loša poezija očito morala biti korak na njegovom književnom putu (u krajnjoj liniji, kome nije) te da je ponekad moramo izbaciti iz sistema. Umjetnost ne vrijedi manje kada je prolazna, naprosto vrijedi drugačije, a kao prostor igre i pokušaja/promašaja, karantenske su književne inicijative i šire umjetničke platforme definitivno otvorile prostor za nove spojeve žanrova, razina i modusa. Time što je nastajala dijelom rasterećena pritisaka da bude trajna i dobra, nastajući namjenski i u vrlo određenom kontekstu, koronarna je online književnost funkcionirala kao nepretenciozni pisani eksperiment, stvarajući zanimljive hibride. Sudarajući high i low brow na načine koji nisu nužno uvijek zanimljivi i na poželjan način pamtljivi, ali nerijetko to jesu, unijela je nešto prijeko potrebne i potentne svježine u umjetničko polje kojem dobro dođe da se povremeno malo susretne sa sobom i zacringea.
[1] Ankete na globalnoj razini pokazuju da je osobito tijekom prve karantene čitanje kao praksa doživjelo strmi uspon, čemu je teško utvrditi paralelizam i u našem kontekstu bez ozbiljnijeg istraživanja pa zasad možemo stati na tome da načelno informacija zvuči točno.
[2] Istini za volju, najotporniji je i najambiciozniji projekt Monovid-19, koji je objavljen i u časopisu Kazalište te je momentalno na repertoaru ZKM-a.
[3] Melissa Dahl, Cringeworthy: A Theory of Awkwardness, Portfolio/Penguin 2018.
[4] Harold Bloom, The Western Canon, Harcourt Brace & Company, 1994.
[5] Paul (Beatriz) Preciado, Testo Junkie: Sex, Drugs, and Biopolitics in the Pharmacopornographic Era, Feminist Press 2013.
***
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
