Criticize this: 'Potpuna akustika'

POSTMODERNISTIČKE BAJKE
Milan Ilić, Potpuna akustika, VBZ, Zagreb 2011.

Kako napisati bajku 2012. godine? Ili kako pisati o mitovima i legendama iz savremenog fokusa? Možda pitati Itala Kalvina, koji je napisao trilogiju Naši preci? Poput poznatog italijanskog postmodernističkog pisca, i Milan Ilić koristi matricu bajke da bi pisao o savremenosti. Zbirku Potpuna akustika čini četrnaest priča različite tematike. Ilić piše o šahu opsjednutom zumbulima, o načinu na koji kompozitor i slikar stvaraju umjetnička djela, ali i o hirovitim princezama, skrivenim zmajevima, čak i o Odisejevom bratu travaru. Ova zbirka mogla bi biti dobar način da se problematizuje sada već davnašnje pitanje o mehanizmu automatizacije/kanonizacije, a potom i o oneobičavanju književnih postupaka. Da li je autor napisao 'uspjelo' književnoumjetničko djelo (ma kako da se definiše uspjelost) iako je koristio 'prevaziđene' postmodernističke postupke?

Opet postmodernizam!
     Postmodernizam opet!

Ogledala i lavirinti su čest imobilijar u većini postmodernističkih tekstova, i Ilić ih koristi da bi umnožio prostor ili ga izdijelio na više ravni, koje se prepliću i iz kojih ili u kojima dolazi do prelamanja identiteta likova. Uz njih se vezuje i postupak mise en abyme (pojavljuje se unutar teksta kad postoji udvajanje slika ili koncepata koji se odnose na cjelinu teksta), jer autor u dvije priče govori o načinu na koji nastaje umjetničko djelo. U drugoj priči 'Potpuna akustika', po kojoj je zbirka i dobila ime, pratimo način na koji nastaje simfonija. Ali paralelno sa radom kompozitora radi i krojač, koji kompozitoru šije frak. Te dvije paralelne priče kao da čine dvostruki mise en abyme. U završnoj priči zbirke riječ je o načinu na koji slikar dobija inspiraciju i potom stvara slike. Čak je prikazana i izložba, kao i reakcija publike. Time je pomenut i treći član neodvojive trijade umjetnik – djelo – recipijent. Možda je Iliću činjenica da nije samo pisac, već i slikar, pomogla da uoči iste mehanizme u stvaranju djela iz različitih umjetnosti; ne samo onih 'priznatih' sedam, već na primjeru krojača i primijenjenih umjetnosti.

Gore je navedeno da je priča o slikaru posljednja u zbirci, što nije precizno, u krajnjem ni tačno. Knjigu zatvara 'Gostujuća priča' Amile Žujo, čiji je alternativni naslov 'Pješak Korto'. Autorka je i jedna od dva modela na fotografiji koja se nalazi na naslovnoj stranici knjige, što je opet primjer  mise en abyme. Amila Žujo je napisala priču o transformaciji pješaka u kraljicu na kraju šahovskog polja. Ko bi mogao biti taj pješak dvostrukog identiteta? Da li pisac prethodnih priča, koji sada prepušta dio 'svoje' knjige mlađoj koleginici? Ili je ona buduća kraljica, koja ne može da se oslobodi sjećanja pješaka?

                              k
                           o   u
I                     n  f        s
z               e
    m          t
        j     š
          e

Priče nijesu tematski povezane, ali u zbirci postoji jedinstvena atmosfera koja nastaje tako što autor izmiješta perspektivu u odnosu na ono što čitaoci očekuju. Najbolje se to uočava u pričama 'Zevarok' i 'Brat', ali je sličan postupak efektno iskorišćen i u pričama 'Zumbul šah', 'Zijak od češljeva' i 'Zmajevo jaje'. Ilić okreće priču 'Hiljadu i jedna noć' tako što princezi dozvoljava da bira mladiće sa kojima će provesti noć, sve dok je jedan od prosaca ne zadovolji. Naše prethodno čitalačko iskustvo sa bajkama nam ne dozvoljava da pomislimo da bi princeza mogla da ima toliku seksualnu slobodu. Isto kao što ćemo se iznenaditi kada pročitamo verziju Odisejevog brata o Odisejevim podvizima i stanju na Itaki, u periodu dok je Atenin pronicljivi ljubimac osvajao Troju.

Šta autor postiže ovakvom 'revizijom' mitova? U poznate priče unosi izmjene tako da identiteti likova postaju nestabilni. Rodne uloge preuzete iz klasičnog nasljeđa relativizuju se i postaju bliže savremenom shvatanju muškarca i žene. Sa druge strane ideje o nastajanju umjetničkog djela, o inspiraciji i genijalnom nadahnuću umjetnika kao da je Ilić naslijedio sa početka devetnaestog vijeka, tačnije iz perioda romantizma. Slično je i njegovo 'kolonijalno' nasljeđe, jer fantastiku izmiješta ili u periode antike i davne, nepoznate prošlosti bajke, ili na Istok. Već priča kojom otvara zbirku je o Zumbul-šahu, čije kraljevstvo je polu nestvarno, polu orijentalno.

O savremenosti iz nestvarnog

Kada bi se izvršio eksperiment i Ilićeve priče dale čitaocima koji nijesu upućeni u kontekst, sa zadatkom da odrede u kojem su periodu nastale, vjerovatno bi odgovor bio – najkasnije u devetnaestom vijeku. Jezik kojim su napisane uspješno imitira jezik narodnog pripovjedača, tako da se čitaocima isprva čini da su dobili svojevrstan simulakrum i da su vraćeni u prošlost. Međutim, izbor najvažnijih likova i pomjerena fokalizacija su tekstualni signali koji nas upućuju da ipak čitamo postmodernističke priče. Iako je relativizovao pojedine stereotipe, npr. rodni; pisac ipak zadržava i neke druge, poput postkolonijalnih predrasuda o Istoku i romantičarskom geniju. Na pitanje koje je postavljeno u uvodnom dijelu teksta, konkretno u slučaju Ilićeve zbirke, moglo bi se odgovoriti da je korišćenjem 'zastarelih' sredstava autor ipak pokušao da piše o savremenosti. No iako neobična, ova zbirka niti je inovativna i umjetnički originalna, niti je samo pomjerenom fokalizacijom pisac uspio da o toj savremenosti autentično progovori koristeći potencijale bajke (a ne krijući se iza njene fantastike i bježeći u neki nestvarni, daleki prostor), da bi mogla biti vrednovana kao nešto više od korektno napisanog teksta ili knjige za 'jednokratno' korišćenje.

Piše: Nađa Bobičić
foto: rocket surgery (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.