Criticize this!: 'Ruski dnevnik'

BOSANSKA ROMANESKNA ČORBA
Sadik Ibrahimović. Ruski dnevnik. V.B.Z., 2010.

Postoji više načina na koji možete pripremiti bosansku romanesknu čorbu, a ovog puta svoj recept vam otkriva pisac Sadik Ibrahimović. Uz neke autorove sitne kulinarske trikove, nadamo se da će vam već ranije poznato jelo dobiti iznenađujuće drugačiji ukus.

Potrebni sastojci:

1. nekoliko bosanskih kasaba različitih veličina, ali istog ukusa
2. jedan derviš (Jusuf) sa užom (sin Ismet) i širom porodicom
3. jedan izdajnik, nekadašnji bliski prijatelj ili rođak kojem je derviš spasio život
4. nekoliko djevojaka i/ili udatih žena (najbolje u kombinaciji), koje će biti njegove platonske i/ili (kao i u prethodonom slučaju kombinacija je poželjna jer ćete njome postići dodatni šmek) malo više putene ljubavnice
5. jedan uspješan trgovac Jevrejin, neobično čvrstog i malo nastranog karaktera
6. jedan student boem, željan književnog uspjeha, nažalost bez književnog dara

Način pripreme:

Prvo istoriju zagrijte na blagoj vatri, zatim pojačavajte temperaturu dok ne počne da vri neki rat. U ovom slučaju uzima se Prvi svjetski rat. Ovaj dio pripreme je važan jer 'mi sa Balkana' svakih pedeset godina preživimo neki rat. Ako za prosjek trajanja rata uzmemo četiri godine, onda preporučujemo da se te četri godine krčkaju sve vrijeme, nikako onih ostalih četrdeset šest. Ako nije baš neka sezona, te u prodavnicama ne možete da nađete rat, onda krčkajte četrdeset šest godina mira, ali obavezno jako začinite, tako da se u čorbi osjeti kao da su one samo godine između ostalih ratnih godima.

Kao što vas je prethodno kulinarsko iskustvo naučilo istorija je narativ, kao i bilo koji drugi, te je veoma bitno da odlučite ko će pripovijedati priču, odnosno u kojoj ćete šerpi kuvati čorbu. Za pripovjedača je zato najbolje izabrati nekog iz šire porodice, na primjer unuka, koji će iz porodičnih dokumenata rekostruisati priču svojih predaka. Za manje iskusne kuvare, pisac preporučuje da svoje nedovoljno kulinarsko umijeće prikriju korišćenjem različitih narativnih nivoa. Možete ubaciti dnevnik pripovjedačevog djeda, glavnog junaka romana, pa bilješke njegovog sina o očevom životu; na taj ćete način degustatorima prstom u oko signalizirati da treba da uspostave vezu između svake generacije i da zaključe da se istorija uvijek na isti način krčka. Ali koliko god da im skrenete pažnju na žrvanj istorije, koji nas sve lomi, sigurno će osjetiti da je jezik kojim se pokušava imitirati jezik seljaka sa početka XX vijeka, samo groteskna, smiješna i teško varljiva postmodernistička vježba.

Još dok istorija nije uzavrela počnite da ubacujete pojedine sastojke. Prvo težak život balkanske raje po kasabama, potom izdaju bliskog rođaka, koga je glavni lik prethodno održao u životu. Neposredno prije nego što provri treba strpati i godine ludovanja, prvu zreliju i iskusniju putenu ljubavnicu, smirenje ženidbom i otkrivanje derviškog reda, potom i udaljavanje od istog. Kada istorija već uveliko počne da vri, pošaljite derviša na putešetvije, što je moguće dalje i istočnije. Pisac savjetuje da odaberete Rusiju, i u ovom slučaju nastavite sa provjerenom praksom starih majstora poput Miloša Crnjanskog. Samo ipak se tradicija valja i mijenjati, kao što su se promijenili i neki drugi sastojci, jer dervišu dolazak u Rusiju nikako nije bio san – on je do te velike i prostrane zemlje došao nošen vrtlogom rata. To ratno krčkanje oduzima junacima svaku slobodu djelovanja. Tako ćete jednoličnim miješanjem i korišćenjem jednostavnog prošlog vremena (naravno začinjenog sa malo imperfekta i aorista) stvoriti stereotipne likove, sto pedeset godina nakon što je realizam kao književni pravac završen. Dodajte potom i priče drugih likova, napravite pokoju digresiju, opet prateći dobru andrićevsku tradiciju, poput priča o Jevreju i studentu boemu (on želi da pogine u ratu zbog nesrećne ljubavi prema ženi i prema književnosti). Ne treba da vas brine što poskolonijalna kritika odavno postoji i što bi se u ukusu čorbe, posebno kada je riječ o neobičnom Jevrejinu, mogli pronaći elementi za kritiku načina na koji se prikazuje drugi.

Kada istorija u toku Oktobarske revolucije bude na najvišoj tački vrenja, trebalo bi još da dodate lijepu Tatarku, kojoj sada glavni lik neće prići jer je postao čestiti i bezgrešni derviš. Zato je on voli samo čistom, platonskom ljubavlju, a opisuje prostim, seljačkim jezikom u pismima napisanim neurednim, polupismenim latiničnim pismom sa greškama koje se pojavljuju na očekivanim mjestima, te više djeluje kao da ih je pisao neko pismen ko je pretrpio povredu glave pa miješa pojedine riječi i ne razdvaja one koje se inače odvojeno pišu, nego kao 'neobrazovani' seljak sa početka prošlog vijeka. Nemojte nikako dopustiti dervišu da sumnja ili da se preispituje kao što su to mogli raniji kuvari jer će vam onda čorba biti gušća i teža za varenje. Ipak ukus neće biti najbolji onima koji osjete da su ženski likovi prikazani ili kao svetice ili kao vještice, te su stereotipizovani kao i lik trgovca Jevrejina. Još će se u liku Tatarke pomiješati ukusi dvije drugosti, one vezane za način na koji se vide žene i one vezane za Istok.

Serivanje i konzumiranje:

Prednost Ibrahimovićeve čorbe je u tome što se lako i brzo može konzumirati, tako da oni koji je budu probali neće imati neke ozbiljnije stomačne tegobe. Ali ne treba očekivati da ovakva vrsta čorbe bude delikatesa. Više će ukus podsjećati na bajatu mješavinu priče o ratu i pojedincu u njemu, koji nema kontrolu nad sopstvenom egzistencijom već ga prilike raznose na sve strane od Zapada do Istoka. Malo andrićevskog pripovjedača uz selimovićevsku tematiku, sve to začinjeno seobama i gotova je bosanska čorba.

Samo tu čorbu čitaoci jedu već duže vrijeme - sastojci su isti, a kuvari sve lošiji. Ako vam se ipak ne dopada kako se sada kuvaju čorbe, uvijek je rešenje da se vratite starim majstorima i njihovom sočnom pripovijedanju.

Piše: Nađa Bobičić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.