Criticize this!: 'Uspavanka za Vuka Ničijeg'

Ksenija Popović, Uspavanka za Vuka Ničijeg. Podgorica: Nova knjiga, 2012

USPAVANKA NA NIČIJOJ ZEMLJI

Šarene kućice i zvjezdano nebo na koricama knjige, skupa s naslovom Uspavanka za Vuka Ničijeg, uvjerit će čitatelja koji nije upoznat s tematikom da u rukama drži kakvo djelo dječje književnosti. Takav dojam će, međutim, na morbidan način naglasiti pravu prirodu turobne priče koja se skriva unutar korica. Roman se naime bavi skupinom prijatelja koji zajedno odrastaju u sirotištu a od kojih jedan postaje nesretnom žrtvom zlostavljanja i silovanja od ruke privremenog skrbnika, a pod okriljem i zaštitom državnih institucija. Njihovi životi tim su događajem obilježeni i umnogome određeni, ali i s nekim neočekivanim posljedicama. U kakvom se položaju nalaze napuštena djeca, kakvi ih ljudi napuštaju a kakvi pokušavaju iskoristiti, koliko je jak ljudski karakter i može li ljubav preživjeti sve, samo su neka od pitanja koja istražuje ovaj roman. Kombinacija ljubavne i coming of age priče, trilera i socijalne kritike čini uzbudljivo štivo koje je pobudilo interes crnogorske javnosti, pogotovo zbog činjenice da se radi o drugom romanu prve žene - romanopisca u Crnoj Gori; autorice čija je prva knjiga, Dječak iz vode, bila veliki bestseller i 2004. kad je izdana postala najprodavaniji roman u Crnoj Gori.

Uspavanka ima mnoga obilježja arhetipske priče o siročadi: neovisni i motivirani likovi odlučni da svladaju sve poteškoće, neprijateljski nastrojena okolina nasilne djece, okrutne rodbine, skrbnika i profesora koji ne vjeruju u njihovu sposobnost da naprave nešto vrijedno od svog života, te glavni neprijatelj koji prijeti njihovoj sigurnosti i opstanku. S druge strane, nailazimo i na odstupanja od nekih nepisanih pravila starih priča: zločesti se vuk uspijeva dočepati svoga plijena umjesto da mu on u zadnji trenutak prokliže kroz prste zahvaljujući svojoj umješnosti i sreći ili nečijoj pomoći. Što je još šokantnije, žrtva ovdje uzvraća udarac i kreće u krvoločnu osvetu. Zamislite Olivera Twista na putu natrag u sirotište s nožem u zubima i Kalašnjikovom u rukama, ili Jane Eyre kako sa samurajskim mačem svodi račune s ljudima iz djetinjstva. Nadalje, ako muški likovi u pričama o siročadi preživljavaju zahvaljujući svojoj inteligenciji i snalažljivosti, ženski likovi to obično čine oslanjajući se na svoje dobre manire i blagu narav. Ništa slično ne može se reći za protagonisticu Klaru koja svojim oprezom, borbenim karakterom i velikim jezikom ako išta, udaljava ljude od sebe. Ideju antiheroja više-manje uzimamo zdravo za gotovo kad se radi o muškim likovima suvremene književnosti, ali ista ideja nosi nešto originalnosti primjenjena na ženskog lika. Osorna osobnost, inteligencija i karizma kao aduti ispred fizičkog izgleda, i što je najvažnije, sklonost da iznevjeri očekivanja likova i čitatelja, čine je najzanimljivijim elementom ove priče. Osim toga, ona odbacuje tradicionalnu nagradu koju žensko siroče dobiva na kraju ovakve priče – brak. Umjesto na kraju, za brak doznajemo na početku i imamo uvid u njen život nakon onog i živjeli su sretno do kraja života... samo da bi saznali da bajka baš i ne funkcionira unatoč statusu, novcu i sigurnosti. Autorica radi daljnja odstupanja od žanra (uvjetno nazvano), predstavljajući siročad kao osobe sklone tome da iskoriste sažaljenje koje im je ukazano, makar samo zato što je ono jedino što će ikad od svijeta dobiti. To nisu sirota, plemenita stvorenja prepuštena na milost i nemilost sudbini, o kakvima možete čitati u nekom viktorijanskom romanu; oni su kompleksniji likovi s pozitivnim i negativnim stranama te sposobnošću da donose svoje odluke i snose odgovornost za njih.

Na žalost upravo u tom trenutku kad bi autorica trebala preuzeti uzde romana i povesti nas u tu sofisticiraniju unutrašnjost likova ona nas zaustavlja i ostavlja je u nacrtima, samo naznačujući gdje bi se ona trebala nalaziti. Ti likovi, naime, postoje u vakuumu, lišeni svake specifičnosti. Mjesto radnje izmješteno je u neki nedefinirani svjetski grad a kultura kojoj on pripada nepostojeća je. Čak nam ni imena likova ne otkrivaju ništa o njima; mogli bi se nalaziti kako u Crnoj Gori, tako i u Austriji, Italiji ili Britaniji; jedino koje nesumnjivo možemo smjestiti u naše podneblje je Vukovo. Ovakav postupak čini ono malo detalja što nam likovi otkrivaju o sebi nekako nestvarnijim; njihova razmišljanja o klasičnoj glazbi, profesionalnoj fotografiji i košarci u potpunom su nesrazmjeru s njihovim godinama i situacijom. Općenito, ideja da se u domu čija većina štićenika završava u obližnjoj tvornici, na okupu nalaze buduća pijanistica svjetskog ranga, zvijezda NBA-a, talentirani fotograf i šef podzemlja nekako ne drži vodu. Sve to malo miriše na Hollywood; cijeli taj krajolik, i unutarnji i vanjski, prepoznajemo kao onaj tv krajolik iz krimi serija i filmskih trilera. Kraj je ipak najfilmskiji, kad se protagonistica odlučuje ostati vjerna svom karakteru i pobjeći od svojih problema pa sjeda na avion i odlazi u nepoznato umjesto da odabere između svoje dvije ljubavi. Takav rasplet možda ćemo progutati dok gledamo Meg Ryan ili Jenifer Aniston jer sa zadnjim slovima odjavne špice završava kako emocionalna katarza, tako i svako razmišljanje o logici priče. Knjiga pak zahtijeva više energije, vremena i pažnje pa i naša očekivanja paralelno rastu i isto tako bivaju iznevjerena pred neuvjerljivim i nedomišljenim finalom.

Zbog svega navedenog priča gubi na autentičnosti jer umjesto da stvori svoju stvarnost ona posuđuje iz neke već viđene, a socijalna kritika koja joj je u pozadini slabi jer je to kritika nekog drugog, nepostojećeg društva. Nitko neće ostati ravnodušan dok čita o apatiji državnih agencija i činovnika pred patnjom ljudi koje bi trebali štiti, niti će imati problema zamisliti nešto slično od vlastite vlade. Međutim, odlučivši se ne ulaziti u ikakve specifičnosti vlastite kulture i njenih institucija autorica poručuje da je svugdje isto, nakon čega čitatelju ostaje samo da slegne ramenima i zamisli se nad tužnom ljudskom sudbinom.

Piše: Ivana Ančić
Foto: PTMoore (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.