Criticize this!: 'Prijelaz za divlje životinje'

Ivana Simić Bodrožić, Prijelaz za divlje životinje. Zagreb: VBZ, 2012

TRANZICIJA BOLA, STRAHA I STREPNJE

Prijelaz za divlje životinje treća je knjiga autorice Ivane Simić Bodrožić, koja se može čitati i kao svojevrstan nastavak zbirke poezije Prvi korak u tamu, za koju je osvojila Goranovu nagradu za mlade pjesnike, te romana Hotel Zagorje koji je 2010. nagrađen Kiklopom za prozno djelo godine. Razlika u odnosu na njezin dosadašnji književni rad je odabir lirskog subjekta koji je u ovom slučaju odrasla žena, koja u pet ciklusa pjesama, pet različitih perspektiva, pokušava odgonetnuti zakonitosti opstanka u svijetu izranjavanom traumama iz djetinjstva, kompleksnih ljudskih odnosa i neizvjesne budućnosti.

Ukoliko je vjerovati izreci da je tema smrti jamac neprolaznosti i nezamjenjivosti književnosti, jer svaka je smrt posebna i drugačija, ljudi će uvijek umirati i književnost će uvijek svjedočiti o tome, onda bi opus Ivane Simić Bodrožić trebalo svrstati među napisane stranice koje će biti sačuvane od zaborava. Sjetimo li se pritom njemačkog fenomenologa Eugena Finka koji je pojam 'smrti' nazvao graničnim pojmom, tj. onim kojeg nikada ne možemo imati u iskustvu, jer mi uvijek i samo susrećemo 'smrt drugoga', onda u prozi i poeziji Ivane Simić Bodrožić možemo identificirati dva osnova tematska toka. Prva tema, koja je karakteristična za njenu prozu, bavi se posljedicama smrti, odnosno tumačenjem traume prouzrokovane ranim gubitkom oca. Dok druga tema, koju susrećemo u Prijelazu za divlje životinje proizlazi iz straha i tjeskobe pred neminovnošću smrti. Smrt se u oba slučaja pojavljuje kao tačka u odnosu na koju se samjerava cjelokupno postojanje, i u odnosu na koju se tumače svi životni tokovi. Otud je slika svijeta koju zatičemo u ovoj zbirci pjesama krhka i labilna, slika u kojoj, kako sama autorica kaže, "niko ne može spasiti nikoga".

U prvom ciklusu pjesama 'Dječje pjesme' takvoj slici svijeta suprotstavlja se rađanje novog života, majčinstvo u kojem se skrivaju najdublji strahovi ženskog bića. U drugom ciklusu 'Mamine pjesme'  ti se strahovi samo kovitlaju, razvlače i ponovo skupljaju, da bi u pjesmi 'Za svoj pedeset i šesti rođendan' autorica posegnula za slikom vlastite majke kao simbolom snage i jačine pred svim životnim nedaćama.
'Tatine pjesme', kojih je najmanje u zbirci, funkcioniraju kao kontrapunkt dvjema prethodnim knjigama Prvi korak u tamu i Hotel Zagorje. U njima i dalje obitava djetinja trauma, ali se ovog puta autorica veoma ironično nosi sa efektima 'uspjeha' svojih prethodnih knjiga. U pjesmi 'Bio je to 17. 11. 2012.' otvara se svijet lišen svakog osjećaja srama, svijet koji tuđu bol pakuje u najfiniji ukrasni papir i prodaje ga po visokoj cijeni. Tu je i 'bijesna' pjesma 'Da je Matoš kojim slučajem znao pisati ovako', svojevrstan omaž čuvenom pjesniku, u kojoj autorica vrlo direktno i oštro kritikuje savremeno hrvatsko društvo.

U ciklusima pjesama 'Prijelaz za divlje životinje' i 'Skriveni fajl' svijet pulsira u strahu i prijetnji od neprijatelja. Neprijatelja koji je toliko fluidan da se uvlači iza blindiranih vrata i zaposjeda i najintimnije predjele čovjekovog bića. Smrt, truljenje, nepovjerenje nagrizaju odnose među ljudima. Neizvjesnost je toliko snažna da po prirodi stvari čovjek mora posegnuti za skloništem. U tom se kontekstu, u stihovima Ivane Simić Bodrožić, poezija pojavljuje kao utočište, zaklon od svijeta u kojem dominiraju laž i pretvaranja. Poezija je ono mjesto iskrenosti, prema sebi i drugima, za koje će autorica reći da ne trpi prenemaganja.

Ukoliko bismo pokušali tumačiti zbirku poezije Prijelaz za divlje životinje u ključu tranzicijskog društva mogli bismo uočiti jednu tananu nit koja odvaja pjesnikinjino rano djetinjstvo od ostatka života. Čak i kada u pjesmi 'Kod nas je drum široka cesta' kaže "koja je korist od tog sjećanja", autorica pamti najljepši ružičnjak u Zrinjskoj ulici, onakav kakvog više niko nigdje ne sadi. 'Mali rajski vrt' u cijeloj zbirci funkcionira kao prapočetak u mitskoj slici svijeta, zlatno doba u koje se, iz ugla sadašnjosti, nemoguće vratiti. Ali koje ostaje u vlastitom i kolektivnom sjećanju, kao vrijeme prije kataklizme koja je duboko upisana u sudbinu ovih prostora. Sagledamo li pojam Eugena Finka iz perspektive koja se nadaje u poeziji Ivane Simić Bodrožić, 'smrt drugoga' se pojavljuje kao vlastito iskustvo. Prijelomna tačka u kojoj se život trajno mijenja, prazno mjesto u kojoj tranzitiraju bol, strah i strepnja. Život poslije 'zlatnog doba' je kao trula jabuka koju svaki dan treba gristi i žvakati, i to je jedini način opstanka.

Autorica u ovoj zbirci piše jezikom svakodnevlja. U njenim stihovima nema mjesta eksperimentu. Mnogi će reći da je i tema koju je odabrala već unaprijed osuđena na uspjeh. Međutim, iako u jezičkom smislu nije zahtjevna za čitaoca, tematski poezija Ivane Simić Bodrožić je višeslojna. O višeznačnosti teksta najbolje svjedoče 'Tatine pjesme' u kojima autorica kritizira 'traumatsko – ratno – profiterske' pretenzije, kojima obiluje književnost na post-jugoslovenskim prostorima.

Poezija Ivane Simić Bordožić vas neće šokirati, u njoj nema neuobičajenih postupaka, pa ipak autorica je uspjela napisati iskrenu i autentičnu zbirku u kojoj se, kroz prizmu ličnog iskustva i sjećanja, prelama širi društveni kontekst. Ipak, najveća vrijednost ovog djela skriva se u detalju, u sklonosti ka intimnom i skrovitom. Ideja smrti koja dominira u svim ciklusima pjesama spušta se iz transcendencije u osjećanje straha i strepnje. Jer da, ljudi će uvijek umirati a književnost će svjedočiti o tome. 'Smrt drugoga' će uvijek biti dio naših priča i naših života. Prijelaz za divlje životinje to dokazuje.

Piše: Lejla Kalamujić
Foto: Vagabond Shutterbug (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.