Criticize this!: 'Samovar'

MUZEJ U BUDUĆNOSTI ILI ĐUBRIŠTA VREMENA
Davor Špišić, Samovar, Algoritam, Zagreb 2011.

2011.

Septembra mjeseca 2011. godine Davor Špišić je objavio svoj treći roman u kojem je za pripovjedača odabrao Borisa Makarova. Tačnije, njegovu dušu – jer se Boris, hrvatski inžinjer ruskog porijekla, 2000. godine smrznuo na naftnim poljima tokom bijelih noći u Sibiru. Borisova duša pripovijeda o prošlosti svoje porodice od 1935. godine, te o sadašnjosti svojih kćeri koja je smještena u 2030. godinu. O budućnosti pak ne može da govori, ma koliko se trudio da ojača svoje telepatske moći. Špišić je tehnički vješto ograničio pripovjedačevu priču na period od devedeset pet godina. Period dovoljno dug da se piše o tri generacije porodice, ali ne i predug niti pretenciozan da bi zahtijevao višetomni roman. Autor je napisao crnu komediju, koja mu omogućava da prikaže razvoj porodice na groteskan način, a ne postavlja mu uslove da taj prikaz bude realističan.

2030.

Boris ima tri sredovječne ćerke – Varju, Sanju i Natašu. Prva radi u javnom wc-u, druga čisti leševe na odjeljenju za patologiju, dok je treća prostitutka. Intertekstualna veza sa Čehovom eksplicitna je već u motu knjige, u kojem je dat dio Sonjinog monologa sa kraja drame Ujak Vanja. One žive u kući, koja je ujedno i muzej posvećen Batinskoj bitki. Iako je navedeno da je u pitanju godina 2030. tokom čitanja se ne stiče utisak da je riječ o naučno-fantastičnom romanu. Tačnije, jedino nas naslovi poglavlja upućuju da živote sestara lociramo u skoru budućnost. Isprva bi se takav piščev postupak mogao učiniti kao nepoznavanje književnog zanata. Ali u pitanju je namjerno izopštavanje sestara u prostor koji liči na svevremeno đubrište.

Prostori kojima se Špišićeve tri sestre kreću groteskni su, a pisac koristi hiperbole i naturalističke opise ne bi li postigao ovaj efekat. Grotesku pojačava i patetični glas pripovjedača, koji ohrabruje ćerke da izdrže i tepa im kao da su nezaštićene djevojčice. Borisov duh sve vidi poput sveznajućeg pripovjedača, ali ne može da djela. Uspostavlja se veza između čitalaca i pripovjedača jer imaju znanje o događajima, ali ne mogu na njih da utiču. Borisova pozicija postaje tragikomična pošto je nemoćan da izmijeni prošle greške jer u tim trenucima života nije imao sve potrebno znanje. Sada kada ima znanje, ne može da promijeni tok događaja, čak ne može ni da upozori ćerke kada griješe. Ako bi se dalje razvila argumentacija moglo bi se reći da se Borisov duh nalazi u nekoj vrsti beketovskog pakla. U najboljem slučaju danteovskog čistilišta, dopusti li se mogućnost da bi njegovu usamljenost umanjila buduća sreća njegovih kćeri. Otvorenim krajem romana, koji Špišić pak čita kao happy end, postavlja se pitanje da li će se nastaviti propadanje porodice ili je ipak u satiri moguća neka vrsta izbavljenja kroz smijeh? Ono što je sigurno jeste da Borisov duh nije u raju jer mu nije dozvoljeno ni da bude sa duhom svoje mrtve žene.

1935 – 2010.

O prošlosti se saznaje nešto više detalja nego o budućnosti. Za budućnost je značajno da se nekoliko puta ponovi da je predsjednik nekadašnji ratni zločinac. Dok je iz prošlosti značajna godina 1944. kada su Nikitu, Borisovog oca, komunisti poveli na Balkan. Od tada rusko porijeklo odrediće identitet porodice Makarovih barem sljedećih stotinu godina. Borisov duh se vraća i u sopstvenu prošlost opisujući nam svoje djetinjstvo u SFRJ. Špišić inteligentno izbjegava da eksplicitno govori o društvenim nemirima u godinama poput šezdeset osme i devedeset treće, već radije o tim godinama govori prikazujući privatni život porodice. Jedna od uspjelijih scena romana jeste prikaz majke koja priprema kostim Etiopljanina za mladog Borisa, koji ide u Beograd da bi učestvovao u pripremi proslave Titovog rođendana. Upečatljiv je i prikaz funkcionisanja školskog sistema, koji podsjeća na altiserovsko promišljanje o moći DIA (državni ideološki aparati). Scene o tome kako su djeca tretirana u školama od strane druge djece, ali i nastavnika, u toku čitanja su zabavne i može se lako zanemariti njihov značaj. Ali na nivou cjeline romana su značajne i povezuju Nikitu sa Sanjom, odnosno prvu i treću generaciju Makarovih.

Makarovi su radnička porodica koja neminovno propada u trećem koljenu kada tri sestre ostanu same. Tačnije, u svakoj generaciji su ženski likovi posebno ranjivi. Borisova majka je gotovo umrla na porođaju, dok je njegova žena poginula zbog nesrećnog slučaja. Najednom u posjetu sestrama dolazi Ekatarina, Kanađanka srpskog porijekla, koja nosi dijete njihovog brata Sergeja. U nekom realističnom romanu, ovakvo nemotivisano pojavljivanje lika moglo bi se shvatiti kao ozbiljan propust. Međutim, u ovoj crnoj komediji je efektno i autor ga koristi da bi dalje razvio pitanje identiteta. Pojavljivanje Sergejeve trudne, bivše djevojke je značajno jer garantuje nastavljanje loze Makarovih. 

2012.

Još jedno nemotivisano pojavljivanje, ovog puta u pretposljednjoj glavi romana, predstavlja dolazak Anđeline Džoli i Breda Pita. Oni su satirično prikazani kao dobrotvori koji posjećuju ugrožene porodice, praćeni paparacima, gradonačelnikom i policijom. Taj događaj smješten je u 2010. godinu, što je najbliži trenutak 'sadašnjem' trenutku nas čitalaca. U stvari, kritiku sadašnjice pisac gradi kombinujući priče o prošlosti i budućnosti. Pitanja o korijenima predaka, time i identitetu nasljednika, dobila su satirične odgovore. No, funkcija satiričnog razobličavanja društvenih mehanizama nije samo ismijavanje istih, već i prikazivanje kako ti mehanizmi utiču na tri generacije života porodice. Autor se promišljeno, skokovito kreće kroz vrijeme priče, čime postiže dinamiku u glavnom toku naracije i pokazuje neke konstante u različitim vremenima prošlosti i budućnosti. Te konstante su prije svega u načinima na koji država uspijeva da podredi pojedinca, ili ga barem ukloni na periferiju ako se pojedinac ne da oblikovati u skladu sa vladajućim diskursom. Tako se i čitateljkama i čitaocima dopušta, čak sam tekst i zadaje, da traže veze i kombinuju pojedine segmente, ne bi li 'konstruisali' sopstvenu sadašnjost. Korišćenjem hiperbole i naturalističkih opisa postiže se groteskni efekat, čime se iskrivljuje prikazana realnost. Špišićev roman se čini pitkim i zanimljivim za čitanje, iako ono o čemu pisac 'u stvari' piše nije bezazleno, već (kao i najbolje satire) posjeduje značajan subverzivni potencijal.

Piše: Nađa Bobičić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.