Criticize this!: 'Pisa. Povratak'

Damir Miloš, Pisa. Povratak (Meandarmedia, Zagreb, 2011.)

AUTOR VS. FABULA

"Postoje knjige za pisanje i knjige za čitanje", tvrdi poznati hrvatski pisac i jedriličar Damir Miloš u intervjuu s kritičarkom Jagnom Pogačnik. Knjige za čitanje, objašnjava on, one su za kojima će posegnuti prosječni čitatelj i u njima pokušati naći ono što traži od književnosti, bila to zabava, bijeg od stvarnosti, identifikacija ili diferenciranje od drugoga i slične, uvjetno rečeno standardne kategorije. Knjige za pisanje, pak, potpuno su različite: od njih se očekuje da se razori čitateljev horizont očekivanja jer pisanje nije prepričavanje niti slaganje s autorskom intencijom. U slučaju da se čitatelj uspješno probije kroz tekst, pisac očito nije uspio u svojoj namjeri, a to je komunikacija s autorima koji su mu prethodili i strukturom njihovih knjiga. Ovdje se konkretno radi o njegovu novome romanu Pisa. Povratak, završnome dijelu trilogije kojemu prethode knjige Smetlar i Cesta. Ostajanje. Kao što im i sami naslovi govore, tri knjige čine cjelinu, odnosno zatvoreni krug, jer se inzistira na ostajanju na priči i povratku autora samome sebi. S obzirom na to da se Milošev stil može usporediti isključivo s njim samim, najbolje je da se uroni u tkivo teksta i pogleda što je to toliko karakteristično za njega.

Za početak, on i ovim romanom pokušava dokazati da je fabula, kako sam kaže, glavni protivnik stvaralačkog čina, pa je autorova zadaća da intervenira čim priča krene teći. Prvo što se čitatelju ukaže pred očima jest fragmentarna struktura poglavlja, izmjena raznih pripovjednih linija koje se neprestano rastaču da bi se nekoliko redova kasnije ponovno spojile, pretvarajući se tako u golemu petlju. Neku vrstu 'centralne' priče romana čini priča o sudioniku projekta Simetrija koji je pokrenula tajanstvena Agencija, leglo birokracije, te koji kreće u pustolovinu oboružan skijama, a završi na otoku. Ostale pripovjedne linije na prvu se loptu čine dijametralno suprotnima ne samo centralnoj priči, već i međusobno. Dosta su upečatljive brojne eksplicitne scene spolnih odnosa čija funkcija ostaje poprilično nerazumljiva, jer subverzivnu je ulogu seks odavno izgubio, a Miloš daje do znanja da ga komercijalni aspekti ne zanimaju, pa nije jasno čemu posezanje za seksom kojim je današnjica naprosto preplavljena.

Iako čitatelj na trenutke može steći dojam da je Miloš napisao nekoliko paralelnih, potpuno različitih romana, otisnuo ih, odrezao škarama i ulomke nasumce polijepio nazad, dijelovi ipak imaju zajedničku funkciju, a to je podcrtavanje i nadopunjavanje glavne teme, opasnosti od već spomenute simetrije. Naime, Miloš postavlja tezu da je simetrija ustaljen način promatranja svijeta, temeljni princip na kojemu funkcionira sve, pa i ljudska agresija: "Stari spisi o simetriji jasno govore da su ljudi silu težu, premda je nisu uvijek tako nazivali, smatrali temeljem simetrije. Posljedica, utjecaj sile teže na čovjekov vid, uvjetujući ljudski način gledanja, jest vodoravna simetrija." Protiv simetrije se treba boriti, to se vidi već od samog naslova romana, kako bi se oslobodilo od uvriježenih kanona i krenulo dalje.

Kako bi slijedio svoj poetski izričaj i na njemu izgradio čvrst vlastiti autorski identitet, Miloš koristi razbijanje ustaljenih jezičnih kodova. Naime, po njemu postoji razlika između autora i pisara, i time se približava četirima kategorijama autorstva koje je u opisu stvaranja knjige naveo već sv. Bonaventura. Skriptor, odnosno pisar, onaj je koji zapisuje tuđe, ne dodajući ništa, za razliku od autora kod kojeg je vlastito primarno. Tvrdeći da je pristajanje na gramatiku bilo kojeg jezika ustvari pristajanje na ispisivanje unaprijed zadanog sadržaja, jer je jezik definiran gramatikom, Miloš kreira specifičnu sintaksu koju najviše karakteriziraju neobične i česte inverzije. Sklon je i mijenjanju rodova pripovjedača usred rečenice, ponavljanju određenih sintagmi i rečeničnih dijelova, a zanimljivi su i dijalozi u kojima se istovremeno može iščitati ono što se govori, ali i ono skriveno, što ostaje u mislima govornika, primjerice kao: "Koliko ja shvaćam, to bi još osjetnije trebalo poboljšati prodaju, ako si bez ičega? – a zašto, molim te, kad već spominješ te jadranske lignje, zašto se to nekoj fufici iz tvog ureda ne bi svidjelo?"

Posve suprotno Barthesovoj tvrdnji kako je autor mrtav i nema ničega izvan teksta, Miloš brani stav kako istinski autor ne smije dozvoliti priči da zavlada jer onda gubi svoju primarnu poziciju. Opetovano ponavlja kako mu nije važno što čitatelji i kritika misle, jer mu je glavni cilj istraživanje stvaralačkog čina. Unutar tog koncepta izgradio je vlastiti stil i ostao mu dosljedan, pa mu se stoga, sviđalo se to čitatelju/kritičaru ili ne, mora odati priznanje, jer je takav stav jedinstven u korpusu recentne hrvatske književne prozne produkcije. Odabirom teme i stilskim eksperimentima odbacuje mogućnost dodvoravanja političkoj, društvenoj, kulturnoj ili književnoj sceni, podilaženju nečijem osobnom ukusu, a pogotovo ne tržišnoj logici, jer knjige ovakvoga tipa, ni uz učestalo spominjanje nabreklih klitorisa, kod nas sigurno neće donijeti basnoslovnu zaradu (na stranu činjenica što teško da se može živjeti od ikakve književnosti na našim prostorima, osim one koja ima iznimno jaku populističku orijentaciju). Međutim, ostaje ipak jedna velika kontradikcija u cijeloj priči: ako je bitan jedino autor, čemu onda uopće objavljivati i promovirati knjige za pisanje, kad se komunikacija s prethodnicima ionako odvija u samom činu pisanja ili u autorskom umu? Namjerno ili ne, Miloš zanemaruje činjenicu da je danas više nego ikad autorsko ime svojevrsni brand na kulturnoj sceni, što sa sobom automatski povlači pitanje ciljane čitateljske publike koja se oko njega okuplja. Mistificiranje vlastitog rada i isticanje važnosti neprohodnosti teksta smrdi na intelektualni elitizam, a to je, u najmanju ruku, redukcionističko shvaćanje književnosti.

Piše: Morena Livaković
Foto: Olivander (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.